Služba organizacije organiziranog kriminala

Veseli ženski glas čita vijest na radiju: zbog sumnje da je obio i opljačkao sef u vlastitoj kancelariji “uhićen je suspendirani načelnik Službe organiziranog kriminala”. U nastavku vijesti doznajemo i to da je načelnik, da bi zameo tragove, prepilio već otključani sef. Valjda je to vidio u Alanu Fordu. Ili su Alana Forda previše čitali oni koji su mu pljačku namjestili? Slušatelju je, zapravo, svejedno. Vijest je do njega doprla samo zato što u kafiću u kojem pijem nezašećereni zeleni čaj emitiraju radio program, umjesto da goste puste da u miru i tišini pokušaju razbistriti misli.

A kako živ čovjek misli u jeziku, pa mu izvan jezika niti nema misli, tako bi mu se i ovaj događaj mogao prikazati u vrlo zanimljivom svjetlu. Naime, ako je netko načelnik Službe organiziranog kriminala, kao što kažu na radiju, ili je načelnik Službe organiziranog kriminaliteta, kako piše na službenim internetskim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova, tada bi se trebao i baviti organiziranim kriminalom. Dakle, formiranjem bandi, gangova, hajdučkih i uskočkih skupina, razbojničkih klanova, mafijaških i narko kartela, te inih zločinačkih organizacija, od najmanje tri čovjeka do nekoliko stotina, tisuća, a što da ne i milijuna organiziranih kriminalaca. Suspendirani načelnik – ako je uopće o njemu riječ – prekršio je pravila sadržana u samom nazivu službe kojoj je bio na čelu samo ukoliko je nastupao kao pojedinac, dakle ako se bavio neorganiziranim kriminalom. Ako je, što bi se nekad reklo, bio inokosni organ.

Kažete da se Služba organiziranog kriminala ustvari bavi borbom protiv organiziranog kriminala? Lijepo, a zašto se onda tako ne zove? Zato što je ovako kraće? E, pa ne može kraće. To vam je, gospodo draga i drugovi, isto kao da se borci protiv lopovluka zovu lopovi. Naravno, na kraju ponekad biva da se borci protiv lopovluka pretvore u lopove, a načelnici službi za suzbijanje organiziranog kriminala u organizirane kriminalce – to se obično dogodi nakon što prođu izbori i uspostavi se nova vlast – ali čak i kada je tako, jezik bi morao poznavati razliku između kriminalaca i onih koji se bore protiv kriminala.

Nije Služba organiziranog kriminala (ili kriminaliteta) jedina neobična formacija Uprave kriminalističke policije pri hrvatskome Ministarstvu unutarnjih poslova. Postoje tu i Služba kriminaliteta droga, Služba gospodarskog kriminaliteta i korupcije, ali, recimo, i Služba terorizma te Služba ratnih zločina. Kako se zovu policajci iz Službe terorizma? A oni iz Službe ratnih zločina? Ako slijedimo logiku jezika na kojemu se sporazumijevamo, tada ne može biti drukčije nego: teroristi i ratni zločinci.

O hrvatskom jeziku se u posljednjih dvadeset i pet godina na sve strane blebetalo. A u tom blebetu samo jedno je bilo istinski važno: da nam se jezik čim više uzrazlikuje od jezika kojim govore Srbi. Lovom na leksičke uljeze, progonom nepodobnih riječi, koje su na koncu na traktorima otputovale u neku svoju jezičnu nedođiju, bavili su se praktično svi: od nepismenih neznalica do svjetski uvažavanih doktora lingvistike. Važno je samo da su domoljubi, jer jedino domoljub zna kakvo je podrijetlo neke riječi. Je li neka riječ haram ili je halal. Samo što smisao govora nije u podrijetlu i u etimologiji, smisao nije niti u lijepom govorenju, smisao je u sporazumijevanju. Smisao je u tome da riječi nešto označavaju, a da pojmovi i rečenice nešto govore. Pritom, ništa se u jeziku ne podrazumijeva, pa onda nema govora niti o tome da podrazumijevamo kako se Služba organiziranog kriminala ustvari bavi borbom protiv organiziranog kriminala, a da uposlenici u Službi terorizma nemaju zadatak organiziranja terorističkih ćelija u našim krajevima, nego upravo suprotno – njihova razbijanja i suzbijanja. Toga u jeziku nema: ako je nešto govno, ne može biti da je to ustvari torta, a da ga govnom zovemo zato što je tako kraće, ili zato što je prijevod s engleskog. Biva, ministar bio u Americi, pa čuo da se tamo nešto zove Služba organiziranog kriminala, i odlučio da će se odsad tako i u nas zvati. Jer je onaj stari naziv asocirao na Srbe i na Jugoslaviju…

E, to je, vidite, ta neotklonjiva hrvatska nesreća i nezgoda: sve što hrvatsko doista jest nužno asocira na Srbe i na Jugoslaviju, a ne, recimo, na Europu i Ameriku. Što je tomu razlog? Samo to što službeni jezik u Hrvatskoj nije engleski, njemački ili madžarski, i što hrvatska povijest, ona društvena i ona obiteljska, razvrstana u niz od nekoliko stotina tisuća pojedinačkih povijesti, nije američka, austrijska ili madžarska, nego je, eto, hrvatska.

Borba za jezik nije borba protiv pojedinih riječi – kakva god da im je etimologija, čije god da im je podrijetlo – borba je to za smisao i za sadržaj, borba za to da između naših misli i zbilje nema posrednika, da je isti jezik na kojemu mislimo i jezik kojim govorimo. U austrougarska vremena mogla je to biti borba protiv stranog jezika ili njegove javne upotrebe, na šalterima, u špeceraju i u teatru, u jugoslavenska vremena mogla je to biti borba protiv onih deset ili stotinjak riječi koje nam se ne sviđaju, ili su sekundarni sinonimi u hrvatskome jeziku (a primarni sinonimi u srpskom), dok se u ova posljednja vremena bit borbe za jezik može ticati samo smisla i sadržaja. I toga da između tog jezika i njegova govornika ne smije biti posrednika u nečemu što je izvan jezika. Tako ne dolazi u obzir niti do da podrazumijevamo kako se Služba organiziranog kriminala u MUP-u ne bavi onim što joj samo ime kaže: organiziranjem kriminala. Kao što se ona druga bavi terorizmom, a onda treća ratnim zločinima. Na njima je da promijene imena službama, tako da ih usklade s hrvatskim jezikom i učine razumljivim onima koji taj jezik s razumijevanjem govore. Hoće li to učiniti? Neće. A zašto neće? Zato što im i dalje nije jasno u čemu je problem. Jer ako je građaninu jasno što je policajac htio reći, čemu insistiranje na tome da on to nešto, zapravo, nije rekao? Ono što želiš reći, to i kažeš. U čovjekovom iskustvu ne postoji nešto o čemu se može misliti ali se ne može izreći. Neizreciv je samo Bog, kako za ateiste tako i za one koji istinski vjeruju. A kako Bog nije policajac, niti je na bilo koji način voljno angažiran u Upravi kriminalističke policije, nema govora o tome da mogu postojati neizrecivosti u nazivlju policijskih službi.

Na kraju, vratimo se slici s početka priče: suspendirani načelnik Službe otključava sef u svojoj kancelariji i iz njega vadi zlato i novac. A onda se sjeti da bi ga netko mogao osumnjičiti za krađu, pa odlazi do prve željezarije, kupuje pilu za metal i do jutra pili sef napola. Nakon toga ga privode, pritvaraju, priključuju na poligraf. On kaže da je stroj potvrdio njegovu nevinost, oni kažu da je stroj utvrdio nešto suprotno. Javlja se bivši ministar unutarnjih poslova, čiji je kadar suspendirani načelnik, pa kaže da je sve ovo namještaljka latinoameričke narkomafije…

Sve je to očajno loša i neuvjerljiva naracija, koja ne bi prošla ni u amaterskom filmskom trileru filmskog zanesenjaka iz Sinja (živ li je, snima li Bore Li?). Ispit uvjerljivosti može izdržati samo to piljenje otključanog sefa, jer je ta scena smiješna, referencijalna i konotativna. Ali i ona funkcionira samo u jednom karikaturalnom stripu, a nikako u realističnim žanrovima ili, ne daj Bože, u stvarnosti.

Ono, pak, što dalje slijedi, ono s poligrafom i latinoameričkim narkokartelima, ukazuje na nešto zastrašujuće i tragično: život usred informacijske oluje, lišen bilo kakvih čitateljskih, gledateljskih i kulturnih iskustava. Život izvan jezika i njegove logike.

Slučajni slušatelj radijskih vijesti nema pojma što se zapravo dogodilo. Ali je previše toga što ostaje izvan jezika ili što bi se nekako trebalo podrazumijevati. A priča koja nam je ispričana tako je jadna, neuvjerljiva i prazna, baš kao da su je smišljali ljudi koji ne gledaju filmove i ne čitaju ništa. Reći ćete, možda, da je tako u životu i da su velike i dobre priče isključivi proizvod mašte svojih pričača. I nećete biti u pravu. Sve to kreće iz lažnih imena, iz krivih naziva policijskih službi, i iz pretpostavke da izvan jezika postoji nešto o čemu se živom čeljadetu da misliti.