Museov ‘Will Of The People’: moderne tjeskobe i nevjerovatna muzika

Lako se danas osjećati demotivirano i izgubljeno. To je otprilike raspoloženje koje vlada u pjesmi ‘We Are Fucking Fucked’, završnoj numeri Museovog devetog albuma ‘Will of the People’, objavljenog u petak. Destilirajući ovu apatiju i dobro je protresavši, album je do sada politički najnaglašeniji, i gotovo da poziva na buđenje.

Dok bespomoćno gledate kako se svjetski (a i naši) lideri udvaraju u najmračnije kutke političkog spektra, primamljivo je podići ruke u zrak i prihvatiti našu pojedinačnu nemoć. ‘Will of the People’ (‘Volja naroda’) ponovno pokreće duh i energiju Museovih bivših inkarnacija. ‘Kill or Be Killed’, na primjer, prenosi nas u one rane 2000-te dane kada je brutalnost gitare bila središnja valuta. Tu je i zaokretni EDM sintisajzer u pjesmi ‘Compliance’, koji podsjeća na zvučni opseg albuma ‘The Resistance’ iz 2009. godine. ‘Najukusnija’ od svega je srceparajuća jednostavnost balade ‘Ghosts (How Can I Move On)’, muzički ekvivalent izblijedjele fotografije iz dana kada je 21-godišnji Matt Bellamy usmjerio čežnju malog grada u debi album ‘Showbiz’ iz 1999. – zajedno s klavirskom dionicom koja podsjeća na pjesmu ‘Sunburn’.

Ne samo da ovaj aspekt rekapituliranja karijere čini album probavljivijim od povremeno nezgodne jurnjave za trendovima na ‘Simulation Theory’ iz 2018.; ovo je također zapis koji više govori o nečemu. Bellamyjeva sumnja da se jedna vrsta orvelovske policijske države nazire odmah iza ugla dugo je bila nametljiva sjena u njegovom pisanju. Ali u Museovom najogoljenijem političkom zapisu do danas, podcijenjenom albumu ‘Drones’ iz 2015., nikada nije bilo sasvim jasno ko su tačno opresori o kojima pjeva. Tada je Matt vrtio nišan oko marioneta CIA-e iz doba Hladnog rata, visokotehnološkog ratovanja i despota svih boja. Iako se tadašnji bijes mogao činiti nefokusiranim, ‘Will Of The People’ snažno odjekuje javnim apetitom za promjenama u 2022. godini. “Tematski smo malo zašli u fantastični Metaverse izmišljeni svijet na posljednjem albumu,” rekao je Bellamy za NME u junu, “i to mi se sviđa, i mislim da ćemo se tamo opet vratiti u budućnosti i biti još čudniji… Ali ideja za ovaj album je bila: učinimo ga malo više o tome što se zapravo događa u svijetu upravo sada.”

Od poziva u naslovnoj pjesmi, na osnaživanje mase, ‘Will Of The People’ montira naš trenutni kulturni i politički krajolik. Od komentara u pjesmi ‘Liberation’ o gušenju protesta (“You’ll send the army to trample on our prayers”) i ‘We Are Fucking Fucked’ paklenog pejzaža klimatskih promjena (“Wildfires and earthquakes…”) do ‘Euforije’ i vrlog novog svijeta koji evocira sliku budućnosti poništenog, opijatskog blaženstva, album predstavlja niz turobnih, međusobno povezanih slika. Ali, kroz cijeli album, jasno je da Bellamy nije samo utonuo u stanje pojačane paranoje, nego kanalizira ove moderne tjeskobe u najbolju muziku Muse koju smo mogli čuti posljednjih godina.

S naslovom dojmljivog glavnog singla ‘Won't Stand Down’, on piše otporan stih koji pljuje u lice institucijama, autoritarcima i drugim dehumanizirajućim strukturama koje se čine iznad običnih smrtnika. Čvrsti prelaz s njegove bas isprekidane, operne dionice stihova u metalcore grind refrena jedan je od najuvjerljivijih trenutaka albuma, podsjećajući nas na spontanost i uzbudljivi bend u njihovoj pompi ranih 2000-ih.

Museov punokrvni povratak rocku može zvučati kao povlačenje, ali ova nasilna energija naglašava urgentnost momenta. Kolosalna ‘Kill or be Killed’ – odraz darvinističke kralježnice kapitalizma bez empatije – kipti od opravdanog bijesa, zajedno s bubnjem kontrabasa, „režanjem deathcorea“ i zadovoljavajućim rifom u stilu Toma Morella. Ovdje Muse ponovno obrađuje tip metal-pop predloška kojim su nekada obilovali u pjesmama kao što su ‘Dead Star’ i ‘Stockholm Syndrome’.

Ipak, to ne znači da na albumu nema zvučne širine – poslušajte, na primjer, kako „žilavi“ arpeggio i sanjivi sintisajzeri numeri ‘Verona’ pružaju eteričnu teksturu. I dok se uzburkana elektronika u pjesmi ‘Compliance’ opasno približava tome da postane prenapeta, zvuk se u konačnici steže i sjedinjuje, pojačavajući ritam pjesme. Drugdje, na primjer u pompoznosti numere ‘Liberation’, pronaći ćete vrstu teatralnosti koja diže stadione zbog koje je bend podjednako kritikovan i hvaljen tokom posljednjeg desetljeća.

Istina: dvostruke ambicije albuma da bude i hitan poziv na političku akciju, ali i kao turneja koja se proteže kroz karijeru Museove nekadašnje slave ne ispunjavaju se uvijek. Čudna ‘You Make Me Feel Like It's Halloween’ malo previše podsjeća na laganu retro-pjenu s albuma ‘Simulation Theory’; iako ima neke zabave u kampanjskim aranžmanima, čini se kao oštro skretanje od ostataka albuma.

Ali to ne sprječava album ‘Will Of The Peopke’ da postane možda jedan od najjačih setova pjesama posljednjih godina. Možda je bio širok u svojim prijašnjim političkim napadima, ali Bellamyjev bijes ovdje ide u korak s rastućim neraspoloženjem javnosti, kipti vrlo srodnim bijesom prema onima koji nam stoje na putu da se uhvatimo u koštac s golemim krizama čovječanstva. “The chances are turning, the future is ours”, proglašava, dajući dozu optimizma da će „narod“ ipak pobijediti.

Trio iz Teignmoutha (Engleska) koji čine Matt Bellamy, Chris Wolstenholme i Dominic Howard, formiran je davne 1994. Već godinama na oduševljenje svojih (istinskih) fanova objavljuju albume koji nikada nisu nalik jedan drugom. Široka je lepeza muzičkih žanrova u kojima se bend okušao, nikada ne odustajući od svojih političkih stavova, uvijek protiv mainstreama i mase koja slijepo prati jednog vođu. Album ‘Will of the People’ oduševio je kritičare, a bend tako poslao jasan znak da je njihova karijera itekako živa. Podsjećamo, sve Museove pjesme piše lider benda Matt Bellamy čije kompozicije možete slušati i u brojnim blockbusterima, čime potvrđuje svoj nevjerovatni talent muzičara kakvog se danas rijetko viđa.

Visoko.co.ba/federalna.ba/NME