Tuga i gubitak zbog Hayimovog ubistva uvećani su gledanjem Izraela kako pokreće rat u njegovo ime, rekao je Noy. Stoga je na sahrani, oslanjajući se na židovsku tradiciju poštovanja prema ožalošćenima, Noy pozvao da se s tim prestane.
“Nemojte koristiti našu smrt i našu bol da donesete smrt i bol drugim ljudima i drugim porodicama”, rekao je Noy okupljenima kojih je bilo nekoliko stotina ljudi, dok je vlada bombardirala Gazu i pripremala se za masovnu kopnenu invaziju. “Ne sumnjam da bi čak i pred ljudima iz Hamasa koji su ga ubili… i dalje govorio protiv ubijanja i nasilja nad nevinim ljudima.”
Rasprava protiv odmazde u Gazi, dok se Izrael trza zbog razmjera i brutalnosti masakra koji je počinio Hamas 7. oktobra, nije nimalo popularna. U jednom trenutku govora ožalošćeni su se počeli komešati od ljutnje i neodobravanja. Ali nakon toga su Hayimovi prijatelji došli zahvaliti Noyu. “Jedan mi je rekao, ‘tačno je to ono što bi tvoj brat želio da kažeš’.”
Hayim i Noy dio su izraelske relativno male zajednice ljevičara, mirovnih aktivista i boraca za ljudska prava, ljudi koji općenito vjeruju da se njihova zemlja ne može boriti na putu do mira.
Oni su posebno teško pogođeni, lično i politički, masakrima 7. oktobra, jer su militanti Hamasa ciljali mjesta koja su historijski bili središta ljevičarskog cionizma, gdje mnogi imaju prijatelje i rodbinu. “U pogođenim zajednicama na jugu, u kibucima, gdje su ljudi povrijeđeni, kidnapovani i ubijeni od strane Hamasa, toliko se mnogo njih borilo za mir, toliko je mnogo njih sanjalo o drugačijoj budućnosti”, rekao je Avner Gvaryahu, izvršni direktor Breaking the Silence, skupine koju su osnovali izraelski ratni veterani za dokumentiranje vojnih zlostavljanja na okupiranim palestinskim teritorijima.
“Brojni su članovi svih vodećih organizacija za ljudska prava oteti ili mrtvi ili ozlijeđeni ili traumatizirani.” Hayim je bio jedan od bivših vojnika IDF-a koji je svjedočio za Breaking the Silence, koji je zabranjen u izraelskim školama, i koji je ocrnjen od strane mnogih u vladi i suočen s paljevinama zbog svog rada.
Akademik koji je istraživao vjersku desnicu u Izraelu, provodio je vrijeme s palestinskim poljoprivrednim zajednicama u okupiranim brdima južnog Hebrona, nudeći svojom prisutnošću određenu zaštitu od izraelske vojske, policije i doseljenika u tom području.
Druge žrtve iz kibuca u blizini Gaze uključuju Shlomi i Shachara Matiasa, para koji je pomogao u osnivanju dvojezične škole koja je djecu podučavala na hebrejskom i arapskom, pod sloganom: “Židovsko arapsko obrazovanje za jednakost”.
Vivian Silver, glavna članica organizacije Women Wage Peace, uzeta je kao taoc u Gazi. Ona je pomogala u organizaciji putovanja za Palestince u Gazu kojima je rijetko dopušteno da napuste pojas radi liječenja. Vjeruje se da je s njom još nekoliko drugih iz te skupine, uključujući Odeda i Yochku Lifshitz, koji su u svojim osamdesetima.
U klimi bijesa i raširene potpore ratu, aktivistički rođaci mrtvih i nestalih pokušavaju upravljati i tugom i javnim zagovaranjem, kao što je Noy učinio.
“Bila sam tamo,” napisala je Ziv Stahl, izvršna direktorica grupe za ljudska prava Yesh Din u uvodniku za Haaretz, o satima provedenim u sigurnoj sobi s ozlijeđenim rođakom. “Nemam potrebe za osvetom, ništa neće vratiti one kojih više nema. Sva vojna sila na Zemlji neće osigurati odbranu i sigurnost. Političko rješenje je jedino pragmatično što je moguće.”
Za one čiji su rođaci taoci u Gazi, gledanje izraelskih zračnih napada na pojas predstavlja dodatnu agoniju. Neda Heiman, koja također radi za Women Wage Peace, izgubila je kontakt sa svojom 84-godišnjom majkom, Ditzom Heiman, te subote rano ujutro.
Kasnije ju je vidjela na videosnimci, kako su je naoružani pripadnici Hamasa natjerali u kamion i odvezli je prema Gazi. “I dalje mislim da samo političko rješenje može riješiti probleme”, kaže ona, “Bombardiranje Gaze ne može biti trajno rješenje… Već smo to činili i prije.”
To nije poruka koja dobija mnogo prostora u Izraelu. Noy je dao više od 20 intervjua o tom govoru, o Hayimovom radu i vlastitom aktivizmu. Međutim, niti jedan zahtjev za razgovor nije stigao od izraelskih medija. Ipak, Noy se utješio internetskom podrškom i Izraelaca i ljudi koji su rekli da su u Gazi. “Samo sam ti htio reći koliko mi je žao zbog onoga što se dogodilo tvom bratu i želim ti puno zahvaliti što nas ne želiš vidjeti mrtve kao svi ostali”, napisao je jedan.
Zemlja koja je svoju vojsku i obavještajne službe smatrala jednima od najstrašnijih i najučinkovitijih na svijetu razorena je njihovim katastrofalnim neuspjesima. Aktivisti kažu da su sigurnosni propusti od 7. oktobra ukorijenjeni u mnogo dubljem neuspjehu političke vizije – i ako se to ne riješi, Izrael nikada neće biti siguran.
“Vidite kako se ova bol koristi da ide u gorem smjeru koji nam ne obećava ništa osim više boli, više krvi, više gubitaka”, rekao je Alon-Lee Green, član odbora Standing Together, osnovnog pokreta židovskih i palestinskih građana Izrael.
“Kao država imamo pravo braniti naše građane od pokolja, ali moramo odgovoriti na vrlo temeljno pitanje i šta onda? Osvojimo Pojas Gaze, i šta onda?”
Ljevica je desetljećima postajala sve slabija snaga u izraelskoj politici. Na izborima 1992. dvije ljevice, Laburisti i Meretz, dobile su gotovo polovicu glasova; u posljednjim anketama Meretz nije uspio ući u parlament, a laburisti su imali jednocifreni udio glasova.
Tokom 20 godina, izraelsko desno krilo polako je stvaralo (iako nevoljko) konsenzus da je put do dugoročne sigurnosti dogovoreno rješenje s Palestincima, kako bi se formirale dvije susjedne države.
Godine 2003., dok je bjesnila druga intifada, čak je i tadašnji premijer, Ariel Sharon, koji je podržavao naselja u Gazi i na Zapadnoj obali, tvrdio da Izrael ne može okupirati palestinsku zemlju na neodređeno vrijeme. Sharon je imao moždani udar ubrzo nakon što je nadgledao izraelsko odstupanje od Gaze 2005. Netanyahu je djelomično učvrstio svoju moć tvrdeći da Izrael može obuzdati Gazu i upravljati svojom okupacijom Zapadne obale. Potpora dvodržavnom rješenju se raspala dok je Izrael gradio mostove prema regionalnim državama koje su nekada odbijale priznati njegovo postojanje. U nedavnim predizbornim anketama sigurnost je bila nisko na popisu briga birača – na vrhu je bila privreda.
Mnogi od preživjelih masakra i ožalošćenih ljudi rekli su da se osjećaju napuštenima od strane vlade koja je znala da ima malo birača u područjima u blizini Gaze. Pod Netanyahuom su vojna sredstva i pažnja preusmjereni na Zapadnu obalu i tamošnje naseljeničke položaje koji su bili prioritet za njegove glasače i saveznike.
Njihova upozorenja nisu čuli, ali sada bi njihov bijes i frustraciju mogli biti široko podijeljena. Nedavna anketa koju je naručio Jerusalem Post pokazala je da oko četiri od pet Izraelaca krivi Netanyahua za masakre, a većina misli da bi on trebao dati ostavku kada rat završi. Ostalo je nejasno da li propituju samo čovjeka ili i model sigurnosti koji im je ponudio.
“Desetljeće i više sami sebi pričamo bajke, da možemo ignorisati činjenicu da silom kontroliramo milione ljudi”, rekao je Gvaryahu za Breaking the Silence. “Ta je bajka sada nestala. Ovaj koncept da možemo ignorisati okupaciju, ignorisati da postoje milioni u Gazi bez prava, milioni na Zapadnoj obali bez prava”, dodao je. “Ovo bi mogao biti trenutak koji će to zacementirati, ili bi ovo mogao biti trenutak kada bismo mogli pomoći promijeniti tok. To je najveći izazov koji je pred nama”, rekao je.
Visoko.co.ba/federalna.ba/The Guardian
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.