Iz arhiva: Alija Izetbegović – „Mi nismo Turci”

Alija Izetbegović – „Mi nismo Turci“

Smatra se da će nedavno osnovana Stranka demokratske akcije na izborima u studenome osvojiti najviše mjesta u bosansko-hercegovačkoj Skupštini. Predsjednik Glavnog odbora stranke, pravnik i publicist, Alija Izetbegović, proveo je kao »islamski fundamentalist« u zatvorima više od osam godina, a za »Start« govori o odnosu prema HDZ-u, o prešućivanju nacionalnog i potenciranju jugoslavenstva, o Muslimanima, Bošnjacima, o Hrvatima i Srbima.

Piše: Vlado Vurušić

Nedavno je u Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije koja uglavnom okuplja muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine i trebala bi postati glavnom snagom političkog okupljanja i političkih težnji toga višemilijunskog naroda. Za predsjednika Glavnog odbora stranke izabran je, dugogodišnji borac za prava Muslimana, pravnik i publicist Alija Izetbegović. Zbog političkog djelovanja u uvjetima famozne jugoslavenske partijske države, Izetbegović je proveo po zatvorima više od osam godina. Još kao mladić, davne 1946., bio je suđen kao mladi Musliman na tri godine. Prije nekoliko godina, zbog poznate Islamske deklaracije, zajedno s grupom istomišljenika u procesu protiv islamskog fundamentalizma, osuđen je na 14 godina (u zatvoru proveo pet). Slovi kao izvanredni poznavalac teorije islama, o čemu je napisao nekoliko knjiga, od kojih je najznačajnija »Islam između Istoka i Zapada«, gdje raspravlja o problemima religije u najširem smislu riječi te o aspektima bipolarnosti islama. Najnoviji politički angažman u stranci pribavio mu je, uglavnom u beogradskom tisku, novi epitet — muslimanski Tuđman (i potvrdio karakteristiku muslimanskog fundamentalista). Njegovu stranku na predstojećim izborima u studenome smatraju najvećim favoritom — smatra se da će osvojiti najviše mjesta u bosanskohercegovačkoj skupštini.

Za Bosnu se govorilo da je i muslimanska, i srpska, i hrvatska, no u ovo doba višestranačja često se čuje da nije bila ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska nego – komunistička.

IZETBEGOVIĆ: Nikada Bosna nije pripadala ovim trima narodima već je pripadala partijskoj birokraciji i bila njeno vlasništvo. Htjeli su stvoriti anacionalnu Bosnu, bez identiteta. U tome su djelomično i uspjeli jer mi danas prije možemo odrediti što to Bosna nije nego što ona jest Bosna je time izgubila, jer stvaranjem jedne anacionalne sredine dobivate sredinu s onu stranu kulture.

Postoji li jedan, prepoznatljiv identitet Bosne i Hercegovine ili je on još uvijek trostruk?

IZETBEGOVIĆ: Još je uvijek trostruk. Bilo bi poželjno stvoriti jedan prepoznatljiv bosanski identitet, ali to je stvar budućnosti. Put tome vodi preko oslobađanja nacionalnih kultura, a njegov zametak možemo možda naći u zbilja razvijenom osjećaju zajedničkog života. Naše iskustvo suživota mnogo je širi pojam od tolerancije. Tolerirati vi možete i nešto strano, a u Bosni ni jedan od ova tri nacionalna elementa nije strano tijelo. Mi ovdje nemamo put ka nacionalnoj državi, jedini izlaz je u slobodnoj građanskoj zajednici. To je budućnost.

Namjeravaju li Muslimani formirati Bosnu kao svoju nacionalnu državu, budući da ostala dva naroda imaju svoje matične države?

IZETBEGOVIĆ: Kod nekih možda takve želje i postoje, ali nisu realne. Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici, nema ih dovoljno za ono što bi se moglo nazvati prerastom »kvantitete u kvalitetu«. Ta »kritična« masa bila bi negdje oko 70 posto. A Muslimani u BiH čine tek nešto više od polovine stanovništva.

Ponovno je aktualna tema bošnjaštva, tema nacionalnog izjašnjavanja Muslimana pod novim nacionalnim imenom — Bošnjaci.

IZETBEGOVIĆ: Koliko ja poznajem teorije zagovornika te ideje, Bošnjaci su ono što danas zovemo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je to adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku naziv je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.

Da li bi to bilo točnije određenje nego ovo današnje – Muslimani?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da je Bošnjak adekvatniji naziv iz razloga koje sam naveo, ali ne treba ga agresivno nametati.

Da li bi se taj naziv odnosio i na Muslimane iz Sandžaka i Crne Gore?

IZETBEGOVIĆ: Kako ima Hrvata izvan Hrvatske, tako ima i Bošnjaka izvan Bosne. Naziv bi po mom mišljenju, pokrivao i znatan dio Muslimana izvan Bosne i Hercegovine. Jer Muslimana slavenskog porijekla ima i u Makedoniji, na Kosovu, u Sandžaku, Crnoj Gori. Inače, priznajem da bih razgovor na ovu temu najradije odgodio za godinu-dvije. Naime, mislim da bi na ovom predstojećem popisu trebalo da se svi izjašnjavamo kao Muslimani. Ne bi bilo dobro stvarati svega godinu dana pred popis ovom raspravom zabunu među ljudima. Imamo dovoljno dilema, ne treba nam još jedna. Nakon popisa i kada uđemo u demokratsku fazu dijaloga, situacija će za ovaj razgovor biti povoljnija.

Neki bošnjaštvo shvaćaju kao nekakav bosanski integralizam, kao put ka stvaranju jedne nove nacije.

IZETBEGOVIĆ: Mislim da je za tako što historijska mogućnost zauvijek prošla. Formiranje nacionalne svijesti kod Hrvata i Srba u Bosni završen je proces. Hrvati i Srbi nisu spremni da budu Bošnjaci. A što se tiče Muslimana, naziv Bošnjaci zatvorio bi, na neki način, krug i otklonio rasprave o tome jesmo li mi Srbi ili Hrvati. Utvrdila bi se naša pripadnost, jer naziv Muslimani kao da pitanje ostavlja otvorenim. Mi smo po vjeri muslimani, a što smo nacionalno? Tim određenjem konačno bi se stavila točka na ovu dilemu, ako ta dilema uopće postoji.

Za vašu Stranku demokratske akcije kažu da je nastavak starojugoslavenske Spahine JMO.

IZETBEGOVIĆ: Direktnih veza nema. JMO je prestala funkcionirati pred rat. Spahinim odlaskom. Smrt Mehmeda Spahe 1939. omogućila je sporazum Cvetković-Maček. Dok je Spaho bio živ, takav sporazum bio je nemoguć. Taj sporazum Muslimani spominju s najvećim prezirom. To je za nas bio sraman akt podjele Bosne i negacije muslimanskog bića u Bosni. Može se reći da SDA, po ciljevima koje zastupa, predstavlja izvjestan nastavak JMO-a. Cilj SDA jest prije svega da sačuva Bosnu i Hercegovinu i da spriječi još jedan eventualni dogovor ili nagodbu na račun Bosne. Budući da je JMO čuvala muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini i izvan nje, mi se, u tom smislu, osjećamo nastavljačima te tradicije. Radi se u oba slučaja o historijskom zadatku očuvanja našeg nacionalnog identiteta i o nastojanju da se stvori jedna suverena snaga, nezavisno od Srba i Hrvata. Inače, JMO kao organizacija davno se ugasila, a i okolnosti su se sasvim promijenile, ali je ostalo jedno pozitivno sjećanje na nju u narodu. Spaho je velika nacionalna figura. Mnogi ne znaju da je za JMO na tadašnjim izborima glasalo više od 90 posto muslimana. Nijedna nacionalna stranka nije se mogla pohvaliti takvom podrškom naroda.

Za razliku od Radića, vođe Hrvata, koji je uglavnom bio u opoziciji režimu, pa i sistemu, Spaho, vođa Muslimana, bio je u mnogim vladama. Kakvi su bili njegovi pogledi i razlozi?

IZETBEGOVIĆ: Prije svega, u jugoslavenskim relacijama to nije bila velika snaga. Uobičajilo se reći da su Muslimani bili jezičak na vagi ondašnjih političkih sila. Mi nismo mogli igrati neku dominantnu ulogu niti bitno utjecati na suštinske odnose tadašnje jugoslavenske države. Hrvati i Srbi su određivali karakter Jugoslavije, pa će je i ubuduće u velikoj mjeri određivati. Morali smo se prilagođavati i u čitvoj toj situaciji balansirati da tako očuvamo neki svoj nacionalni interes. Spaho se morao određivati od slučaju do slučaja. To je sudbina malih naroda. Spaho je znao što hoće i u svim tim okolnostima uspijevao se održati. Naravno, ne mogu reći da je Spaho uvijek vukao najbolje poteze, ali činjenica jest da je radio u korist ovog naroda. Iz današnje perspektive, čini se da je napravio najviše što je u postojećim prilikama mogao. On ima zagarantirano mjesto u historiji ovog naroda.

U staroj Jugoslaviji zbio se jedan, do danas ne sasvim povijesno obrađen događaj — pokolj muslimana u Sandžaku, u selu Šahovići. Možete li možda nešto više reći o tom događaju?

IZETBEGOVIĆ: To je bio jedan užasan događaj iz kojeg bi možda neki izvlačili zaključke da se zajednički uopće ne može živjeti. Čitao sam opis događaja koji je dao Milovan Đilas (u »Besudnoj zemlji«) i ne bih preporučio da ga čitaju ljudi slabih nerava. Događaj se zbio 1924. dakle šest godina nakon osnivanja stare Jugoslavije. Slučaj je stravičan, ne samo zbog ogromnog broja žrtava, čiji broj nikada nije točno utvrđen, i zbog popaljenih sela nego posebno stoga što na kraju nitko nije odgovarao. Činjenica što se to zbilo punih šest godina nakon prvog svjetskog rata najbolje ilustrira težak položaj muslimana u novostvorenoj državi. Poznato je da je nakon tog događaja velik broj ljudi iselio u Tursku.

Taj podatak o iseljavanju muslimana u Tursku neki uzimaju kao dokaz njihove nepripadnosti ovom podneblju, drugi pak kao nesigurnost u očitovanju nacionalnog identiteta.

IZETBEGOVIĆ: Dilema pripadnosti ovom tlu nije nikada postojala kod Muslimana. Čak ni za vladavine Turske ovim krajevima. Muslimani se nisu osjećali Turcima. To su povijesne činjenice. Međutim, na drugoj strani, tvrdilo se da smo mi Turci. Do pokolja u Šahovićima nije došlo zato što su se muslimani ondje osjećali Turcima ili se ponašali kao Turci, dogodilo se to zato što su ih ovi koji su im to napravili smatrali Turcima. Pokolj su inače izvršile neke crnogorske čete pod komandom demobiliziranih oficira, ustvari ostaci stare kraljevske crnogorske vojske. Bili su to ljudi koji su se odgajali na tradiciji nacionalnih epova, o borbi krsta i polumjeseca, o borbi Crnogoraca i Turaka. Neposredni povod bila je pogibija jednog Crnogorca, a krivica je svaljena na muslimane i počela je osveta. Kasnije je utvrđeno da za njegovu smrt muslimani ne snose odgovornost. Rulja koja je krenula napravila je stravičan pokolj nad nedužnim ljudima.

Neki smatraju da je do pokolja došlo zato što je dio tih sandžačkih muslimana izražavao hrvatsku nacionalnu svijest.

IZETBEGOVIĆ: Ne bih rekao da je to razlog i takvo tumačenje nisam nikada čuo. Mislim da se radilo o gledanju na muslimane kao na strano tijelo koje jednostavno treba očistiti. Kao što znate, „Gorski vijenac“ je priča o istrebljenju poturica, a ovo u Šahovićima bio je nastavak toga, te priče, »uživo«. Naravno. Muslimani nisu poturice, za to ima bezbroj dokaza i potvrda historijskih činjenica. Oni su oduvijek bili tu… No, nije dovoljno da se vi tako osjećate, ako vas drugi, bez obzira na to što vi tvrdili, shvaća i prihvaća drugačije.

Spomenuli ste »Gorski vijenac« i odgojnu tradiciju junačke epike u Srba i Crnogoraca. No, postojala je i jaka muslimanska bosanska epika. Spomenimo samo Muju Hrnjicu… Je li ta tradicija pala u zaborav?

IZETBEGOVIĆ: Razlog je jasan, bio je to sastavni dio potiskivanja muslimana. Radilo se o sistematskom negiranju kulturno-nacionalnog bića muslimana u obje Jugoslavije. Neke pjesme proglašavane su nepodobnima, u mnogim pjesmama retuširale su se ili izbacivale pojedine riječi, npr. Bog i beg. Čitave generacije Muslimana odrasle su u potpunom nepoznavanju vlastite prošlosti, identiteta, kulture, historije. Cilj je bio jasan: ako ne znaš odakle dolaziš, nećeš znati ni kamo treba da ideš. Biljka bez korijena lako se čupa. Sada se situacija mijenja, ali trebat će dosta vremena da stvari dođu na svoje mjesto.

Nije li jedna od strategija te politike o kojoj govorite bila i teza o Muslimanima kao mladoj naciji.

IZETBEGOVIĆ: Mi imamo stoljetnu tradiciju, ali imamo čudnu sudbinu. Za vrijeme rata, kad je trebalo krvariti bili smo priznati kao narod u AVNOJ-skim i ZAVNOBiH-skim dokumentima Muslimani se spominju, ali već 1946-1947. nestajemo iz službenih dokumenata. I negdje sve do početka sedamdesetih godina nigdje se ne spominjemo, a ako nema naroda — nema ni njegove kulture.

Mnogi pisci Muslimani »podijeljeni« su između hrvatske i srpske književnosti. Je li to možda bilo njihovo stvarno nacionalno opredjeljenje?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da je sve to bilo nametnuto. Ustvari, sve je bio rezultat opresivne klime u kojoj se zahtjevi jedne diktature više ne pojavljuju kao direktni diktat nego, što i jest najpogubnije, kao vlastiti izbor. Jer i sloboda i ropstvo prije svega su unutrašnja stvar, tj. stvar stanja svijesti. Kod Muslimana je to bilo najizraženije. Srbi i Hrvati imali su svoje nacionalne kulture, bez obzira na to što su i one bile dobro kontrolirane. Kad su Muslimani dobili pravo na ime, vlastodršci su smatrali da su time riješili problem. Svaka težnja za još nečim osim tog imena označavala se kao nacionalizam i ljudi su išli u zatvor. Kad već spominjete slučaj književnosti, spomenuo bih i primjer jednoga ozbiljnog udžbenika književnosti naših naroda gdje nemate spomenutog ni jednoga jedinog muslimanskog književnika, čak ni kao srpskog ili hrvatskog pisca. Muslimana književnika jednostavno tamo nema.

U kakvoj je vezi prešućivanje nacionalnog i jugoslavenstvo?

Mnogi smatraju da je Bosna i Hercegovina republika u kojoj se najviše drži do jugoslavenstva.

IZETBEGOVIĆ: Ta činjenica – prešućivanje nacionalnog — mogla je utjecati na tako što. Ali sve to pomalo spada i u oblast psihologije.

Kakav je vaš odnos prema projugoslavenskim strankama u Bosni, posebno prema inicijativi koja se vezuje uz Dom pisaca i Emira Kusturicu?

IZETBEGOVIĆ: Muslimani, prije nego što budu Jugoslaveni, treba da shvate da su Muslimani. Tek onda mogu biti, ako hoće, i Jugoslaveni. Stepenica ove identifikacije ne može se, po mom mišljenju, preskočiti bez štete.

Smatra se da u toj jugoslavenskoj inicijativi izlaz vide Muslimani ateisti, a da se vaš SDA, kao i Forum akademika Filipovića, obraćaju Muslimanima vjernicima.

IZETBEGOVIĆ: To je moguće. Vi znate da je sintagma musliman-ateist neka vrsta contradictio in adjecto. Musliman doslovno znači čovjek koji je predan Bogu. Muslimanski narod, kako ga ja vidim, a ne znam kako ga vidi Kusturica, jest vjernički narod. Bez obzira na osobna uvjerenja, ne možete ignorirati jednu takvu činjenicu. Mislim da ateistička koncepcija muslimanskog naroda ne može proći. Pogledajte jednu stvar: marksizam nigdje nije uspio uhvatiti korijen među muslimanskim narodima. Islam je toliko prožimao biće muslimana da nikakva ateistička misao kod muslimana ne može imati uspjeha. Ne znam zašto bi jugoslavenstvo imalo neku ateističku komponentu, ali, dok je ima njegove šanse kod muslimanskog naroda vrlo su male. U tom slučaju, ono bi moglo privući manji broj intelektualaca koji nema mnogo veze s narodom. Pri tome treba naglasiti da naš SDA nije vjerska ali ni ateistička stranka.

Da li bi se moglo reći da je SDA nekakav muslimanski pandan demokršćanskim strankama?

IZETBEGOVIĆ: Takva paralela ne bi se mogla povući. Bilo je ideja da se stvori jedna takva stranka ali je ta ideja otklonjena Mi smo stranka muslimanskog naroda ovdje, a ako sve to skupa ima jedan vjernički prizvuk, onda je to zato što smo mi stranka jednog vjerničkog naroda. Religija u stranci nije program nego stvar kulture i slobode.

Ima li u tradiciji Muslimana nešto od bogumilske tradicije? Postoje teorije da su baš bogumili, nalazeći u islamu dodirne točke sa svojim vjerovanjima, u najvećem broju i prihvaćali islam.

IZETBEGOVIĆ: Osobno vjerujem da je neka tradicija preuzeta. Nisam historičar da o tome mogu mjerodavno govoriti, ali ponešto znam. Mislim da je većina današnjih b-h Muslimana nastala prelaženjem bogumila na islam. Bogumili su nestali, pa se postavlja pitanje gdje su? Jedini logičan i historijski zasnovan odgovor jest njihov prijelaz na islam. Oni su bili progonjena sekta i u islamu su prepoznali nešto što im je bilo vrlo blisko i slično. Uzmimo samo činjenicu da su bogumili bili protiv bilo kakvog prikazivanja likova, držali su se kao i muslimani — one starozavjetne: »Ne prikazuj lika svoga.« Možda je ta vanjska sličnost više presudila nego neke suštinske podudarnosti. Sama činjenica neprikazivanja likova odigrala je očito presudnu ulogu, mada bi danas netko te razloge mogao nazvati formalnima. Znate, muslimani se danas u nekoj adventističkoj crkvi osjećaju sasvim prijatno zbog same činjenice odsustva slika i kipova. Mislim da je gro današnjih Muslimana bogumilskog porijekla, mada, naravno, ima i drugih — jedan dio doselio se u Bosnu iz Slavonije i Srbije, kada su se odande povukli Turci.

Kad već spominjemo taj prelazak na islam, ne možemo reći da to u našoj službenoj historiografiji nije često prikazivano kao nešto nasilno, pa i ružno i nedostojno.

IZETBEGOVIĆ: Postoji kod nas čudna navika da pjesme i legende prihvaćamo kao povijest. Uzmimo legendu o Matiji Gupcu. Istina je sasvim drugačija, ali legenda je ljepša za nacionalnu samosvijest, pa se radije prihvaća i pamti. Činjenica je da je srpski narod, koji je živio pod Turcima četiristo godina, opstao, da su opstali njegovi spomenici, crkva, jezik, pismo. Sve je to Turska, za ta četiri vijeka, mogla uništiti da je bilo onako kako govore pjesme pretvorene u povijest i onako kako govore da je bilo. Turska je vladala Srbijom i Bugarskom kad je bila u naponu snage i kad je ugrožavala i Beč. U tom trenutku, mogla je potpuno uništiti te narode. S druge strane, vi uopće ne nalazite muslimanske spomenike u Beogradu, u kojem je nekad bilo šezdeset džamija. Danas ima samo jedna i to u jadnom stanju, a Ravanica Sopoćani, Studenica itd, postoje. Osobno ne vjerujem da su Turci naturali islam jer da su htjeli, za tolike godine bi ga i nametnuli. Da je to moguće, svjedoči primjer Španjolske. Baš u vrijeme kad je Turska osvajala Balkan, rekonkvista je osvajala Španjolsku u kojoj su Arapi stvorili neprocjenjiva djela kulture i civilizacije. Arapa danas ondje nema, pa ako su Španjolci mogli potpuno uništiti Arape, koji su u Španjolskoj imali svoju kulturu, biblioteke i slavne građevine kao što je Alhambra, onda su i Turci mogli na Balkanu nametnuti islam. Ali, na spomenutim mitovima, pjesmama, bajkama, stvorena je antimuslimanska svijest koja se i danas očituje.

Ta svijest i antimuslimansko raspoloženje sigurno su prouzročili i krvave sukobe na nacionalno-vjerskoj osnovi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Čini se da je za Muslimane posebno bolno pitanje Foče, odnosno četničkog pokolja u tom kraju.

IZETBEGOVIĆ: O tome se malo zna. Ako Muslimani nisu mogli govoriti o svojim aktualnim pravima, onda su još manje mogli govoriti o svojim žrtvama. Nismo, kako kaže profesor Muhamed Filipović, imali pravo ni na žrtve. Foča je nešto što se ne može zaobići. Ondje je, po najskromnijim podacima, pobijeno više od 2000 ljudi. Takve procjene daje Čolaković. Taj događaj nije obilježen nikakvim obilježjem ni spomenikom. No, taj zločin se pamti i zbog toga će to stratište jednog dana biti obilježeno.

Je li taj sukob na liniji pravoslavlje-islam i doveo do opredjeljivanja Muslimana, barem jednog dijela, za NDH?

IZETBEGOVIĆ: O opredjeljivanju naroda ne može se govoriti. Muslimani su čak izdali nekoliko dokumenata kojima se ograđuju od tadašnje vlasti NDH i osuđuju progone srpskog i jevrejskog stanovništva. To su one poznate rezolucije iz 1941. godine, koje je »Književna revija« tek nedavno objavila i koje su široj javnosti uglavnom nepoznate. Očito, komunistima nije odgovaralo da se to zna, jer – Bože moj – historija i sve dobro počinje od njih. Za činjenicu što su neki Muslimani prihvatili NDH, objašnjenje treba tražiti u tadašnjoj političkoj situaciji – zemlja se raspala, narod dezorijentiran i neorganiziran, svugdje kaos i nedoumica. Ustaške su se vlasti i dodvoravale Muslimanima pričama o »hrvatskom cvijeću«, na što su neki svjesniji ljudi odgovarali: Mi smo ljudi, a ne cvijeće«.

Za Muslimane je u drugom svjetskom ratu vezan i jedan dosad nedovoljno istražen fenomen, autonomnih muslimanskih milicija koje se nisu borile ni na čijoj strani.

IZETBEGOVIĆ: To je fenomen vezan za Bosnu, iznikao iz želje da se ostane po strani sukoba. Bilo je najmanje deset takvih vojnih formacija. Jedna velika formacija bila je u Tuzli — ona će se kasnije, pod vodstvom Muhameda Hadžiefendića priključiti partizanima – pa Slavka Miljkovića u Krajni, pa na području Bjelašnice-Treskavice pod vodstvom nekog Grčića. Sve one lavirale su između partizana i tadašnjih službenih vlasti, a za partizane bile su i izvor oružja. Neke jasne ideološke odrednice nisu imale, a glavni cilj bio im je da zaštite muslimane od četničkog noža ili odlaska u neku od vojski. To je bio izraz unutrašnje svijesti, koja nije do kraja ideološki definirana, da su muslimani ipak nešto drugo od svega što im se nudi ili nameće.

Danas iz Srbije povremeno stižu optužbe da Bosnom vlada muslimansko-hrvatska koalicija. Postoje li povijesne činjenice na temelju kojih bi se moglo tvrditi da su Muslimani s Hrvatima lakše nalazili zajednički jezik nego li sa Srbima?

IZETBEGOVIĆ: Pametni i svjesni ljudi u Bosni žele da zadrže nezavisnu poziciju i prema Hrvatskoj i prema Srbiji. Muslimansko nacionalno osvješćivanje jednak je odgovor na velikodržavne pretenzije s obje strane. Mi nismo ni Srbi ni Hrvati, to mora biti jasno. No, postoje neke činjenice i one se ne mogu prešućivati. Nedavno sam, u intervjuu za NIN, rekao da već duže od dvije godine postoji kampanja beogradskih listova protiv islama i Muslimana. Sukob na Kosovu uporno pokušavaju predstaviti kao sukob Srba s islamom, protura se nekakva teza o islamskom fundamentalizmu… Nas to zabrinjava i pitamo se nije li to možda nekakva psihološka priprema za obračun. Srpski ministar vanjskih poslova, Prlja, i potpredsjednik Izvršnog veća Srbije, Radmilović, idu u Izrael i tamošnji narod uvjeravaju i uzimaju ga za saveznike u borbi protiv nekakve islamske zavjere protiv Jugoslavije i Evrope. To je po meni nevjerojatno političko sljepilo. Mi to doživljavamo kao traženje saveznika 2000 kilometara daleko protiv vlastitih sugrađana. Ništa slično ne primjećujemo u Zagrebu. Planovi SNO ili Vuka Draškovića izazivaju zebnju u Muslimana. Nerado govorim o tome ali konstatiram da u pisanju beogradske štampe ima i previše antimuslimanstva, dok u Zagrebu takvih napisa nema. Ne bih iz toga zasad izvlačio neke dalekosežne zaključke. Bosna je vrlo složena zemlja i htjeli bismo, radi mira, da ta kampanja prestane. Za nas u Bosni ipak je važno ponašanje naših bosanskih Srba i u tom pogledu nemamo primjedbi.

Vaša stranka, SDA, u Beogradu je predstavljena kao muslimanski HDZ, a i vi osobno dobili ste epitet bosanskog Tuđmana.

IZETBEGOVIĆ: Prikazivanje naše osnivačke skupštine primjer je spomenute kampanje. U svim beogradskim listovima i na televiziji prikazi su negativni. Neprestano se ponavljala izjava jednog gosta, ona Brozovićeva, o branjenju Hrvatske na Drini, a prešućuju se suštinske i kapitalne izjave o nacionalnom pitanju iz stranačkog programa.

Da li vas je Brozović zbog te svoje izjave doveo u neugodnu situaciju?

IZETBEGOVIĆ: Pa, osim što je to bilo zloupotrebljeno, nije.

Kakav je bio vaš odnos spram izjave HDZ-a u predizbornoj kampanji koje su se ticale Bosne i Hercegovine i Muslimana?

IZETBEGOVIĆ: Mi smo u nekoliko mahova izrazili neslaganje s nekim izjavama koje su dolazile iz redova HDZ-a. Bilo je neujednačenih i nekonzistentnih izjava. Izgleda da se to u HDZ-u shvatilo i došlo je do pojašnjavanja i objašnjavanja tih stavova, što smo mi dobro primili. Za nas je bitno priznanje samobitnosti Bosne i Hercegovine i samobitnosti Muslimana.

Zamjeraju vam i to da spominjete Bosnu, bez onog i „Hercegovina“, iz čega onda izvlače zaključke o vašem odricanju od Hercegovine.

IZETBEGOVIĆ: To su besmislice. Kad kažem Bosna, svakako mislim i na Hercegovinu. Bože sačuvaj da se odričemo ili da nekome nudimo Hercegovinu! Bosna je historijski pojam koji je oduvijek podrazumjevao i Hercegovinu. U našim dokumentima svugdje govorimo o Bosni i Hercegovini, dok u govoru često upotrebljavamo kraći oblik – Bosna.

Ima li nekakva razlika između Hercegovine i Bosne?

IZETBEGOVIĆ: To je jedna zemlja. Razlika nije veća nego ona između Slavonije i Dalmacije.

Što možete reći o jeziku kojim govore Muslimani? To pitanje jezika posebno je zanimljivo u Hrvatskoj, gdje je dosta žuči proliveno oko tog pitanja.

IZETBEGOVIĆ: Zasad je to srpsko-hrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik. Ali epoha demokracije, koja, nadam se, dolazi, stavit će i to pitanje na dnevni red. Ono će se raspravljati bez strasti, u jednom tolerantnom i argumentiranom dijalogu. Sve treba razmotriti, uključujući i onu opciju da (li) postoji i bosanski jezik. Uostalom, možda i postoji samo jedan jezik, koji mi svi samo različito nazivamo.

Iran, kao Islamska Republika, nalazi se u središtu pažnje zbog svog karaktera, pozivanja na bratstvo svih muslimana svijeta… Kako ovdašnji Muslimani primaju te događaje i te pozive?

IZETBEGOVIĆ: Iranci su šijiti, a ostali muslimani suniti. Razlika između njih manja je nego među različitim kršćanskim crkvama. Koliko ja znam iranska revolucija bila je ovdje općenito primljena sa simpatijama, jer je predstavljala spektakularni događaj u muslimanskom svijetu. Bila je to i jedna od rijetkih revolucija realiziranih u mirno vrijeme. Goloruki narod ukinuo je jednu do zuba naoružanu despotsku vlast. Kasnije je došlo do razlika u gledanju na tu revoluciju. Neki su zamjerali iranskoj vlasti na strogim i prijekim metodama koje je primjenjivala, ali ne znam koliko su te zamjerke na mjestu. Valja uzeti u obzir da je Iran svega dvije godine nakon revolucije bio uvučen u jedan dugi i iscrpljujući rat. Praktički je jedno vrijeme vodio rat protiv ostatka svijeta, jer Iraku su pomagali i Amerikanci i Rusi i Francuzi, a i druge zapadne i arapske zemlje. Ta činjenica ispričava Iran za mnoge učinjene stvari. Postoje i izvjesna pretjerivanja u tvrdnjama kako je Iran postupao ili kako postupa. Iranska revolucija sigurno nije bila krvavija od francuske ili ruske. A što se tiče poziva na jedinstvo, ne znam zašto bi to bili opasni ili loši pozivi. Evropa se ujedinjuje, postojao je Bolivarov pokret u Južnoj Americi, pa pokret za jedinstvo Afrike. Pakistanski pokret jednako je dobar ili loš kao panafrički ili panevropski. A priori ga ne bih odbacio.

Iranski režim ima dosta totalitarističkih osobina.

IZETBEGOVIĆ: To je jedan revolucionarni i postrevolucionarni režim i kao takav, vjerojatno ima dosta elemenata diktature. Neposredno poslije revolucije, stvari su u unutrašnjem razvoju bile krenule u pozitivnom pravcu. A onda je taj rat izmijenio situaciju, što se i moglo očekivati, a možda je i jedan od ciljeva nametnutog rata bio da onemogući normalan demokratski proces. Muslimanski svijet nalazi se u fazi izlaska iz dekadencije, koja je vladala vjekovima, i traži svoj put, a to izaziva nerazumijevanje i sumnje. A svatko ima pravo da živi onako kako njemu odgovara. Evropa i Amerika nisu u tom pogledu uzor.

Kakav je vaš odnos prema Hrvatskom islamskom centru Kerima Reisa i njegovim tezama, kao i općenito prema izražavanju hrvatske nacionalne svijesti kod muslimana u Bosni i Hercegovini?

IZETBEGOVIĆ: Iskreno govoreći, ne poznajem te njihove teze. Nismo imali susret niti razgovor s njima. Mi smatramo da Jugoslaviju treba da urede njeni suvereni narodi i njihove republike. Što se tiče drugog dijela pitanja, egzaktna ispitivanja o tome ne postoje. Moja je procjena da nema mnogo muslimana koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Za to je možda najbolji pokazatelj ono vrijeme kada se mi nismo mogli izražavati kao Muslimani. I tada, najveći broj nas izjašnjavao se kao »neopredijeljen«. Mogli smo se opredijeliti kao Hrvati ili Srbi, ali to nismo učinili. Neka i jedni i drugi (izvan BiH) analiziraju ove činjenice i izvuku odgovarajuće zaključke iz njih.