Dragan Bursać: Flaster na licu seoske Banja Luke

Flaster je odavno ovom narodu stavljen i na oči, i na uši i na usta. Još je jedan prelijepljen preko mozga, a lisice su na rukama. Sve uredno bandažirano.

 Sjećate li se udruženja građana “Flaster”, koji su prije godinu dana svojim radom zadužili Banjaluku i Banjalučane fenomenalnim muralima? Zapravo, toliko dobrim da je jedan od njih uvršten među deset najboljih svjetskih murala.

Sjećate se?

E, pa od svega će vam i ostati samo sjećanje. Ove godine ništa od “Flastera” i njihove sjajne manifestacije. Pogađate, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske nije izdvojilo sredstva za održavanje festivala. Preciznije, vajno Ministarstvo ljudima nije uplatilo dodijeljenu sumu ni za prošlu godinu. Puno “kulturnjacima” bilo 12 hiljada maraka, pa “Flasteru” dali samo 8 hiljada.

Ove godine nema! Pojela maca. Seoska i prigradska maca bahatosti, koja zna da idu izbori, zna da se moraju šatori razapinjati. Zna kulturnjačka mračnjačka mačka da je narodu do prela i sijela, do gologuzih pjevaljki, do krkanluka, sa janjići i prasići, do mlake pive i uskislog vina…Jer to je narod, a to su i predstavnici vlasti. Jedni da krkaju i biraju, a drugi da budu izabrani i za baš tih 8000 mjesečno ne rade ništa.

Vidite, to je u uncu percepcija kulture i tzv. kulturnih dešavanja u Banjaluci. Ta malograđanska mantra, “ćuti, ne talasaj i daj nam Kursadžija”. Što da imam problema oko “padavičarske kulture”??? Pa, gostujuća izložba Demijena Hirsta u nas je pretvorena u seosko kamenovanje i zlostavljanje. A, institucije kulture služe da se uhljebe partijski socijalni slučajevi koji su vrijedni, a nesposobni za “ekonomije i kranja para od naroda”.

Kad se sve sabere, kad se podvuče crta, kad se jasno vidi da ove godine, primjerice, nema “Kratkofila” u Banjaluci, da nema slikarske kolonije “Ars Kozara”, da je pomor svega što bi vuklo na nešto urbano, čovjek se zdravorazumski zapita – Kome ja ovo pišem?

I zaista, kome? Oni koji bi trebalo da se bore za nešto vrijedno pomena ili su odustali, ili pate od bezmudog ćutitisa, ili su se uvalili na državne jasle, pa pate od državno/partijskog ćutitisa.

Ali, sa druge strane, stavljanje flastera na “Flaster” dobro je za razbijanje iluzija. Objektivno, u čaršiji čiju urbanu populaciju ne čini više od 50 hiljada ljudi, koja je demografski frape štapa i kanapa, bilo je gotovo nevjerovatno i fenomenalno imati pozitivne ekscese poput “Flastera” ili “Kratkofila”.

Bilo je i megalomanije, da se ne lažemo. Onomad kad je Mile prodao Koštunici po burazerski napumpanoj cijeni telekom i po guzici se festivalima mazalo.

Samo. Namjesto festivala, dobili smo jednokratno pranje para i feštu srbijanskih lešinar-umjetnika na iznajmljivanje.

Danas je i pomenutih 12 hiljada maraka puno. Znate li vi koliko je to janjaca, mesa i mesišta, koliko gajbi piva i sokova na razmućivanje u septembru?

Kakav crni “Flaster” i muralisanje.

Za to muralisanje Dodik i ekipa mogu moralisati i plašiti pijani narod na dva osrednja zbora.

Zato, ostaj Banjaluko gdje si i bila. U moru osrednjih bosanskih kasaba, koje niti mogu, niti hoće otići dalje od mrtve prirode, narečenih Kursadžija i “Gospođe ministarke”.

Flaster je odavno ovom narodu stavljen i na oči, i na uši i na usta. Još je jedan prelijepljen preko mozga, a lisice su na rukama. Sve uredno bandažirano.

Još se čeka Ceca da zapjeva za jedno 100 hiljada narodnih para ili što bi rekli ovi iz vlasti, “besplatni poklon gradu”.

Kakvi crni “Flasteri”, kakve slikarske kolonije, kakvi festivali džez muzike???

Zmaj od Šipova je izašao iz “Parova”, treba platiti čovjeku predizborne spičeve i dranja.

Joj, Banjaluko, ko te ne zna, skupo bi te platio. A, ko zna, njemu je dosta i onih 8 hiljada sa početka priče.

Mjerna jedinica jedne selendrače.