Međugeneracijska nepravda

U obrascima glasanja na obje strane Atlantika primjećuje se zanimljiv fenomen: mladi ljudi glasaju upadljivo drugačije nego njihovi roditelji. I ova podjela kao da je manje zasnovana na dohotku, obrazovanju ili polu, a više na pripadnosti određenoj generaciji. Postoje dobri razlozi za to. Život se promijenio i starima i mladima. Ali različiti su im i prošlost i buduća perspektiva.

Na primjer, Hladni rat je bio završen prije rođenja nekih od današnjih mladih ljudi, ili bar prije nego što su odrasli. Riječ socijalizam za njih nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru – gdje ljudi brinu o drugim ljudima i sredini u kojoj žive. Oni znaju da je u prošlosti bilo promašenih eksperimenata pod tim nazivom, ali to ne znači da novi, drugačiji eksperimenti neće uspjeti.

Stariji Amerikanci i Evropljani iz više srednje klase imali su dobar život. Kada su stupili na tržište rada, čekali su ih dobro plaćeni poslovi. Pitanje koje su sebi postavljali bilo je šta žele da rade, a ne koliko dugo će morati da žive sa roditeljima prije nego što dobiju posao koji će im omogućiti da se odsele i osamostale. Pripadnici starije generacije su očekivali da će naći stalni posao, da će kao mladi stupiti u brak, kupiti kuću – možda i vikendicu – i da ih na kraju čeka izvjesna penzija. Sve u svemu, očekivali su da će biti imućniji od svojih roditelja.

Mada za pripadnike današnje starije generacije nije baš sve išlo glatko, njihova očekivanja su se uglavnom ispunila. Možda su imali veću dobit od svojih kuća nego od svoga rada. To im je sigurno bilo čudno, ali su prihvatili poklon naših spekulativnih tržišta i sebi pripisali zaslugu za to što su kupovali na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Očekivanja današnjih mladih ljudi, gdje god se nalazili u raspodjeli dohotka, sasvim su suprotna. Oni se suočavaju sa neizvjesnošću zaposlenja. Mnogi mladi ljudi s fakultetskom diplomom čekat će mjesecima prije nego što nađu posao – često će imati više neplaćenih stažiranja u više firmi. I smatrat će se sretnicima za razliku od svojih siromašnijih vršnjaka, koji su možda imali bolji uspjeh u školi, ali ne mogu sebi da dozvole godinu ili dvije bez prihoda i nemaju potrebne veze koje će im omogućiti stažiranje.

Današnji mladi ljudi sa diplomom opterećeni su dugom – što su siromašniji, to više duguju. Zato se ne pitaju šta bi voljeli da rade, već koji posao će im omogućiti da otplate školarinu, jer će ih ona često opterećivati dvadeset i više godina. Za njih je kupovina kuće daleki san. To znači da mladi ljudi ne razmišljaju o penziji. I bolje je što je tako: kada bi razmišljali o tome, uplašili bi se od toga koliko moraju da uštede kako bi u starosti sebi obezbjedili pristojan život (iznad gole socijale), jer će kamate na štednju verovatno dugo ostati na najnižem nivou.

Ukratko, današnji mladi ljudi vide svijet kroz naočare međugeneracijske nepravde. Djeca iz gornje srednje klase na kraju će možda dobro proći, jer će naslijediti bogatstvo od roditelja. Čak i ako ne vole tu vrstu zavisnosti, još manje bi im se dopala alternativa: „počinjanje od nule“, s malim izgledima da se približe nečemu što je nekada smatrano osnovnim životnim stilom srednje klase.

Ove nejednakosti je teško objasniti. Nije riječ o tome da mladi ljudi ne rade dovoljno: s teškoćama se suočavaju i oni koji su vrijedno učili od jutra do mraka, postigli odličan uspjeh u školovanju i sve radili „kako treba“. Njih muči osjećanje socijalne nepravde (osjećanje da je ekonomska igra namještena), pogotovo kada vide da bankari koji su izazvali socijalnu krizu, uzrok stalne ekonomske nelagode, dobijaju megabonuse i da gotovo niko od njih ne odgovara za svoja nedjela. Izvedena je ogromna prevara, ali na neki volšeban način – kao da niko u njoj nije učestvovao. Političke elite su obećale da će „reforme“ donijeti veliki prosperitet. I donijele su ga, ali samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima, uključujući i mlade, donele su ogromnu neizvjesnost.

Te tri činjenice – društvena nepravda do sad neviđenih razmjera, ogromne nejednakosti i gubljenje povjerenja u elite – definišu naš politički trenutak, i to s dobrim razlogom.

Još više istoga nije rješenje. Zato partije lijevog i desnog centra u Evropi gube. Amerika je u neobičnom položaju: dok se republikanski predsjednički kandidati nadmeću u demagogiji, s nepromišljenim prijedlozima koji bi dalje pogoršali postojeće loše stanje, oba demokratska kandidata imaju prijedloge koji bi – kada bi prošli kroz Kongres – donijeli stvarnu promjenu. Kada bi reforme za koje se zalažu Hillary Clinton ili Bernie Sanders bile usvojene, to bi smanjilo moć finansijskog sistema. A oba kandidata predlažu i duboke reforme finansiranja višeg obrazovanja.

Ali mora se više učiniti i na omogućavanju kupovine kuća ili stanova za one kojima roditelji ne mogu da obezbjede učešće, kao i sigurnih penzija imajući u vidu nepredvidivost berzi i današnji svijet novca sa gotovo nepostojećim kamatama. Još važnija je činjenica da mladi neće naći posao u lošoj ekonomiji. „Zvanična“ stopa nezaposlenosti u SAD (4,9%) maskira više nivoe prikrivene nezaposlenosti zbog koje, između ostalog, plate uporno stagniraju. Ne možemo riješiti problem dok ga ne prepoznamo. Mladi ljudi ga prepoznaju. Jasno im je da nema međugeneracijske pravde i s pravom se ljute.