Sead Burić: Sjećanje umjesto in memoriam – O Rani, Jovanki i Enesu od srca

U mojoj gimnazijskoj generaciji u Visokom, Mojsilovićka je bila najstarija i najšarmantnija, Frana o sebi i pri sebi, Klinić najsvestraniji…..

Kvartet Visočana, ili Visočaka, na volju Vam, uslikan je 1952.godine u Abaciji, koju od završetka II. svjetskog rata znamo kao oslobodjenu od fašista Italijana našu okupiranu Opatiju.

S lijeva na desno – moja malenkost, Ranka Mojsilović, Jovanka Frana i Eno Enes Klinić. U njihovom društvu sam često bio, jer su mi po svemu godili, ponajviše zbog iskrenog prijateljstva, čovjekoljublja i šeretluka.

Baš u stilu one nekad aktuelne izreke: „Smijte se ljudi. Uvijek se smijte. Smijeh krijepi zdravlje. Tuga je grijeh“. Ranka i ja u gimnazijskim danima nismo se oslovljavali imenom već skraćenicom od zadnja dva slova imena – Ka i Ad.

Elem, umro Jovo Popić vozar iz Ilijaša. Zaljubljenik u fudbal, koji je u nevrijeme napustio gimnaziju kako bi mogao svakodnevno ganjati loptu. I prije i poslije podne.
Ali, umjesto sitne love zaradio upalu pluća. I opet nastavio igrati!!! Avaj, zakukaše brojni u nevjerici. I petorka gimnazijalaca iz Visokog se obrela na sahrani. Ranka, ja, Gordana (Antović), Eno (Enes Klinić) i Suljo Muzaferija.
Dočeko nas Jovin rodjak, takodje gimnazijalac u Visokom. I kaže nam „ajte samnom da čestitate roditeljima i rodbini“….. Ja se i Ka pogledasmo, pa trk iza jedne štale, zagrlili se,zacehnuli se od smijeha, suze frkću. Preostali su izjavili saučešće.
Nad otvorenim kovčegom, kraj rake, na pravoslavnom groblju na brdu, mi visočki gimnazijalci smo najviše ridali. Eno je bio zadužen da kontroliše vrijeme, jer morali smo u povratku trčati niz klizavo brdo da bi stigli na voz u Lješevu i vratili se kući u Visoko. Na ispraćaju svi su nam rekli da smo se pošteno odužili Voji i ožalošćenim.
Smrt ničija, pa ni poštenog i dragog nam Voje Popića nije nas predugo opterećivala. Razumljivo, mladi imaju nasušnu potrebu da žive život, koji nam se činio nepotrošiv.

Mojsilovićku smo doživljavali ne samo kao najšarmantniju, već i kao stariju sestru. Koju smo bespogovorno slušali. Ko po komandi gledamo u nju. Ona nasmijana, zagonetno, što nam se učini dobar znak, pa ko usput reče: pronašla sam zagubljeni satni mehanizam koji svira.

Aha, haaaaaa, prisjetismo se gledanja filma „Gorka riža“ sa Silvanom Mangano, najljepšom ženom svijeta. Film je trajao do pola devet, dozvoljeno kretanje do 20h.
I svima listom, sem vozarima, ukorom su smanjenjem ocjene iz vladanja na tricu. Jedan odlikaš, koji je bio izložen javnom ismijavanju, jer ga je profesor, (za kog je čaršija govorila da za lovu popravlja ocjene) ponizio javno što nije imao ni kinte za kupovinu nove teke, olovke i gumice. Poslije smo mi, njegovi drugovi, udruženo za njega kupovali školske potrebštine. E, baš taj odlikaš je imao ideju kako da sa satnim mehanizmom namagarčimo tog nesortu profesora.
I predložio nam, mi ko jedan prihvatili, da na katolički Božić, ko štafetna palica taj satni mehanizam koji svira ide iz ruke u ruku.

Zbog mladjih generacija moram objasniti da smo mi iz Realne gimnazije, koristili polovinu Franjevačkog samostana „Bonaventura“, dok su se u čeonom dijelu smjestili i Klasična gimnazija i obavljali svi religiozni obredi i proslave.
I da smo za vrijeme Božića i Uskrsa slušali prelijepe melodije sa orgulja.

Božić dočekasmo znatiželjni. U razred stiže najprije naš razrednik Mustafa Bojić. Predavao nam novo gradivo iz hemije. I pravio se da ne primjećuje ništa neobično u učionici. Iza njega došla na čas Milica Vugdelić profesorica francuskog.
Upita nas nekoliko puta da li ćujemo neku muziku. Većina odgovori kobojagi da ništa ne čuje.
Malobrojni potvrdiše da se muzika diskretno čuje, zbog Božića.
Al’ na treći čas mjesto naprasno razboljelog nesorte profesora, pojavi se stroga, ali pravična profesorica matematike.
I na njoj se kola polomiše. Ostavi dnevnik na stolu. I poče da osluškuje, pa onda reče: „ko to pravi cirkus u učionici pa se muzika čuje čas iz jedne čas iz druge klupe?!!!
U protivnom, rečenicu nije dovršila, sačekala je možda minutu, uzela dnevnik i otišla u zbornicu.
Niko nije htio da prokaže ni Ranku, niti odlikaša, jer jednoglasno smo svi željeli da testiramo profesore i njihov odnos prema nama.

Epilog – na kraju pojela maca miša. Jer, direktor Hasan Hasanefendić, il to ipak bješe Žalica Živojin, shvatio je da su naše vragolije bile mladalački bunt protiv profesora, koji nisu marili za pedagoške norme, niti imali osjećaj za poštivanje učenika.

Enes Klinić Eno do završetka šestog gimnazije visio je svakodnevno u stanu mojih roditelja u Kožarskoj školi.

Volio sam ga onako inteligentnog visprenog, brzog u svemu. Bio je bez učenja medju najboljim gimnazijalcima.

U sportu i plesu nije mu bilo premca. Dovoljno je bilo da samo jedanput vidi korake u rumbi, sambi….ili kako se baca disk, koplje, kladivo….I to mu je bilo dovoljno da odmah uferči u čemu je caka.

Iako nije bio visok, u odrazu je nadskakivao i najviše igrače u fudbalu. On i Muklja Muhamed Pašić, u mladim danima bili su u odbojci dizači smečerima braći Mujo i Ako Handžić. Onji su ašikovali sa najljepšim Visočkama, pa se njima oženili i preselili u Zagreb…..

O Enesu Kliniću prepričaću dvije anegdote.

Eno je bio pušač kome otac nije branio da puši. Naprotiv kupovao mu je cigarete!

Tad Eno legne na patos, a njegov babo naručuje i nasladjuje se njegovim ispuštanjem kolutova dimova.
Kao što neko sa prstima zna da napravi pri snopu svjetlosti što god neko poželi, tako je Eno umio da pravi kolutove koji su išli u stranu, visili u zraku, pravili slalom, prkosili zakonima inercije i gravitacije.

Dok je izbacivao te kolutove imao je razrogačene oči i kao da je gledaoca/e hipnotisao.

Profesorima je bilo žao što Klinić nije bio odlikaš, jer im je bio simptatičan. Odgovorima je uvijek nasmijavao.
I naredjeno mu da na roditeljski sastanak mora konačno da dodje i neko od njegovih.
I dodje (E)Mina, tek udata sestra za Halida Sirču.
Klinić je rodjen 1935. a sestra mu je starija dvije godine, ali……Imala je mladoliku fizionomiju, pa je izgledala mladja od Ene.
Kad su je upitali zašto nije došao, primjerice, njegov Babo, ako već nije mogla majka sa šamijom, odgovorila je da njen brat Enes nije imao želju, niti potrebu da se hvali svjedočanstvom sa peticama.

Tim više što je nakon šestog razreda gimnazije namjeravao upisati geodesku školu.
Što naumio, to i ostvario. I postao vrstan geometar. Kog su svi tražili prilikom razmjera placeva i utvrdjivanja medja, jer je ljude non-stop nasmijavao.

O pokojnoj Jovanki Frani koja je plijenila ljepotom, drugarstvom i neposrednošću, pa su mnogi gimnazijalci bezuspješno na nju trzali, može se najkraće reći da je bila o sebi i pri sebi.

I da je Mišo Ferzan, kad ju je vjenčao, dobio životnu lutriju. A čaršija je brujila da je to brak za ugled.

Naslovio sam da ću umjesto in memoriam evocirati sjećanja, o Ranki, Jovanki i Enesu.

Ipak ne mogu a da Jasni i svima ožalošćenim, u svoje i kćerkino ime, ne izrazim saučešće.

I da svojoj posestri Ranki poželim vječnost u rajskim baštama.
Ali i ostalim, o kojima sam Božijom odredbom živi svjedok, ostao dužan da ih se prisjetim.

Zaslužili su da tu potrebu u cugu napišem kroz suze, od srca. Jer su mi i te kako pomogli da blagovremeno odrastem.
Slava im i hvala.
(Posebna zahvalnost Esadu Konjičaninu, Zdeni Antoviću i mojoj tetični Adili Kokoruš, radnoj kolegici i najboljoj prijateljici pokojne Ranke Šinel, za blagovremeno obavještenje da je umrla u 92.g. života)