Završila je jedna od najvećih dinastija američkog sporta

Bill Belichick više nije trener New England Patriotsa. Zvuči nevjerojatno, gotovo nadrealno, kao vijest koju provjeravamo nekoliko puta. Ovaj legendarni trener tako je završio jednu od najuspješnijih sportskih era u ligi koja je, kadroviranjem, salary capom i unutarnjom logikom poslovanja, dizajnirana samo da bi poticala paritet i gotovo poništila mogućnost dinastija.

Patriotsi pod vodstvom Belichicka na klupi i Toma Bradyja na terenu bili su upravo to – dinastija. Vrlo vjerojatno posljednja prava u spomenutom sportu, koja je bila upogonjena posebnim metodama koje su se s vremenom jednostavno nazvale Patriot Way. Garant tog puta, uz slavnu uzrečicu “Do your job” (samo radi svoj posao), bio je upravo njihov legendarni trener.

Iako odlazi na kraju svoje najlošije sezone, uz antiklimaktični snježni poraz protiv New York Jetsa, to nimalo nije umanjilo njegovu veličinu te nedodirljivo mjesto na trenerskom Mt. Rushmoreu. Tamo se klešu otisci njegove glave zajedno s velikanima poput Paula Browna, Vincea Lombardija i Billa Walsha.

Nije završilo lijepo

Bill Belichick nije, poput Sir Alexa Fergusona, otišao na vrhuncu. Možda je jednostavno prevelik borac da bi otišao na taj način, a možda je klica prkosa i tvrdoglavosti jednostavno bila prevelika. Možda ga je upravo ona kontinuirano gurala na put novog dokazivanja kojim bi potvrdio da može pobjeđivati i bez Toma Bradyja.

Kao glavni trener to nije uspio prethodno na klupi Brownsa niti nakon Bradyjevog odlaska na klupi Patriotsa. Štoviše, u četiri sezone bez Toma Bradyja, Patriotsi su samo jednom igrali u doigravanju i odmah vrlo uvjerljivo izgubili protiv Buffalo Billsa.

Umjesto odlaska na vrhuncu slave, mjesto glavnog trenera, ali i generalnog menadžera, ostavlja nakon gotovo sramotne sezone u kojoj je njegova momčad ostvarila tek četiri pobjede uz 13 poraza. Sve je postalo i konačno jasno kada su ih za kraj, na njihovom terenu, usred gotovo snježne mećave, pobijedili New York Jetsi – ekipa koja je godinama bila upravo njihova mušterija. To je franšiza s kojom se Belichick razišao na vrlo ružan način prije nego što je došao u Boston.

Samog Belichicka vjerojatno ne boli toliko činjenica da nikad u novije doba nismo vidjeli tako anemičan napad Patriotsa, koliko potpuno loša, a često i vrlo šlampava igra na specijalnim timovima koji su bili barem jednako loši koliko i napad.

Upravo je igra specijalnih timova godinama bila dokaz uvježbanosti i ozbiljnosti momčadi iz Bostona te posebno mjesto isticanja i ponosa u svemu što Belichick propagira.

Sada vrlo vjerojatno ostaje gorak okus u ustima, a mnogi dežurni kritičari njegovog lika i djela te oni koji žele uprljati njegovu ostavštinu, poput kakvog asa na desetku, već su odigrali onu semantičku kartu čiji je tekst jednostavan – Patriot Way je funkcionirao samo zbog Toma…

Međutim, taj način gledanja na posljednja dva desetljeća dominacije i izgradnje dinastije ne samo da je nepošten nego je i suštinski netočan. Tom Brady i Bill Belichick gradili su dinastiju u simbiozi, a nikako na način da je trener parazitirao na uspjesima legendarnog quarterbacka.

Njegova postignuća se neće ponoviti

Njegova je karijera puna postignuća i rekorda, ali njegova profesionalna i životna aura još je veća. Kao neki mračni Sith Lord, s kapuljačom na glavi i vječito smrknutim pogledom, uz tek povremene naznake zadovoljstva, ali nikad entuzijazma, postao je lice s naslovnice onoga što je i sama franšiza predstavljala.

Patriotsi nikada na izboru neće ponijeti naslov Miss simpatičnosti, niti bi bili poželjna destinacija zbog dobre atmosfere i žovijalnih tonova u svlačionici. Čitavu njihovu auru, koju je od najtanjih niti satkao baš Belichick, prožeo je strogim profesionalizmom i funkcionalnošću svakog pojedinog dijela slagalice, gotovo do razine individualne anonimnosti.

Trener čija je obitelj podrijetlom iz Draganića, mjestašca iz okolice Karlovca, tako je s godinama postao sinonim za dežurnog ligaškog mrguda. Kao čovjek iz prošlih vremena, svojevrsni antipod Generacije Z, nikad nije prigrlio medijsku komunikaciju niti veseli karakter press-konferencija kako su to napravili mnogi drugi.

Profesionalnu etiku i svjetonazor preuzeo je od svoga oca Stevea, koji je godinama radio kao dio nogometnog programa na Navyju. Pri tom je i sam Bill napomenuo da “ego nikad nije bio spominjan, niti je postojao”.

Belichick je sada vrlo vjerojatno na kraju svog profesionalnog puta jer je teško zamisliti da bi negdje, u 72. godini, mogao početi ispočetka. Tijekom tog puta osam je puta osvajao Super Bowl – dvaput kao defenzivni koordinator Giantsa, a čak šest puta kao glavni trener Patriotsa. S devet nastupa u Super Bowlu kao glavni trener daleko je na prvom mjestu, a sa šest osvojenih dobra je oklada da ga nitko nikad neće ni dostići.

Uz Dona Shulu i Georgea Halasa, svojevrsne dinosaure NFL-a, jedini je trener koji je u svojoj karijeri ostvario više od 300 pobjeda. Njegov plan igre protiv Billsa u Super Bowlu 1991. sam je pronašao put do Hall of Famea te postavio Billa kao jednog od najvećih defenzivnih umova u povijesti footballa.

Međutim, slično kao i u slučaju Sir Alexa Fergusona, sva postignuća i rekordi nisu ono što čini jezgru njegove ostavštine. To je, puno prije, način na koji se držao te metoda kojom je gotovo pa dva desetljeća besprijekorno upravljao dominantnim sportskim kolektivom. To je Patriot Way.

Patriot Way

Početna postavka filozofije Patriot Way vrlo je jednostavna: Do your job. Jednostavno, učini ono što ti je rečeno i kako ti je rečeno. Sam Belichick često bi ponavljao: “Riječ ‘dobro’ se implicira, zato i nije potrebna.”

Uvijek se očekivalo da igrači na terenu izvršavaju ono što su naučili na treningu, a tamo se stvarima pristupa na jedini ispravan način – koncentrirano i do najsitnijih detalja. Baš kao što su ga naučili njegov otac i svi kasniji mentori.

Međutim, koliko god taj hladan, sithovski, profesionalni i antiindividualistički pristup davao rezultata, morao je biti upotpunjen i drugom stranom logike Patriot Waya – onom koja je tolerirala i prizivala talent na način na koji druge franšize nisu mogle. U Patriotsima je uvijek bilo mjesta za svakog igrača koji je mogao na terenu napraviti razliku, koliko god ga loš glas bio pratio.

Na taj je način Belichick uvijek pronalazio način da dobije makar pokoju sezonu od nevjerojatno talentiranih igrača za koje su svi drugi mislili da su gotovi ili da se s njima jednostavno ne može. U taj red zvijezda spadaju igrači poput Coreyja Dillona, Alberta Hayneswortha, Randyja Mossa, Aqiba Taliba, Antonija Browna, ali i mnogi drugi.

Svi su oni ispričali sličnu priču, nalik na onu koju je odmah nakon Billovog odlaska ispričao Dillon, kada je dolazio iz Bengalsa: “Nisu od mene tražili da budem ono što nisam. Nisu me pokušavali preodgajati, jednostavno su mi dali da igram.” Doista, zvuči vrlo jednostavno. Ali kada je kultura ponašanja i igre postavljena na pravi način i kada se od igrača očekuje samo najbolje te se gubi samo iznimno, onda i oni najproblematičniji daju sve od sebe, makar na neko vrijeme.

Nisu svi isti

Belichick je vrijednost talenta spoznao kao defenzivni koordinator Giantsa, kada je na timskim sastancima ipak dopuštao Lawrenceu Tayloru da odspava pokoju minutu, pa i više. Kako se sam Belichick znao našaliti – srećom, nije hrkao. Izuzetno talentirani igrači zaslužuju drugačiji tretman, a Patriotsi su uvijek znali postaviti granice te ih, ako treba, malo i rastegnuti. Kako s ponašanjem prema igračima tako i prema ligaškim pravilima.

Ali to nije bila jedina stvar…

Ono po čemu su također postali poznati, gotovo je pa maćehinski odnos prema legendama. Po devizi koju je osmislio slavni Bill Walsh, u doba kada nije bilo salary capa – “ne želimo sve tvoje godine, samo one najbolje” – funkcionirali su i Patriotsi. Omiljeni likovi u svlačionici i kapetani, igrači poput Bruschija, Lawa ili Vrabela, morali su karijere završiti drugdje, jer u momčadi više nije bilo mjesto za ostarjele verzije njih samih. Na taj se beskrupulozan, hladno profesionalan način upravljalo budžetom, a prvi garant toga bio je upravo Tom Brady.

Quarterback i najplaćeniji igrač vodio je primjerom; uvijek je uzimao za momčad povoljne ugovore, koje je znao i dodatno restrukturirati. Ego je bio guran u stranu, a svaki cent bio je bitan.

Tako je, između ostalog, izgrađena dinastija.

Što dalje za Billa?

Na posljednjoj presici kao trener Patriotsa, otišao je dostojanstveno uz riječi: ‘Uvijek ću biti Patriot.’ On i Kraft rastali su se ipak na gospodski način, ali Belichick nije dao nagovijestiti da je njegov trenerski put gotov.

Ono što mu se na kraju Patriot puta zamjera je nekoliko stvari: nije pobjeđivao bez Bradyja, nije izgradio trenersko stablo od svojih pomoćnika (već ih je uporno vraćao do samoga kraja) te je nekoliko puta uhvaćen s prstima u medu kada je pokušavao previše izvijati pravila.

Slijedi mu teška odluka, a mirovina je vjerojatna. Međutim, ako se odluči za posljednji ples, njegova bi sljedeća destinacija mogla biti Atlanta Falconsi, gdje bi vjerojatno stvari vratio na početne postavke. Ne bi više bio generalni menadžer i to više ne bi bio Patriot Way.

Međutim, i ove se sezone vidjelo da njegova obrana i dalje igra dobro, da su njegove trenerske ideje i dalje zdrave te da možda i dalje ima ulja u njegovoj trenerskoj svijeći. Možda se jednostavno mora vratiti tamo gdje je sve počelo te još jednom, za kraj, biti ono što je oduvijek bio – genijalni trener.

Hoće li u tome uspjeti ili ne, vrijeme će otkriti, ali jedna stvar je sigurna – njegovo mjesto među velikanima je zagarantirano, a Patriot Way ne bi postojao bez Billa Belichicka, koliko god važan faktor Tom Brady bio. Upravo tom metodom Belichick je izgradio vjerojatno i najveću NFL dinastiju. I to nitko ne može poreći.

Index.hr / Visoko.co.ba