Jedi, utrpaj potkošulju, počešljaj se, izaberi školu, nosi pretešku torbu, završi školu, pišaj krv na fakultetu, diplomiraj, pa kad ćeš više, svi su tvoji kolege diplomirali, vakat je, ne brukaj nas, pa obijaj pragove na zavodu za zapošljavanje, traži štelu za posao, pa kako nema posla, svi tvoji kolege su ga našli, šta će biti od tebe, čekaj plaću koja ne dolazi i nikad se ne buni, troši ono što nemaš u popularnim birtijama s popularnim frendovima, traži curu za vezu, pa osobu za brak, kredit za ženu i stan, radi dva posla, plaćaj režije, čekaj plaću koja ne dolazi i nikad se ne buni, pa kad će beba, vakat je, evo kupili smo biciklo i odjeću za dijete, kad će drugo dijete, vakat je, prošlo je dovoljno vremena, pa spavaj i budi se, svako četiri godine glasuj, dobij neizlječivu bolest, kupi grobno mjesto, budi prah.
Kad si zadnji put uistinu živio za sebe? Učinio nešto za sebe? Onako od srca baš. Kao da ti je na preciznom kalkulatoru života točno izbrojano koliko još dana imaš. Ne gledajući tko te gleda. Ne pazeći tko ti broji korake. Kad si zadnji put bio malo šašav, malo svoj, malo-puno sretan? Otputovao negdje, pa makar u brdo, raširio deku na travu,popio dvojni ce i zaplovio nebom očima, uživajući maksimalno?
Pustili smo. Da biraju naše izbore oni koji s njima ništa nemaju. Da svi bolje od nas samih znaju gdje je nama mjesto. I kako bi trebali izgledati naši horizonti. I šta bismo morali raditi, kad diplomirati, koga voljeti, kad se oženiti, kojim danima u mjesecu seks upražnjavati, po kojem rasporedu veš na štriku raširiti. Kako živjeti predvidljivo kao na atletskoj stazi u utrci s preponama. Da, nedoBog, ne odskačeš od kolektiva. Od mahalske mjere po kojoj se dirigira svemir. Jest vala. Ta što bi i bio nekakav poseban, od svega drugog zanimljiviji ili jednostavno divno nezanimljiv, ali divno svoj; kad možeš šutjeti u gomili, smijati se samo kad ti šaptači to dozvole, klimati glavom kao lutka na koncu. Da, to je lakše. Ali, je li i sretnije?
Jedna predivna gospođa danas mi je rekla – „Živi punim srcem i diši punim plućima dok god možeš! I stalno, stalno neka ti je glava na površini. Ne daj da te išta povuče na dno, a posebno ne društvo u cjelini!“
I zaista, kad si stvoren da budeš vatra, čemu stvarnost vode stajačice? Kad su ti darovali glas, čemu život nijemog promatrača? Kad u rukama imaš snagu za borbu, čemu mirenje s nepravdom i sranjima? Kad si rođen za hrabrost, čemu sklanjanje ustranu? Svi smo mi po jedna nezamjenjiva figura. Razbij kolotečinu kao leptir teglu. I budi sretan. S ljudima koje voliš. Sa izborima koje želiš. Sa snovima koje sanjaš. Boli te đon šta će tko o tome misliti. Ta to su tvoji ljudi. Tvoji izbori. I tvoji snovi.
Zapjevaj u zastore iza kojih gledaju u koliko si sati kući stigao, dok detektivski određuju imaš li i koliko promila u krvi. Zazveckaj nakitom dok čekaju da vide koji te je frajer dovezao. I poljubi ga da ulica odzvoni. Sa sve jezikom. Dakako. Da se ne sabiraju džaba sutra na kavi.
