Moć Londona u imenu je Sadiqa Khana

Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje. Kako se to dogodilo? Zapravo, vrlo jednostavno: glasači nisu birali između muslimana i konzervativca, nego između laburista i konzervativca, između Sadiqa Khana i njegova protukandidata, milijunaševa sina, ideološki i moralno deficitarnog Zaca Goldsmitha. Da su ovi isti izbori održani četiri godine ranije, ili možda osam godina kasnije, bio bi, možda, izabran Goldsmith. Ali ni tada o gradonačelniku Londona ne bi odlučivala činjenica da je Europa u ratu – London ionako nije u Europi, London je na Otoku – niti to što je Sadiq Khan musliman, a Goldsmith nije. Ili, možda, i bi, ali ne na onaj nama tako predvidljiv i očekivan način. Upravo u tome je snaga i superiornost Londona i britanskoga društva u odnosu na nas. I to je nešto što je duboko ukorijenjeno u britanskoj tradiciji. Ali nipošto samo lijevoj i laburističkoj tradiciji. Integrativna snaga jednoga društva tiče se cjeline, onoga što je lijevo i onog što je desno.

Prije dvjesto i dvanaest godina rodio se u Londonu Benjamin Disraeli. Židov, sefardskoga podrijetla, koji se s trinaest godina pokrstio, ali niti je skrivao svoje korijene, niti ih se odricao, utemeljitelj je Konzervativne stranke kakvu danas znamo, praotac torijevaca. Dvaput je bio premijer, skoro četrdeset godina član Donjega doma Britanskog parlamenta. Bio je darovit pisac, prozaist i romanopisac, jedan od važnijih predstavnika viktorijanske književnosti. Ali, što je u ovoj priči važnije, Disraeli je glavni projektant britanske imperijalne politike druge polovine devetnaestog stoljeća. On je s Osmanlijama dogovorio i financijski osigurao izgradnju Sueskog kanala, a na Berlinskom je kongresu 1878. ugovorio mir na Balkanu, i izigrao Rusiju, kojoj se, zahvaljujući njegovoj diplomatskoj vještini i okretnosti, nisu isplatile njene ratne pobjede protiv Osmanlija.

Politika Benjamina Disraelija, njegove ideje, a ponajprije njegova politička strategija, itekako su utjecali na naša vremena, običaje i živote. Moglo bi se bez puno dvojbi reći da je Disraeli najutjecajniji devetnaestovjekovni političar u dvadesetom stoljeću. Ničije, pa ni Bismarckovo djelo, nije tako i toliko nadživjelo svoga tvorca. On je postao mitska, fikcionalna figura: u filmu “The Prime Minister” iz 1941. igrao ga je John Gielgud, a u filmu “The Mudlark” iz 1950. Alec Guinness. Prije Drugoga svjetskog rata Disraelijeva biografija, djelo francuskog romanopisca Andréa Mauroisa, bila je bestseler širom Europe. U Zagrebu je objavljena 1939, u izdanju Minerve i prijevodu Ive Hergešića.

Ovaj neobični a genijalni čovjek, koji je djelovao u vrijeme kada je antisemitizam u većem dijelu Europe – osim u Otomanskom imperiju – bio općeprihvaćen način gledanja na svijet, kada su Židovi živjeli isključeni iz društvene zajednice, i posvuda su živjeli u neformalnim getima, ne samo da je izašao iz nametnute mu rasne i kulturne izolacije, nego je iz svoje manjinske pozicije presudno utjecao na društvenu zajednicu i državu. I to na barem dva načina: služeći kraljici Viktoriji stvorio je britanski imperijalni kompleks, a kao Židov među većinskim kršćanima (uglavnom anglikancima) svojim je primjerom utjecao na koješta što će se zbivati nakon njegove smrti. Nakon Disraelija antisemitizam u Velikoj Britaniji uvijek će ostajati posve marginalan, što će onda proizvesti i to da će se dobrostojeći europski Židovi pred naletima kojekakvih histerika doseljavati u Britaniju.

Sadiq Khan je, kao i Disraeli, Londončanin u prvoj ili drugoj generaciji. Svi Disraelijevi djedovi i bake rađali su se u Italiji, u tamošnjoj manjinskoj sefardskoj zajednici. Djedovi i bake Sadiqa Khana sudjelovali su u onom “humanom preseljenju”, opisanom u Rushdiejevoj “Djeci ponoći”, kada su se po osamostaljenju i podjeli Indije selili u novoformirani muslimanski Pakistan. Sadiqovi roditelji, otac Ananullah i mati Sehrun, iz Pakistana su se doselili u London. On je život proveo kao vozač autobusa, ona je bila krojačica. Za razliku od Disraelijevih, dvjesto godina ranije, nisu pripadali eliti svoje manjinske zajednice. Bili su sirotinja, povijesni gubitnici – pomalo i žrtve iz finala imperijalnih politika Benjamina Disraelija – žitelji iz socijalnih stanova u Earlsfieldu, autsajderskom londonskom predgrađu. Narodili su osmero djece, sedam sinova i kćer, slali novac siromašnim rođacima u Pakistan, i živjeli u atmosferi rasizma i netrpeljivosti, koju je oko njih stvarala ranije ukorijenjena i nešto bljedoputija sirotinja. Sinovi su trenirali boks, da se mogu obraniti u uličnim tučama.

Sadiq Khan rodio se 8. listopada 1970. Stasavao je u vrijeme u kojem je mogao postati ogorčen čovjek, vjerski fanatik, terorist ili barem podržavatelj terorizma. Ustvari, imao je vrlo jednostavan izbor: ili da ispuni očekivanja onih koji će ga sumnjičiti zato što je musliman, ili da pokuša mijenjati društvo i širiti prostor za vlastito djelovanje. Činjenica da je odabrao drugo opet govori o dvoje: o njemu, njegovoj emocionalnoj i intelektualnoj snazi, ali i o društvu koje ga je u tome podržalo do te razine da ga je izdiglo do gradonačelnika Londona.

Sadiqa Khana nisu izglasali Pakistanci ni muslimani, a ni drugi manjinci, kao što je tih dana sugerirano budalastom tabloidnom statistikom prema kojoj se tek 45 Londončana deklarira “Britancima bijele puti”, nego su ga izglasali njegovi birači, raznoliki po etničkim, vjerskim i rasnim odrednicama, među njima u golemom broju i “Britanci bijele puti”. Naime, niti su laburisti priseznici i zatočnici etničkoga šarenila i multikulturalnosti, niti su konzervativci tomu protivni. Khanova pobjeda bila je toliko uvjerljiva, preko tristo tisuća glasova više na dva milijuna i tristo tisuća onih koji su izašli na izbore, da je posve krivo tražiti u njoj etničke i vjerske motive. Tim prije što su za Goldsmitha agitirali pojedini uglednici iz pakistanske zajednice u Londonu, dok su pred same izbore neki radikalni imami izdali fetvu kako Sadiq Khan više nije musliman. Ne treba imati previše pameti da se razumije kako konzervativnim muslimanima i u Londonu (a ne, primjerice, samo u Zagrebu) više odgovaraju konzervativne, pa i ekstremno desne politike, nego laburisti, ljevičari, aktivisti za ljudska prava.

Pobjeda Sadiqa Khana nije pobjeda ljevice, niti Jeremyja Corbyna, tog protomarksista i starinskog ljevičara, od čijeg se rasta kontinentalnim desničarima kosa diže na glavi. Khan je, kažu, bliži centru, on je i po temperamentu i po idejama umjerenjak, evolucionist, uvjeren u sporu i sigurnu promjenu društvenih prilika. Ali njegova pobjeda bez svake sumnje jest pobjeda onoga što je u britanskom društvu vrijedno najvećega poštovanja, a što je zemlju gotovo u pravilu stavlja na bolju i napredniju stranu u svakom povijesnom neredu, pa čak i onda kada je riječ o neredima koje je upravo Velika Britanija započinjala.

Naime, rat u kojemu se Europa nalazi, a koji tinja i razvija se još od 11. rujna 2001, započeo je George W. Bush, uz aktivnu asistenciju londonskoga kancelara Tonyja Blaira (laburista, tvorca Trećeg puta, kojim su se početkom milenija oduševljavali ovdašnji načitaniji socijaldemokrati…). Zahvaljujući Bushovoj tvrdokornosti i gluposti, ali i spremnosti kršćanskih vjerskih vođa, od mahnitih televizijskih propovjednika iz USA do pape Ratzingera (sjetiti se njegova Regensburškog govora), taj rat je već od prvih dana poprimao vrlo nezgodne vjerske konotacije. Od rana je već bilo teško, ako ne i nemoguće, u tom ratu biti musliman a ne biti osumnjičen.

Za London se baš i ne bi reklo da je ostao izvan toga, još i manje da ratom nije izravno zahvaćen. Već 7. srpnja 2005. u napadu na podzemnu željeznicu ubijeno je pedeset dvoje Londončana, a ranjenih je bilo više od sedam stotina. Organizator napada bio je Pakistanac, a zvao se, pazite sad – Mohammad Sidique Khan. Studirao je na univerzitetu u Leedsu i bio zaposlen u Osnovnoj školi Hillside, kao savjetnik za socijalizaciju djece imigranata. To je bio simbolični početak rata u Londonu, koji se nastavlja sve do danas, i traje kad god i gdje god policija i vojska provode izvanredne mjere u osiguravanju nekog događaja, u vrijeme Olimpijskih igara, kazališnih ili filmskih premijera, državnih posjeta…

Britanija je velika, London je stvarno velik, što se u tom gradu našlo milijun tristo deset tisuća sto četrdeset i tri glasača kojima nije bilo ni na kraj pameti da ime Sadiqa Khana povezuju s imenom Mohammada Sidiquea Khana. Nama je to nezamislivo, ali lijepo je da i u današnjoj Europi postoje mjesta u kojima se može ogledati naša nezamislivost. Između Sadika i Sidika razlika je samo u jednom slovu. Pismen svijet zna koliko je veliko to jedno slovo. Nepismenim pomoći nema.