Svjesna je da je najviše povezuju sa filmom “Ko to tamo peva“ i rečenicom – “I tata bi sine“, Pavla Vujisića, dok je ona u erotskoj sceni sa Štimcem. Kaže da je to duhovita rečenica i da bi bilo dobro da se opet pozabavimo tim stvarima – “i tata bi sine“, a da batalim visoku politiku, te da već jednom politika nas ostavi na miru.
Kao dvanaestogodišnjakinja igrala je u filmu „San“ Puriše Đorđevića i tako uplovila u svijet glume, a s 15 godina Neda Arnerić, diva jugoslovenske kinematografije, odigrala je prvu glavnu ulogu i to u drami “Višnja na Tašmajdanu“ Stoleta Jankovića. Postaje jedna od najtraženijih glumica šezdesetih. Reditelji su je naprosto obasipali ulogama i gluma tako postaje smisao njenog života, a za 50 godina, koliko je već na sceni, utjelovila je mnoge zapažene likove na filmu i u pozorištu, koje podjednako hvali i publika i kritika.
Na prvi spomen njenog imena asociraju nas kultni filmovi, u prvom redu oni u kojima je igrala erotske scene poput “Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana, a najznačajnije uloge za Nedu kao glumicu, osobu, ženu, kako i sama ističe, su one u filmovima “Večernja zvona“ i “Aloa, praznik kurvi“, koje je radila sa rediteljem Lordanom Zafranovićem.
Danas ima 62 i još uvijek izgleda lijepo. Od glume se nije umorila i u punoj je fizičkoj snazi. Povremeno snima, gostuje u pozorišnim predstavama, te uživa u privatnosti svog doma u Beogradu sa suprugom Miletom Mešterovićem, etabliranim maksilofacijalnim hirurgom. S njim je u braku duže od tri decenije. Publika je u Beogradu može gledati u dvije predstave “Maratonci trče počasni krug“ i “Igra parova“, a trenutno poslovno boravi u Zagrebu.
F: Rediteljica Senka Bulić pozvala Vas je da igrate u predstavi „Živjet ćemo bolje“. Igrat ćete potpuno drugačiju ulogu od onih u kojim smo Vas navikli gledati.
ARNERIĆ: Predstavu radimo prema romanu Maje Hrgović, a premijera je planirana za 16. januar. Čim sam čula da me Senka zove, pristala sam da radim iako nisam znala šta je u pitanju. Strašno puno sam čula lijepih stvari o njoj kao velikom pozorišnom posvećeniku. Znam da su joj sve predstave, gdje je radila i kao rediteljica i kao glumica, jako zanimljive, neobične. To je jedan avangardniji pogled na pozorišnu umjetnost od onog na koji sam ja navikla. Ovo je prva predstava tog tipa koju igram, i to ulogu koja uopšte na prvu loptu nije za mene. Kad bi neko pročitao roman rekao bi – pa gdje ona da igra babu jedne poslijeratne porodice, koja je u totalnom rasulu. Ne samo zbog rata, nego i problema unutar odnosa. Igram, dakle, jednu babu, koja je superiorna u odnosu na sve njih, ali potom djeluje dementno i na momente tragikomično.
F: Zanimljiv je naziv predstave “Živjet ćemo bolje“. Hoćemo li?
ARNERIĆ: Pa eto, svi se tome nadamo. U principu cijeli Balkan se nada, jer je potonuo u živo blato i sve nam je gore. Ne vidim nigdje tračka nade, zato i moramo da se bavimo umjetnošću, jer umjetnost može čovjeka da podigne i da mu vrati tu neku nadu. U predstavi na kraju imamo jedan jako lijep “happy end“, pa se tako nadam da će i u našim životima biti, jer stvarno, od rata pa na ovamo ništa se lijepo nije dogodilo nijednoj državi. Bolji dani moraju da nastupe, nemoguće je da bude 30 godina naopako. Svi smo dodirnuli dno, mi u Srbiji sigurno! Neću da idem dalje, jer ipak nemam pravo da govorim o drugim državama. Stvarno se nadam da će nam biti bolje.
F: U kojem smislu je Srbija dotakla dno – ekonomskom, političkom, moralnom?
ARNERIĆ: Mislila sam da je dotakla dno, s obzirom na to ko nam vodi državu i kako je vodi.
F: Nekad smo bili jedna država, danas imamo svako svoju i sve te granice. Ali, za umjetnost granice ne postoje…
ARNERIĆ: Ma nema granica, cijeli svijet sad ruši granice i očito je da više ni među nama nema granica. Osjećam se i dalje, hvala Bogu da je tako, isto u Zagrebu kao u Beogradu. Sarajevo mi je ostalo posebno drago i grad u koji sam najviše voljela da dođem. Priželjkujem da me opet dovede nekim poslom sebi, ili nekim druženjima. Ima vremena, ima nade.
F: Pa zovu li Vas?
ARNERIĆ: Ne, za Sarajevo ne postoji još uvijek u planu nikakav dogovor. Ali pošto strašno vjerujem u sudbinu i pošto me Sarajevo u životu pratilo u mnogim slučajevima kako privatno, tako i poslovno, znam da ću mu se vratiti.
F: Mnogo je uloga iza Vas, pokušala sam ih prebrojati, ali ih ni “Google“ više ne pamti, pa nisam uspjela u toj namjeri. Dugo ste na sceni…
ARNERIĆ: Dugo postojim. Pedeset godina se bavim glumom, a opet se osjećam nekako mladom. Kao da je tek život preda mnom! Stvarno, neobična priča i najveći podvig u životu jednog čovjeka je kada traje dugo u nečemu, što je počeo da radi kao jako mlad. To mi je najveća nagrada za ono čime se bavim.
F: Gdje crpite energiju i inspiraciju? Nisam vidjela nijednu ulogu da Vam nije pristajala, posebno filmske, koje su nama dostupnije od onih u pozorištu?
ARNERIĆ: Pa eto, imala sam sreće, koja je veoma potrebna u našem poslu, pogotovo na početku. Valjda je doprinio malo i moj talent, na koji se sada u ovim starijim godinama sve više oslanjam. Sada više ne mogu da ukrašavam filmove, već moram da ih odredim svojom glumačkom ličnošću.
F: Da, ali jako lijepo i izgledate još uvijek, uporno prkosite ljepotom.
ARNERIĆ: Hvala vam, ali ljepota definitivno treba da bude povezana sa unutarnjim bićem. Nema ljepote kod ružnih ljudi iznutra. Mislim da nisam ružna iznutra i da sam jedno pošteno i časno biće.
F: Imate li neostvarenih želja?
ARNERIĆ: Nikada u životu nisam nešto mnogo priželjkivala da mi se desi. Kad sam priželjkivala, bome mi se i desilo. Sada imam samo želju da budem zdrava. Ništa više ne želim, ušla sam u te godine.
F: Gdje putujete nakon Zagreba, jeste li dogovorili nove saradnje?
ARNERIĆ: Toliko toga se planira, ali je sve neorganizovano i nesistematično. Imam u planu jedan projekt u Beogradu, pa jedan u Zagrebu, u pozorištu još jedan, ali svuda fale pare.
F: Filmske rečenice iz kultnih filmova postale su dio naših svakodnevnih razgovora, a Vas najviše povezuju sa filmom “Ko to tamo peva“, pa za kraj ovog intervjua ne mogu odoljeti a da Vas ne pitam koliko Vas je proganjala rečenica “I tata bi sine“, koju izgovara Pavle Vujisić dok ste u erotskoj akciji sa Štimcem?
ARNERIĆ: Mnogo. To je baš duhovita rečenica i daj Bože da se opet pozabavimo tim stvarima “i tata bi sine“, a da se batalimo visoke politike i da već jednom politika nas ostavi na miru. Neka oni rade svoj posao, a mi ćemo svoj.
F: Koliko imate vremena za porodicu i prijatelje?
ARNERIĆ: Imam vremena. Bavim se još uvijek i likovnom umjetnošću, kao historičar umjetnosti. Vodim jednu fondaciju koja se bavi mladim slikarima, u okviru koje imamo jedan konkurs godišnji gdje se prijavi po 600-700 umjetnika. Ponosna sam na tu fondaciju i vrijedne nagrade koje dodjeljuje. Konkurs ću definitivno da proširim Balkan, jer mislim da ponovo moramo da živimo zajedno, pogotovo u umjetnosti. Da se potpomažemo, pa će nam onda biti mnogo lakše i bolje.
ARNERIĆ: Dobro je da imamo snage da se bavimo umjetnošću uprkos tome što naši političari zaboravljaju da postoji kultura i svake godine se sve manje odvaja za kulturu. Kao da su poludjeli, kao da ne shvataju da bi kultura mogla da bude najveći ambasador jedne zemlje i najjeftiniji način da se jedna zemlja predstavlja po svijetu. Baš sam ljuta, vidim da se slične stvari dešavaju i kod vas – ogorčena j
