Djeca svjedoci femicida – kako ih sistemski zaštititi?

O traumama koje nose djeca iz rata, ali i o traumama koje djeca prežive u obiteljskom nasilju malo ko brine, naročito sustavno. Pitali smo i istraživali put djece žrtava femicida. U protekloj godini svjedočili smo ubistvima žena, majki pred očima njihove djece. Sistem nije uspio zaštiti njihove majke. Pitamo, hoće li njihovu djecu?

Femicid u prisustvu djeteta. Samo nasilje, kojem djeca nerijetko svjedoče, može izazvati strah, traumu s kojom se djeca, kažu stručnjaci, nose svako na svoj način. Zamislite šta može tek prouzrokovati ubistvo majke pred očima djeteta. Sve to nosi trajne posljedice po mentalno zdravlje.

“Obično se misli da su djeca mala i da će zaboraviti, ali neće. Takve stvari se ne zaboravljaju. Kao ljudska bića funkcionišemo na više nivoa, ali jedna od podjela je na svjesni i nesvjesni. U naše nesvjesno ide sve, naše tijelo pamti sve od momenta kada smo začeti do dana današnjeg – sve što proživimo. Posebno kada su tako intenzivni događaji u pitanju kao što je ubistvo”, pojašnjava Arijana Ćatović, psiholog u Sigurnoj kući Fondacije Lokalne demokratije.

Pitali smo kako pomoći djetetu i mogu li se izbjeći dugotrajne posljedice adekvatnim pristupom.

“Možda se sada ne misli puno na djecu, jer nisu stavljena u prvi plan kao žrtve. Međutim, u bilo kom uzrastu djeca da se nalaze, suočavaju se s posljedicama koje zahtijevaju određenu stručnu pomoć. Samo prisustvo tom činu ili neprisustvo nosi sa sobom traumatsko iskustvo, odnosno nedostatak roditelja gdje djeca trebaju imaju adekvatnu pomoć i podršku”, ističe psiholog Mirela Hadžić.

Put brige o djetetu nije jednostavan proces nakon ovakvih događaja. U najboljem slučaju brigu o njima preuzima najbliži srodnik, no kada su iznimne situacije, najčešće brigu o maloljetnicima preuzima Centar za socijalni rad. Pristup je drugačiji u zavisnosti od dobi djeteta.

“To su za dijete nove osobe. Doživjelo je šok, sada doživljava nešto sasvim drugo. Bilo bi idealno da dijete može imati neku osobu od povjerenja, koju poznaje, s kojom može ostvariti bliskost. Jer djetetu je potrebno da sada osjeti bliskost, ljubav i privrženost kako bi se ublažile sve posljedice”, navodi Ćatović.

“U ovisnosti o kojem traumatičnom događaju se radi, a često su to teška krivična djela poput ubistva ili nekog drugog oblika zlostavaljanja u prisustvu djeteta, prioritet ustanove je pružiti adekvatnu zdravstvenu skrb djetetu. Utvrditi da li ima povrede fizičke prirode, a onda nastaviti s psihološkim tretmatima. Sve zavisi od uzrasta djeteta. Dijete s dvije-četiri godine nije isto kada je u pitanju briga – socijalna, zdravstvena, psihološka”, naglašava Lejla Sadiković, direktorica Javne ustanove Centar za socijalni rad Tuzla.

Na njih imaju pravo, po zakonu, do 18. godine. Šta nakon toga?

“U svakom slučaju, ne prestaje naša briga, barem kad je u pitanju ovaj centar. Veliki je broj djece s kojima smo u kontaktu. Posebno s onima koji su odlučili da nakon izlaska iz ustanove upišu fakultet, da rade, odu u inostranstvo”, dodaje Sadiković.

Struka je složna u jednom: kako bi se spriječio svaki novi vid nasilja, potrebno je djelovati preventivno.

“Nasilje se može spriječiti ranom intervencijom. Nasilje nad ženama i djecom je postalo često i to je žalosno. Brojke i statistika su poražavajući. Uvijek smo spremni da pomognemo, naravno, u saradnji s nadležnim insitucijama. Želimo da pomognemo preventivno i spriječimo nasilje bilo koje vrste”, poručuje Nancy Catherine Baumann, specijalista u službi za rad s djecom UNICEF.

A spriječiti nasilje želimo svi, no osim želja potrebni su konkretni sistemski potezi nadležnih institucija. Poruke građana su jasne i glasne, a sistem se čeka.

Visoko.ba/federalna.ba