Ahmed Burić / Pismo majci: Jutros sam se probudio kao magistar

Ne, ne želim te prevariti, niti ti bacam lavore kojih si se naslušala tokom školovanja za jedno dva života.

I da ti je čudno jer ti nisam rekao da sam upisao magisterij. Ali, znam da će ti biti drago što čuješ, uvijek si potajno željela da ti sin ima profesorsko zvanje i negdje u dubini duše sam uvijek znao da sve moje knjige – sad se ta brojka popela na petnaestak, što mojih, što prevedenih, što zajedničkih – nisu te do kraja mogle uvjeriti u to da tvoj sin jeste pravi intelektualac i da nisi rodila šalabajzera i kretena.

Sad možeš biti mirna, imam visoku akademsku titulu i mogu se, ako bude trebalo, prijaviti na neki od fakulteta, da držim katedru i da budem uvaženi član akademske zajednice. No, bez obzira na okolnosti i milost kojom nas je obasuo kantonalni ministar za obrazovanje, nauku i mlade Elvir Kazazović, ja to neću učiniti.

Neću se prijaviti ni u školu, iako će od 2018. godine, tako kažu,samo bolonjski masterimoći predavati. Pa će oni koji su napisali tri – četiri pismene zadaće, uzimati posao onima koji su se obrazovali da uče druge.

Meni je, draga mama, dosta da sam magistar i, kao i desetine hiljada drugih, ponosan sam na to. I da sam, eto, izašao na pravi put, iako je jedan od mojih profesora rekao da sam bio nikakav student. Donekle je u pravu, čim sam mogao pobjeći sa faksa da nešto radim, odmah sam to učinio, jedino što me je zaista zanimalo bili su pisanje i autorstvo, a i završio sam pod stare dane, kad je to bilo važno samo vama koji me volite. Ti, mama, znaš da sam se od malih nogu  bunio, protivio besmislenim metodama obrazovanja u kojima su nam lomili prste i vijuge nevažnim vježbama i zastarjelim provincijskim skriptama, uglavnom prepisanim iz, preživljenih knjiga u modernom svijetu, a nisu razvijali ono što akademski duh zaista jeste: imaginaciju, sintetizaciju znanja i radoznalost, tu pokretačku snagu svega progresivnog. Većina onih kojima sam se divio – od Wellesa, preko Tesle i Krleže, do Milesa i Lennona, Tina ili Milosza, nisu imali neke bog-zna-kako “teške” školske papire, nego su više bili autodidakti. Uvijek učiš sam, a ne može se istovremeno učiti i studirati.

Stidim se, znači postojim

Ni danas, kad sam postao magistar, ne mislim drukčije. Znanje je u srcu, glavi i onom dole, i nema te akademske institucije koja ti nešto može dati ako to nemaš u sebi. Ali, mogu reći šta stvarno mislim o tome. Prvo, stid me je: onih koji su za svoje magisterije sjedili, učili, istraživali i trošili novce, vrijeme i živce.

Istina, i ja bih svoju knjigu mogao prijaviti za magisterij, ima više reference, citata, teorijskih rasprava i imena nego većina radova koje sam vidio, ali to je bio moj posao, za koji sam bio plaćen. Kako bih izašao na oči onima koji su noćima radili da bi stekli viši akademski stupanj? To još ne mogu znati, ali znam da ću se, pomalo zlurado,  radovati ovoj odluci, iako po prirodi nisam zao, jer me Ti i otac niste tako vaspitali.

Bilo bi me, možda i malo stid pred studentima, zato što su takvi: što njihovi predstavnici, konzervativni protonaci(onali)sti, u svojim udrugama više glancaju slike bivših naci-predsjednika i pokazuju homofobiju, nego što insistiraju na širenju studentskih prava i sloboda. Bilo bi tu i nešto prijezira prema onima kojima su u jednoj akademskoj godini, na kursevima demokratije ili biznisa na engleskom, zaradili svoje magisterije i onda došli ovdje biti eksperti. Sve u svemu, slab mi je želudac, pa makar bio i magistarski.

Sluge pokorne

Dakle, drago mi je jer su oni koji su falsifiicirali svoje magisterije – džaba krečili.  Da oni kojima su janjeća rebra po garažama od fakulteta u kiseljacima ili travnicima mastila indekse, ili što su oni koji su za dan polagali po četiri ili pet ispita na mendžamentimapostajali vlasnici naših života: razni radeljaši, gunjaši, čekići, nakovnji, radže i maharadže, cijeli taj set tipova koji se danas zovu vlašću i akademskom zajednicom. Između njih vlada skoro apsolutna harmonija i sprega – skoro da je, izuzimajući nekolicinu časnih profesora, s kojima, uglavnom, prijateljujem – na katedrama moguće naći nekoga ko bi se usprotivio korumpiranosti, nepotizmu, nekompeteniciji i sluganstvu akademske zajednice.

Bolje platit’ pet milja, nego uložit šest

Svi skupa se kuhamo u tom džehenemskom kotlu, u kojem je ispalo svejedno jesi li uložio 6.000 maraka u magisterij i radio ga svojski, ili si potvrdu da si ga obavio platio1.000 maraka manje. Zato je naš ministar u, neku ruku, i genije: sve nas je sveo u ravan, sad smo svi isti.

Ali, to neće promijeniti činjenicu da će biti posla, i da će se on dobijati bez (političke) štele. Mladi će ići odavde, baš kao oni maturanti što su u Bihaću izveli performance o odlasku, jer ne mogu čekati da (p)ostanu magistri bez budućnosti, dok se njihov kantonalni ministar ne dosjeti nečeg tako genijalnog – da ih sve proglasi magistrima. Možda i prije nego krenu na fakultet. To bi tek bio fazon.

Draga mama, to što sam formalno postao kolega Momčila Krajišnika – znam da je on magistrirao prije rata, pa smo se hvatali za glavu – ti to dobro znaš, nimalo me neće promijeniti. Ja ću i dalje prezirati i one koji su akademsku zajednicu srozali dotle. Kao i one koji dijele titule kad im to padne na pamet.

I neće me biti briga što je negdje drugdje isto tako. Jer, znam kako je nama. Mi smo, svi skupa, odavno magistrirali. Bijedu politike. I života. Ovako pokvarenima, i nije nam ostalo ništa drugo nego da razdijelimo (zakašnjele, a lažne) diplome. S kojima, ionako, ne znamo za šta će nam.  Osim da budu dokazi naše pokvarenosti.

Tvoj sin, Magistar