Amila Hindija: Vrijeme

Više puta ljudi su se hvatali u koštac s pisanjem eseja o vremenu. Tu bi se uglavnom radilo o filozofskim raspravama i poimanjima za koje prije negoli počnemo čitati trebamo konsultirati jedan mali rječnik od 4789 nepoznatih termina s kojima se prvi put susrećemo, a putem kojiih nam oni žele pojasniti šta je to zapravo vrijeme. Definiciju vremena sam prvi put shvatila onog trenutka kada sam iz jedne druge perspektive pogledala na život mojih dede i nane, i cijeli koncept vremena shvatila kroz njihovu priču. Za razumijevanje mog načina poimanja vremena neće trebati džinovski rječnici jer on je sasvim prihvatljiv svakom čitaocu.

Davne 1941. jedna djevojka, iz Goražda, ostaje bez ičega. Vihor rata koji je jeknuo uništiva cijelu njenu porodicu i ona biva primorana krenut dalje. Bez igdje ičega krišom sjeda u vagon koji je prevozio stoku i stiže u Visoko. Za nju tada vrijeme prolazi sasvim sporo. Dani su joj dugi jer osjeća prazninu zbog nedostatka koji je zadesio. Na drugoj strani, stoji moj dedo, u Visokom, radi na elektrani, priželjkuje pauzu kako bi pojeo nevješto spremljen grah i za njega vrijeme teče žestokom brzinom. Njegovi dani se nižu kao halke jedan na drugi i svode se samo na rad i odlazak kući. Zaključujem, vrijeme kod njih dvoje se znatno razlikuje, ona zbog svog gubitka vrijeme poima nečim što stvara bol i što ne prestaje, dok on vrijeme poima kao nešto što užurbano teče bez mogućnosti da ga uspori. Dolaskom u Visoko ona upoznaje njega te tim susretom vrijeme koje je do tad za nju prolazilo sporo sjedinjuje se s njegovim vremenom i dobiva jednu novu dimenziju. One bolne sekvence vremena koje su trajale dugo i u njoj izazivale tupu bol sada su se smanjivale iz dana u dan, a njegovi dani postali su duži, jer osim graha dolaskom kući rodilo se vrijeme i za poneku hurmašicu i gurabiju. Njihovo vrijeme se stapa i dobiva jednu sasvim novu dimenziju kod oboje. Ono se znatno mijenja od onog trenutka kada počinju živjeti zajedno, što bi značilo da život u vremenu znači promjena. Od tog dana vrijeme je postalo dragocjeno te su oboje priželjkivali da i dan traje duže nego inače. Zatim, rađaju se djeca. Četvero djece raste iz dana u dan. Vrijeme ponovo žestoko juri ka naprijed. Sada se njegova prolaznost mjeri djetetovom visinom, kratkim rukavaima, tanjirom više te prvom ocjenom. Od tada oni svoje vrijeme vide i u ogledalu u ponekoj bori i sijedoj dlaki što strši iz crne kose. Iako moja nana nije bila Freud, niti bilo ko poznat pa je ne mogu citirati s referencom, ipak ću navesti njene riječi: „Moja djeca su narasla, završila školu i udala se za jedan dan.“ Nana mi je dala opis svog poimanja vremena i toga kako je vrijeme šibalo u maloj kućici pored starog oraha. Smatram da vrijeme koje je provedeno kvalitetno i produktivno znatno brže prolazi nego ono u kome ništa produktivno ne radimo. Nakon odlaska djece njih dvoje ponovo ostaju sami te tako kočijaš koji vozi vrijeme ka naprijed spušta svoje uzde i vrijeme usporava. Dani se svode na čekanje novog gosta, na tiho kucanje na starom prozoru i maloj ručici unuka. Dočekavši 96. na mom dedi vrijeme se moglo vidjeti. Ono je bilo njegovo ogledalo. Kad god sam ga pogledala imala sam osjećaj da stojim naspram nečega velikog. U svemu je učestvovao, sve je prošao i vidio, i ja stojim naspram tog čovjeka koji je sve prethodne godine usisao pod svoju vrelu krv. Stajala sam pred čovjekom koji je bio slika jednog vremena koje se lagano gasilo. Pored njega ležala je nana u 86. godini, ponovo se vratila u ono vrijeme kada za nju vrijeme nigdje ne ide i samo stoji nepomično, a ona ga očekuje i hrabro ga moli da dođe. Ona je tada vrijeme vidjela kao olakšicu, čekala ga kao gosta. Tražila je dan da njeno vrijeme iscuri, da nestane i ona i ono. Tu noć njeno vrijeme je potrošilo zadnje sekunde i nestalo.  A i čovjek koji je tu noć ležao pored nje tu istu noć ostaje bez svog vremena. Nakon trenutka kada su zadnje sekunde njenog života nestale i on je živio svoje posljednje sate.  Jer ona je i bila ono što je u njegovom životu bilo promjena, život u vremenu. U jednoj istoj noći njihovo vrijeme zajedno nestaje, a ostajemo mi da se čudimo toj kosmičkoj sili koja je spojila dva vremena i istu noć ih i ugasila.

Smatram da mi krojimo svoje vrijeme. Mi sebi postavljamo granice kad, šta i s kim ćemo napraviti. Mi odlučujemo kad je pravo vrijeme za nešto. Mi sami kažemo danas ćemo, sutra ćemo. I ako mi ne želimo za nas nikada ništa nije niti prerano niti prekasno. Konce svog vremena čuvamo u svojim rukama, ali naše tijelo vremenu ne možemo ukrasti, odraz u ogledalu svaki dan bit će drugačiji. Svoje vrijeme možemo pokloniti nekom drugom, dati mu prostora u našem životu i isto tako ne dozvoliti mu taj prostor. Svoje vrijeme možemo poimati samo uz prisutnost neke osobe, od onoga trenutka kada ona nije tu do onoga trenutka kad je s nama. I kao što kaže Nikola Tesla: „Vrijeme ne postoji.“ Ako čovjek sam sebe ne ograniči onda vrijeme za njega i ne postoji. Ukoliko sebi otvorimo granice ka svemu i na svijet počnemo gledati otvoreno bez ikakvog ustručavanja o tome da li je pravo vrijeme za nešto ili nije tek onda ćemo moći spoznati pravu sreću.

Svoje poimanje vremena objasnila sam kroz priču o životu mog dede i nane  smatrajući da ovakvim načinom najlakše mogu objasniti šta je to za mene Vrijeme. Iako smatram da je poimanje vremena samo stvar čovjekove psihe, ostajem ipak s priznanjem da je vrijeme vidno na nama samim. Jer uvijek će se javiti neka sijeda dlaka kao uzvičnik na vrh glave da pokaže da smo ipak u jednom prostoru gdje je to nemoguće zaustaviti.