Moja familija s majčine strane je iz Semberije, gdje žive otkako iko išta pamti. Dede Stjepana i babe Ruže se ne sjećam, jer su umrli dok sam ja bio mali. Moj je ujak Bogdan, najstariji brat moje majke, sa sedamnaest godina otišao u partizane, gdje je nosio mitraljez. Najmanje jedanput, četnici umalo nisu zaklali Stjepana zato što mu je sin bio u partizanima. Bogdan je jedva preživio (onaj, narodnooslobodilački) rat, pošto je bio teško ranjen u prsa, zbog čega je ostatak svog života proveo bez jednog plućnog krila.
Bogdan i njegova žena Radinka, živjeli su u Bijeljini i imali su šestoro djece—četvere ženske i dvoje muške. Najstarija kćerka, Ljilja, sedamdesetih je godina studirala ruski u Sarajevu, kada je i živjela s nama. Vesela, bistra i muzikalna, kad nije pjevala iz sveg divnog glasa,recitovala je rusku poeziju, naročito Jesenjina.
Znala je spontano citirati Maksima Gorkog riječima: “Čovjek—kako to gordo zvuči!”
Ljilja je uvijek bila spremna da sluša moja pretpuberteska naklapanja i ozbiljno je shvatala moje ideje, koje su već tada kretale u pravcu naopakog. Mirza, moj tadašnji najbolji drug, i ja znali smo je zabavljati imitacijama scena iz filmova Jerryja Lewisa, kojeg smo obožavali.
Kad je završila fakultet, Ljilja se vratila u Bijeljinu da tamo u srednjoj školi predaje ruski. U neko doba se udala za školskog druga svog brata, Muhameda. Malo prije rata, rodio im se sin Damir.
A onda je došao rat, u obliku smrtoljubnih dobrovoljaca koji su došli iz Srbije i uz pomoć lokalnih srboljuba započeli svoj rad na genocidu. Muhamed je odmah izgubio posao, a onda je i iz rodnoga grada pobjegao, uz pomoć nepoznatog privatnika kojemu je platio da noću čamcem pređe preko Drine. Ljilja i Damir su ostali, s namjerom da izađu autobusom i nađu se s Muhamedom u Novom Sadu, gdje su tada bili moji roditelji, izbjegli iz opsjednutog Sarajeva.
Kad je Muhamed stigao u Novi Sad, Ljilja i Damir su krenuli prema njemu.
Trebalo je prvo proći kroz kontrole i preći granicu. Kad su prelazili Raču, na kontroli je bio otac jedne Ljiljine učenice, koji ih je propustio uz riječi: “Nek’ vam je Bog na pomoći.” Na granici je tada operisao izvjesni Žuti, koji je znao ljude baciti u Drinu ili vratiti nazad. Ali je u autobus umjesto Žutog ušao mladić od osamnaestak godina.
Čim mu je vidjela oči, Ljilja je znala da će ih pustiti. Damir, kojemu je tada bilo osamnaest mjeseci, dotaknuo je ruku mladića dok je pregledao dokumente i pomilovao ga. “Sretan put!” rekao im je mladić. Kad su, nakon dugog i zaobilaznog puta, stigli u Novi Sad, na stanici ih je čekao Muhamed s paklom pelena u rukama.
Iz Novog Sada su krenuli vozom u Francusku, gdje je Muhamed imao rodicu Sabiru koja je tamo živjela već trideset godina i koja im je poslala garantno pismo.
Na italijanskoj granici, graničari su se prvo bili uzmuvali, a onda im rekli da ne mogu proći jer im je isteklo garantno pismo. Iako je tada bila bolesna, Sabira je munjevito intervenirala i našla nekog francuskog političara da nazove graničnu postaju i da garancije. Kad su stigli u Nicu, na stanici ih je čekala Sabirina kćerka s mužem.
Lilja i Muhamed su kod Sabire bili dvanaest dana, a onda su prešli u prihvatilište za izbjeglice, nazvano po St Exuperyu, pilotu i piscu Malog princa, u kojem je onomad napisao: “To je takvo tajno mjesto, ta zemlja suza.” Tamo su dijelili jednu sobu s porodicom Muhamedove sestre, i tu su ostali skoro godinu i po dana. I imali su tek malo para za hranu, pohađali su kurs francuskog, Damir je išao u obdanište. Dugo nije progovorio, a kad jeste, pričao je i na francuskom i na bosanskom. Nakon što su im je zvanično odobren ostanak, napustili su prihvatilište.
Dodijeljen im je stan, u mjestu Istres, pola sata od Marseillea. Nisu imali ništa osim dvije torbe s dječijom odjećom koju su dobili od Crvenog krsta. Stan je bio potpuno prazan, bez ičega: nije bilo ni šporeta, ni kreveta, ni frižidera, ni stola ni stolica.
Jedna im je francuska komšinica odmah dala ormar, Sabira je poslala kamion s posteljinom, posuđem i krevecem za Damira. Lokalni Francuzi su, kaže Ljilja, bili fini prema njima. Bez znanja jezika Muhamed je tražio posao, a Ljilja je ganjala obdanište i pomoć za dijete. Muhamed je uspio naći posao, pa se skinuo s pomoći, i to prije nego što je stigla prva plaća, pa su jedno vrijeme morali da se hrane u javnoj kuhinji.
Tada su negdje saznali da su zajedničkim naporima smrtoljubi i srboljubi brutalno pretukli Muhamedovog oca Sadika, koji je onda u šupi ležao tri dana sve dok nije izdahunuo. Jedna Francuskinja, Martina, koju prije toga nisu ni znali i koja je radila za neku nevladinu organizaciju, otišla je da iz Bosne dovede Muhamedovu majku, Husniju. Martina je nekako uspjela da postroji srboljube na granici i skine nenu s autobusa koji su ovi onda sa svim ostalim izbjeglicama vratili nazad. Tako se nena pridružila porodici svog sina, s kojom je živjela dok nije 2002. umrla.
Damir je odrastao zaštićen od bosanskog iskustva. Razumio je štošta od onoga što je čuo da roditelji pričaju, ali ih nije mnogo više pitao. Više su ga zanimale mašine i elektrika. Muhamed, koji je radio kao inženjer hemije, u kuhinji je imao akumulator kojim se Damir kao dijete igrao.
Zajedno su rasklapali i ponovo sklapali svakojake mašine i elektronsku opremu, da vide kako radi. Našli bi, recimo, televizor koji je neko bacio u smeće, razmontirali bi ga i sačuvali dijelove, koje bi onda kombinovali s nekim drugim dijelovima, eksperimentišući. Sa deset godina, Damir je napravio malog robota koji je mogao pravo da hoda i koji je onda, s ograničenim uspjehom, pratio Ljilju po kući. Sa sedamnaest godina, Damir je napravio još jednog robota i napisao program uz pomoć kojeg je mogao da ga preko interneta kontroliše.
Damiru je sada dvadeset i pet godina. Na jednom od najboljih francuskih univerziteta radi na svom doktoratu. Tamo eksperimentiše i izučava umjetnu inteligenciju, nanotehnologiju, genetske modifikaciju i usmjerenu evoluciju. Kad odem u Pariz, nađemo se da pričamo, na bosanskom. On mi strpljivo objašnjava koncepte za koje sam ja prestar i preglup (usmjerena evolucija?), dok se ja divim njegovoj pameti, zbog koje će daleko stići, i njegovoj čistoj, nepatvorenoj dobroti, zbog koje će stići još dalje. Damir je budućnost: Francuske, svijeta, možda čak i Bosne.
I mislim: koliko li takve djece kao što je Damir plovi onim prepunim čamcima, vječito na ivici utapanja, prema nekom od onih mučnih otoka, prema Evropi koja ih ne želi.
Čovjek – kako to gordo zvuči, ali ne u Evropi.
