Bosanac koji je jug doveo na sjeverozapad

Jug se preselio na sjeverozapad Bosne i Hercegovine. Njegovu toplinu i plodove – limunove, narandže, klementine, grejp, mandarine, smokve, grožđe, aroniju…, upornošću i voljom, bračni par Milan i Milka Popović iz Gornjih Karajzovca u Lijevče polju kod Gradiške, prenijeli su na svoje imanje – ono kojeg zimi prekrivaju snjegovi, u jesen i proljeće natapaju kiše i lomi led, a u ljeto prži sunce.

„Otkud južno voće usred Lijevča, gdje uglavnom rastu krompir, bundeve i kukuruz, pitali su se mnogi, hvatali za glavu. I mnogi nisu vjerovali, pa su dolazili u moju baštu da vide i uvjere se. A evo ih, i to ne malo, nego na hiljade, ja sam ih uspio ovdje nakalemiti, zasaditi i uzgajati. Da vam ne pričam, uđite i – pogledajte“, govori 64-godišnji Milan, dok nas kroz „kordone“ raznovrsnog i raznobojnog cvijeća, odvodi u prvi od tridesetak plastenika.

Odmah s ulaza, nosnice napuni blagi miris cvjetova limuna, mandarine i narandže. Iako ovi nježni, bijeli i bijelo-ružičasti cvjetovi već prolaze, a na njihovom mjestu su se već zametnuli plodovi, još ih je toliko dovoljno da mirisom ispune poveliki prostor ispod plastične folije.

• Hiljade užarenih lopti

Milan se zavlači među hiljade velikih saksija u kojima, kaže, gaji tri vrste limuna, i pokazuje plodove koji polagano stasavaju.

„Ove godine imam hiljadu i po stabljika limuna. Imam jedan koji je stalno, čitave godine, u cvatu. Daje žuto-narandžaste plodove i to tako da, čim jedan plod prispije, zametne se novi cvijet, i sve tako. U Hercegovini takvi limunovi samo jednom godišnje cvatu, a kod mene – jedni se odmetnu, drugi se zametnu. Imam onda ove malo krupnije, koji dostižu i do 600 grama po jednom plodu – te sam dobio od časnih sestara u Livnu. Za taj limun kažu: dok je njega, dotle je i zdravlja. I imam još ovu jednu vrstu, ovaj malo sitniji. Samo proljetos sam ubrao preko tone limuna. Lijepi su im cvjetovi, ali trebali biste doći u septembru kad plodovi sazriju, pa da vidite tu ljepotu – te hiljade i hiljade žutih i narandžastih lopti, njišu se kao sunca“, dočarava nam Milan taj jesenji prizor na svom pet hektara velikom imanju.

Kaže da je oduvjek bio ratar,  i on i supruga, i da su prije, kao i većina stanovnika u Lijevče polju, uzgajali povrće, najviše papriku.

Kad je rat stao, Mile je shvatio je da baš i nema kome prodati sve što proizvede, jer je, kaže, zemlja bila sa svih strana zatvorena, pa je napravio rasadnik cvijeća.

„Bili smo među prvim u Bosni koji su imali rasadnik cvijeća, i sada to držimo jer cvijeće nikad ne dosadi, uvijek je lijepo da ti bude žao otarasit ga se“, kaže i rukom pokazuje na redove i redove stalaža na kojima su deseci hiljada saksija sa ukrasnim cvijećem, ali i začinskim biljem. Tako u jednom plasteniku miriše i ljubičasti se lavanda, u drugom svoj miris širi bosiljak i treperi bijelim cvjetićima, u trećem srebri se žalfija, a vani, na povelikom komadu zemlje, zelene se i njišu – tuje.

Ali, Mile najviše voli svoje južno voće. A počeo ga je saditi još 1997. i to, kaže, sasvim slučajno. Otišao je kod prijatelja u Gabelu, u Hercegovinu, i vidio njihova stabla agruma.

„Pita me taj prijatelj: ‘Hoćeš li da ti dam jednu stabljiku, pa probaj zasadit zakalemit?’. Rekoh: ‘Haj daj’. I tako – dođem, zakalemim, a ono naraslo, iscvjetalo… oni plodovi do zemlje došli, samo da ste to vidjeli. I, vjerujte mi, već nakon tri godine već isam mao oko hiljadu i po stabljika limuna. Poslije sam počeo saditi i mandarine, klementine, grejp… i sve mi nekako ide od ruke. Eto, samo ove godine imam oko 500 narandži i mandarina“, priča, a onda se sjeti da još ima i smokve, i grožđe, i kivi, i kumkvat, i aroniju, ali i dinje i bananu… pa ekipu Al Jazeera-e izvodi van plastenika da sve to pokaže.

„Nije ovo ono obično baštensko grožđe, već su to fine stolne sorte. Nije još zrelo, ali to bude tako slatko“, govori i dodaje: „Ama, morate ponovo doći, tamo najesen, kad sve ovo fino sazri, pa da sve vidite i isprobate.“

• Vatra u plastenicima

Pitamo ga kako je naučio kako da se prema kojoj biljci ophodi, kako da je njeguje… da li se za to školovao.

“Ja sam vam obični ratar, seljak, tako da kažem. I žena i ja smo završili samo osnovnu, ali su lani došli iz ministarstva i rekli da moram, da bih mogao registrovat firmu i dobiti certifikat, završiti agronomsku školu, pa sam po stare dane, navrat-nanos išao u školu. I znate šta je bilo najgore i najsmješnije – to što su iz te škole dovodii učenike u moje plastenike i pokazivali im kako se uzgaja voće i cvijeće“, priča Milan kroz smijeh. Ipak, veli, ponešto vidi  na internetu, pročita iz stručne literature…

Kaže da nikad ne prodaje svoje voće na kilogram, nego isključivo sadnice.

„Moje voće na kilu prodaju moji kupci, odnosno nakupci. Kada je vrijeme berbe onda angažujem i po sedam –osam sezonskih radnika da to poberu. Ja najradije prodajem stabljiku, jer plod se začas pojede, a stabljika nastavlja da živi i daje nove plodove.

Redovno putujem  u Sarajevo, Bihać, Tuzlu, u Hercegovinu, Tešanj, Sanski Most, Cazin… i vozim svoje stabljike, a velki broj mojih sadnica, stotine i stotine otišlao je u Mostar, ali i u Crnu Goru, na njihovo primorje.“

Veli da se ljudi čude kako to da on prodaje agrume u Hercegovinu, umjesto da bude obratno:

„Eto, tako vam je to ispalo, meni ovo nekako ide od ruke, dobro mi idu kalemi. Još sam u osnovnoj školi rado čitao sve o poljoprivredi i tada sam naučio da je najbolje biljku kalemit u maju. I tako, uzmem limun, nakalemim ga u maju i, vjerujte, od sto kalema, možda mi samo jedan ne uspije. I onda mi nekako svo voće bude tako sočno, ukusno, da, evo sad, kad bih imao deset hiljada sadnica bilo kojeg agruma, sve bih prodao.“

Ipak, dok hoda između visećih lijeha u plastenicima, koje se pružaju u nedogled, priča kako je ovaj posao samo naizgled lijep, a inače je – težak, zahtjevan i traži velika ulaganja.

Tako samo za zagrijavanje agruma, ima 11 peći u 11 plastenika, a za jednu zimu potroši 250 metara drva.
Da bi očuvao stabljike južnog voća i zimi, kada se temperatura spusti i do 20 stepeni ispod nule, a plastenike prekrije snijeg, Mile po cijelu noć u njima loži vatru.

„Ma, skoro da i ne spavam. Ustanem u dva, tri ujutro i  krenem od plastenika do plastenika, od peći do peći, guram drva i ložim vatru. I taman dođem do one zadnje, jedanaeste peći, a one prve dvije se već ugasile, pa sve ponovo“, opisuje Milan svoj teški rad.

• Prodaja bez reklame

Ni ljeti nije sve najbolje, jer onda, kaže, u plastenicima, gdje ima lijehe na spratove, temperatura se na najvišoj popne i do 50 stepeni, a na najnižoj, gdje su obično jagode i sitno cvijeće, bude po sedam-osam stepeni.

„I haj’ onda ti to sve dovedi u red, sve te temperature namjesti da budu optimalne, a ja nemam nikakve specijalne sprave za to, nemam kompjutersko naštimavanje toplote“.

Kaže da se mu se nekad sve čini uzaludnim, ali na kraju, opet, sve ispadne dobro.

Njegova supruga Milka, koja je, ustvari, njegov prvi saradnik i, kako kaže, najbolji radnik, pomalo se umorila od ovog posla.

„Nas dvoje pomalo usporavamo“, govori Milka kroz smijeh i pokazuje na cvijeće na terasi koje, veli, prvi put nije presadila u posebne saksije, niti je posebno birala koju će vrstu tu staviti, nego ih je samo pokupila iz plastenika i redala “kako je stigla”.

Ipak, kažu, nisu nezadovoljni, vole posao koji su izabrali i od njega dobro žive. A njihovo cvijeće i voće, uvijek se prodaje, pa i bez bilo kakvog ulaganja u reklamu.

Mile kaže da mu je kvalitet najbolja reklama, a ona se širi tako što o kupci prenose priču o njegovim proizvodima te da, s vremena na vrijeme, u tome pomognu i novinari.

„Čim počne svijet oko bašte obigravat i tražit da uđe i vidi, ja znam da je negdje nešto pisalo ili su oni moji kupci, moj Mirso iz Jelaha, ili oni iz Bihaća ili Gabele pričali, pokazivali moje voće, moje stabljike, moje cvijeće..“, objašnjava Mile, dodajući kako svemu tome doprinose i pristupačne cijene.

Bez obzira na velika izdavanja, koja godišnje, kad se sabere novac za drva, saksije, zemlju, supstrate i sl. iznose skoro 40.000 KM (20 hiljada eura), Mile ne prodaje skupo svoje proizvode, već ih uvijek najmanje prepolovi.

Jer , kako kaže,  njegov cilj nije da zgrne novac, nego da uzgoji dobra stabla i proširi kulturu gajenja južnog voća – i na sjever, i na zapad, i na istok…