Zvao ja nekidan u dva iza ponoći Kožu da mu ispričam anegdotu iz rata. Imam i ja taj običaj, zovnem u gluho doba noći iz kafane da mu ispričam tako neku budalaštinu.
Elem, baš ovih dana je to bilo, prije točno dvadeset četiri godine – krajem aprila 1992. – kad je Mladićeva vojska od Grahova krenula na Livno, pa udarila na Rujane, a moj fotoreporter Maganja i ja, zajedno s nekoliko lokalnih Cigana, zatekli se na širokoj ledini Livanjskog polja usred topovske vatre. Grmjelo je, činilo se, i sa neba i iz zemlje: tko nije gledao kako tuče višecjevni bacač raketa – kad se ognjeni vulkani rastvaraju iz zemlje, jedan za drugim, sve bliže prema tebi, a ti brojiš koliko tih raketa uopće ima u VBR-u – taj ne zna za strah. Brzo smo se, jasno, zavukli iza jedne spaljene kuće čekajući da grmljavina prođe, sjeli na nekakvu kamenu klupicu pod ruševnim zidom, pa tako brojeći sve glasnije detonacije zapalili cigare i izvukli odnekud bocu domaće rakije. Zaokružila rakija od ruke do ruke, sve dok je Maganja nije spustio na tlo, među čizme, a jedan od Cigana strogo nam podviknuo:
– Sklonite tu flašu, pogodiće je ve-be- er!
Do dana današnjeg ta će nam rečenica – “sklonite tu flašu, pogodiće je ve-be- er” – ostati poštapalica za situacije poput te, na širokoj livanjskoj ledini s proljeća devedeset druge. Kao što je bila, recimo, ova nedavna, kad se – vidno uzrujan mojim tekstom o budalastoj krivičnoj prijavi dvojice profesora sarajevskog Fakulteta islamskih nauka protiv književnice Jasne Šamić i novinarke Ajle Terzić zbog “vrijeđanja Kur’ana” – Oslobođenju javio “slobodni novinar i publicist” Bedrudin Gušić, pa redakciji strogo podviknuo:
– Sklonite tog Dežulovića, pogodiće ga ve-be- er!
“Ono što je mene povrijedilo kao muslimana i čovjeka jeste uvredljivi vokabular koji koristi dotični kolumnista kada su u pitanju Onaj u kojeg ja vjerujem, Njegov posljednji Poslanik i Njegova Knjiga. Kada je u pitanju Knjiga, u konkretnom slučaju Kur’an, aksiom je: ili se ona slijedi ili se ne dira! Nema trećega, Vildana!”, s latićevskih visina urednici Oslobođenja pokroviteljski docira “slobodni novinar” Bedrudin – o jebem te slobodo, rekao bi dotični kolumnista, ja se izvinjavam – pa se pridiže s one kamene klupice pod ruševnim zidom i dodaje:
“Još nešto: zar ovakvim tekstovima ne podstičete neke radikalne pojedince ili skupine na reakcije koje mogu rezultirati užasnim posljedicama po naše društvo, a onda se Bosna etiketirati kao leglo ovoga i onoga… protiv čega se suvremeni svijet navodno kao bori? Zar ne uviđate da možete biti uzrokom takvih, eventualnih akata?! Naravno, ja ne pripadam takvima i ne odobravam nikada i nigdje nikakvo nasilje, ali ne odobravam ni vama da dopuštate takve tekstove koji, osim što vrijeđaju moju vjeru i muslimane, mogu biti uzrokom eventualnih nasilničkih djelovanja. Nabacujete takvima loptu, Vildana! I ja se bavim ovim zanatom, ali nikada nisam napisao ništa protiv bilo čijih vjerskih uvjerenja, uključujući i ateistička. Nemojte ni vi protiv mojih uvjerenja. A, za dobrobit Oslobođenja, najbolje bi bilo da sklonite tog Dežulovića, osim ako i on nije dio neke kampanje iliti zavjere!”
Za početak, ima treće: sve dok se u udarnom terminu BH Televizije ne pojavi kakav kalif iz Maoče i ne proglasi selefijsku i šerijatsku Bosnu i Hercegovinu, ja u bosanskohercegovačkim novinama iz svoga uvjerenja mogu bilo što o bilo čijim uvjerenjima. Kao što – barem dok reformatori iz Maoče ne proglase bosanskohercegovački kalifat – svaki “slobodni novinar” o mojim uvjerenjima može misliti što hoće.
Od takvih “slobodnih novinara” – onih dakle što ne mjere svoju slobodu tuđom, već tuđu svojom – draži su mi, priznajem, još samo tipovi koji “ne pripadaju radikalnim pojedincima” i “ne odobravaju nikada i nigdje nikakvo nasilje”, već samo – iz pozicije ljudi koji se i sami “bave ovim zanatom” – na vrijeme dobronamjerno upozoravaju.
“Nabacujete takvima loptu, Vildana!” Pogodit će je VBR.
Manji je problem što su to oni tipovi koji, naravno, ne pripadaju silovateljima i ne odobravaju nikada i nigdje nikakvo nasilje nad ženama, već samo upozoravaju ženski spol da kratkom suknjom i dubokim dekolteom, ili već otkrivenim licem, same provociraju mužjake, pa silovateljima – što bi rekao dotični “slobodni novinar” – nabacuju lopte. “Zar takvom odjećom i slobodnim ponašanjem”, poručuje tako Bedrudin ženama, “ne podstičete neke radikalne pojedince ili skupine na reakcije koje mogu rezultirati užasnim posljedicama?!”
Manji je, kažem, to problem, jer bi “užasne posljedice po naše društvo” pretrpjele samo žene: jer je problem samo njihov, odnosno – u ovom slučaju – moj. Veći je problem što sam “radikalnim pojedincima” o kojima dotični kolumnista govori – i kojima, jasno, “ne pripada” – ja meta točno koliko i četnicima iz Grahova ona flaša rakije iza jedne spaljene kuće kraj Rujana u aprilu devedeset druge.
Veći je, kažem, to problem, jer više nije samo moj: kad VBR jednom pogodi tu flašu – a to i jest poanta te zgodne male ratne priče – odosmo, dragi slobodni kolega, u pičku lijepu materinu i vi, i ja, i cijelo “naše društvo”, stisnuto strahom na onoj kamenoj klupici pod ruševnim zidom. Pa im onda objašnjavajte kako im “ne pripadate”.
Stoga, shvatili ste valjda – dobro, jasno je da niste, to se samo tako kaže – valja skloniti VBR.
Pogodit će flašu.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.