Crveni fesovi lete strminom Monte Melete

Miroslav Feldman, sarajevski internist

Miroslav Feldman dolazi u Sarajevo 1925, nekoliko mjeseci nakon što je u Zagrebu uhićen zbog protudržavnih aktivnosti i komunističke propagande. Nije osuđen, nego je samo izgubio namještenje i za kaznu poslan u “unutrašnjost”.

U bolnici na Koševu kao liječnik internist ordinira do kraja 1927, kada dobiva premještaj u Pakrac, i postepeno se vraća prema Zagrebu. Kao Židov za vrijeme rata spašava živu glavu bijegom u partizane. Organizator je sanitetske službe, te referent Saniteta Ratne mornarice za Istru i Hrvatsko primorje. Kasnije je i liječnik u izbjegličkom logoru u El Šatu, pa upravnik pokretne bolnice Trećega, bosanskog korpusa i Četvrte armije.

Po oslobođenju zemlje postavljen je za načelnika Saniteta u Ministarstvu narodnog zdravlja Bosne i Hercegovine. U Sarajevu – ovaj put po zasluzi, a ne po kazni – boravi sljedeće dvije godine. Zatim se seli u Karlovac, pa u Zagreb, gdje radi kao liječnik u Stanici za hitnu pomoć, te upravitelj domova zdravlja u Maksimiru i na Peščenici.

Bio je dobar i odgovoran liječnik, ali bez većih statusnih ambicija.

U književnosti se javlja 1916, kada kao gimnazijalac, pod pseudonimomMiroslavonac, objavljuje knjižicu pjesama naslova Slutnja. Sljedeće godine, pod vlastitim imenom, tiska pjesmu u tada prestižnomSavremeniku. Dvadeset i jedna je Feldmanu kada 1920. u HNK prihvaćaju na izvođenje njegovu jednočinku Pierrot i Colombina, ali iz nepoznatog razloga drama nikad nije odigrana, a tekst je izgubljen. Nekoliko godina kasnije Feldman postaje neformalni kućni pisac središnje hrvatske kazališne kuće, igraju mu se: Vožnja (1927.), Zec (1932.), Profesor Žič (1934.), Na uglu (1935.), Srna (1936.), U pozadini (1939.). Uoči premijere koja je trebala biti održana siječnja 1940. odlukom banske vlasti zabranjena je predstava po Fedmanovom tekstu, naslova Iz mraka, koja će biti izvedena 1946, tokom prve poslijeratne sezone HNK.

Kultiviran, načitan dramski pisac, u toku s modernističkim stremljenjima i stilovima epohe, Feldman piše pod neskrivenim utjecajem Miroslava Krleže i kreće se u sličnom tematskom krugu: Prvi svjetski rat, stradanje hrvatskih domobrana, nesnađenost jedne male i skrajnute europske zajednice, likovi austrijskih časnika psihopata, zbunjeno malograđanstvo u pozadini… U drami Zec na neočekivano uvjerljiv način dočarao je sav besmisao rata, onoga koji se poveo u ime habsburške krune, ali i svakog budućeg. Središnji lik ove tragikomedije satnik je Doringer, zastrašujuća, manijakalna figura, koja kao da nije genetski proizvod svojih roditelja, nego društvene zajednice i povijesnog trenutka.

Dok osamdesetak godina po zagrebačkoj premijeri čita Zeca iz poluraspadnute knjižice nađene u obiteljskoj bibilioteci na Sepetarevcu, čitatelju ne ide u pamet kako se nitko nakon ratova iz devedesetih nije sjetio da na hrvatske kazališne pozornice postavi ovaj tekst. Ima li i u tom zaboravu sistema?

Nakon Drugog svjetskog rata drame Miroslava Feldmana jedva da se još ponegdje u Hrvatskoj postavljaju. Nakon one jedne predstave u HNK, u karlovačkom mu kazalištu igraju komad Doći će dan, iako pohvale na njegov račun izgovaraju autoriteti epohe, od staroga Slavka Batušića do Branka Hećimovića i Ranka Marinkovića. Ali novo je vrijeme, novi pisci, drukčije su ideje o suvremenosti i modernosti…

Uz liječnički posao obavlja i niz činovničkih dužnosti za hrvatsku književnost i kulturu: predsjednik je Društva književnika Hrvatske (1955-1956), potpredsjednik Matice hrvatske (1959-1960), te dugogodišnji predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1962-1973).

Uvažavan i cijenjen Miroslav Feldman je u mirovinu i u zaborav ispraćen s visokim društvenim priznanjima, između ostalih i onim najvišim: Nagradom AVNOJ-a.

Nakon smrti, a umro je u Zagrebu 29. svibnja 1976, u ponekoj antologiji hrvatskog pjesništva bila bi tiskana jedna-dvije Feldmanove pjesme, tek da se ispune praznine među klasicima.

U knjizi Poezija Sarajeva, koju je u izdanju Svjetlosti, za ediciju Kulturnog nasljeđa sastavio i uredio Husein Tahmiščić nalaze se i tri pjesme Miroslava Feldmana.

Među njima: Bataljon B.H. III gledan iz seksfahera ide na juriš

Kao zelen ćilim, posut makovim glavama

crveni fesovi lete

strminom Monte Melete.

Težak ih vjetar nosi.

Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari.

Bodu ih trobridni žalci.

Ćilim u ponosnoj Bosni

domaći tkali su tkalci.

Čovječe, to nije ćilim

i nije slika.

Odsudna bitka za Monte Melettu, planinski masiv u Južnom Tirolu, odvila se 7. lipnja 1916, između austrougarskih i talijanskih trupa. U bici je na austrijskoj strani sudjelovala Duga bošnjačka regimenta, sastavljena od regruta i časnika svih triju bosanskih vjera. Oni su osvajali praktično neosvojivu kotu 1.824, pri samom vrhu masiva, jurišajući ususret mitraljeskim rafalima. Pod najžešćom vatrom bio je III bataljon, pod zapovjedništvom poručnika Eckera. Legenda kaže da je Ecker tristotinjak metara od cilja lakše ranjen u glavu. Na brzinu su ga previli, a onda je uz uzvik: “Bošnjaci, junaci za mnom!”, krenuo u posljednji juriš. Izginuli su svi do jednog, cijeli III bataljon, zajedno s poručnikom Eckerom.

Preko njihovih mrtvih tijela nagrnuli su novi junaci, i kota je na koncu pala. Besprimjerno junaštvo ili ludost, to je, kao i u tolikim drugim slučajevima, svejedno. Na kraju, bila je to jedna mala i nevažna pobjeda u velikom izgubljenom ratu, o kojoj se još dugo neće pisati ni govoriti, sve dok osamdesetak godina kasnije ne uzraste u jedan od konstitutivnih bošnjačkih nacionalnih i nacionalističkih mitova.

Miroslav Feldman bio je u vrijeme bitke za Monte Melettu zagrebački gimnazijalac. Ono što su tih dana i mjeseci objavljivale novine, i što se govorilo po gradu, a što je otpočetka poprimalo razmjere legende, jer nije bilo ratnih izvjestitelja te pravu istinu nitko i nije mogao znati, Feldman je zadugo upamtio. U jednome trenutku, i samo tad, Zagreb je ostao zadivljen junaštvom bosanskih – ili bošnjačkih: tada je to bio sinonim – vojnika, i najednom mu se iz njihova djela ukazala nada u spas svijeta koji se svud naokolo rušio. Oni su, ti neznani mladići s fesovima na glavama, kao sišli s gravira i crteža bečkih putnika i geometara, bili junaci dana. Egzotični manjinci, likovi iz Tisuću i jedne noći, hrlovine i druškani iz Bosne ponosne, koju nitko, istina, nije vidio, ali čije je ime bilo znano iz hrvatskih budnica i napitnica, uz koje se kafansko društvo podrilo da preraste u narod, predstavljeni su kao posljednji branitelji Beča i bečkih adeta u Zagrebu.

Ubrzo su svi na to zaboravili, jer su došla neka druga vremena i drugi junaci. Ali Feldman nije zaboravljao, nego je napisao pjesmu i posvetio je mitskom trećem bataljonu.

Jugoslavenski komunisti, s kojima je pjesnik dijelio sentimente i pogled na svijet, bili su izrazito kritični prema srpskome solunaškom kompleksu, kao i prema  nastojanjima da se ideal jugoslavenskoga patriotizma uspostavi po uzorcima srpskoga ratnog i epskog junaštva. I bili su upravu: nikakva zajednica ljudi, pa ni država, ne može se bratski sklapati od ratnih pobjednika i od poraženih, a da se jednim i drugim ne priznaju tragika i junaštvo. Za stvarnu je ravnopravnost potrebno koješta žrtvovati, u čemu bi vazda i svugdje morali prednjačiti upravo pobjednici, ili oni koji su unutar zajednice veći i moćniji, i u kojih je veće moralno pravo. Bez toga neće biti zajednice.

Osim toga, Feldman je, na način Miroslava Krleže, bio svjesni Hrvat. Ali je bio i Židov, s vrlo jasnim i diferenciranim manjinskim sentimentom.

Prvi trostih je čudesan:

Kao zelen ćilim posut makovim glavama

crveni fesovi lete

strminom Monte Melete.

Ono što pjesnik vidi višestruka je stilizacija. Prvo je planinska livada, posuta crvenim makovima. Onda je ćilim po kojemu je istkana zelena livada, puna crvenih makova, koji odmah zatim više nisu makovi, nego su crveni fesovi što se koturaju niz Monte Meletu. U malo riječi, posloženih po nekoj običnoj sintaksičkoj logici, zbude se mnogo toga. Pred očima onog tko s nekih izdvojenih visina promatra ovaj prizor triput se preokrene svijet, smanta mu se u glavi. (Pritom, sam prizor ne odgovara zbilji. Pripadnici trećeg bataljona, kao ni ostatak regimente, nisu tokom bitke imali crvene fesove na glavama. Fesovi su po armijskom pravilu bili sivi dok god traje rat. Samo u miru i uz paradne uniforme bili su crveni. Dakle, ona temeljna slika, na kojoj opstaje cijela pjesma, izvan je zbilje. Ali to nije važno. Ne samo zato što poezija i nema obavezu prema zbilji, nego i zato što je u ovom, kao i u tolikim drugim slučajevima, važnije ono što ljudi zamišljaju od onog što u stvarnosti jest. Većina ljudi, među kojima je vrlo vjerojatno i Miroslav Feldman, misle da su vojnici bošnjačkih regimenti ratovali s crvenim fesovima na glavama. Njihova predodžba stvarnija je od zbilje i mogućom čini zbilju i stvarnost ove pjesme.

Slijede tri distiha, sve jedan snažniji od drugog:

Težak ih vjetar nosi.

Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari.

Bodu ih crobridni žalci.

Ćilim u ponosnoj Bosni

domaći tkali su tkalci.

Prva dva su odsječna, s tačkom na svaki stih, treći je otvoren. I s njim se trebala završiti ova čudesna pjesma. Ono što ide nakon njega nepotrebno je. Znamo da “to nije ćilim i nije slika”, ali nam je, možda, bolje vjerovati da jest. Izvan predodžbe, bilo u obličju slike ili u obličju ćilima, ionako ne postoji ništa, i ničega nije bilo. Pa tako ni bitke za Monte Melettu, čiji visovi i danas pripadaju Republici Italiji.

Mimo Tahmiščićeve intervencije, pjesnik Miroslav Feldman nije nalazio mjesta u bosanskohercegovačkoj književnosti. Kratko je u ovoj zemlji boravio, ukupno jedva četiri godine. Bio je kuferaš, kao i toliki drugi, koji su u Bosni zakopali svoje živote. On je svoj ponio dalje, ostavivši Bosni najbolju svoju i jednu od boljih njezinih pjesama.