Jovanović u DD: Srbija je danas veliki faktor nestabilnosti u regionu

Gost ovosedmičnog izdanja Dnevnika D bio je Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno demokratske partije Srbije, koji se za Federalnu televiziju javio iz Kraljeva.

Kaže da se Srbija silom prilika suočava sa izborima i nespremna kao i svaki put do sada.

“Nespremna da definiše svoje ključne probleme i da postigne minimalnu saglasnost oko načina na koji će griješiti.”

Ističe da je prošlo vrijeme u kojem je moglo u oporbi da se traga za rješenjima svega onoga što komplikuje život u Srbiji, ali i svima okolo.

“Ono što je danas našem društvu potrebno, a to je paradokslano zbog velikih međusobnih razlika, potrebno i vama u Sarajevu. To je neki elementarni red i odgovor na jednostavno pitanje za šta se mi ustvari na izborima borimo. Da li su izbori obračuni jednih sa drugima ili su izbori prilika da se dogovorimo sa ljudima oko puta koji kandiduje svako od nas ko na izborima učestvuje do zajedničkog cilja, a taj cilj bi valjda trebala da bude jedna normalna zemlja u kojoj nećemo brinuti zbog onoga što ostavljamo svojoj djeci niti ćemo načinom da koji činimo srećniju našu budućnost i budućnost naše djece bilo koga drugog dovesti u problem i ugroziti njegovu sreću i spokoj.”

O oporbi u Srbiji Jovanović kaže da Srbija više nema partije u smislu u kojem je to postojalo 2012. godine.

“Istanjile su se te partijske razlike i danas je manje-više u Srbiji normalno preći iz stranke u stranku u nekoliko mjeseci. Pa su danas radi nekog predsjedničkog izbornog ciklusa Vučićevi oponenti oni koji su mu bili saradnici ili sa kojima se dogovarao na početku svog mandata 2017. godine. Srbiji je potrebna vrijednosna alternativa, a ona je uglavnom personalizovana i najčešće se s njom vodi obračun. To je dijelom i odgovor na pitanje u kojoj poziciji se nalazim ja, jer ako govorimo o nekim fundamentalnim vrijednostima koje definišu svako društvo, pa tako i srpsko, onda su tu razlike minimalne. I opozicija i vlast su za vojnu neutralnost, za neko paktiranje i sa istokom i sa zapadom. I jedni i drugi imaju problem da stave tačku na 20. vijek ili na kraj 20. vijeka i ono što smo kao narod uradili, da prihvate odgovornost za to i time skinu hipoteku sa generacije naše djece, naivno vjerujući da će zaborav to učiniti umjesto njih, pa je i dan danas recimo Tadiću koji razmišlja o predsjedničkoj kandidaturi problem da kaže da je Srebrenica genocid, a onima koji su tek zakoračili u politiku problem da kažu da je sigurna budućnost Srbije neraskidivo vezana za EU, a da samim tim ta budućnost počiva i na političkoj i na bezbjednosnoj saradnji, što nas onda izmiješta iz ruske orbite u orbitu moderne Evrope, NATO pakta, što bi nas zbližilo, u tom smislu, i sa Bosnom i sa Hrvatskom i sa Makedonijom i sa Crnom Gorom, sa Rumunijom, Bugarskom, zapravo sa svim našim susjedima i izmjestilo nas iz pozicije neke crne tačke ovog dijela Evrope u partnera i saradnika u poslovima bezbjednosti koji su izazovni. Sjetite se samo koliko je bilo nepsorazuma u odnosima Washingtona, Brisela i Turske, ali kada stvari dođu do svoje suštine onda Erdogan nema problem da kaže da će se Turska ponašati onako kako se budu ponašale sve druge članice NATO-a u slučaju tog problema u odnosima Rusije i Ukrajine.”

Od onoga što Srbija radi zavisi da li ona stabilizuje Balkan ili ga destabilizuje

Ističe da je definicija Srbije da je ona faktor stabilnosti na Balkanu.

“To je tako. Od onoga što Srbija radi zavisi da li ona stabilizuje Balkan ili ga destabilizuje. U ovom trenutku Srbija je konfuzna, jako nesigurna. Ja mislim da ne može još dugo da balansira i da nosi taj naslijeđeni teret nekih drugih generacija. I po pitanju Kosova i po pitanju Bosne i po pitanju odnosa sa Crnom Gorom i svoje političke orjentacije Evropa ili Rusija. Kao i u svim drugim situacijama u životu. Kada prolongirate neke odluke, kad idete linijom manjeg otpora, kada strategiju zamijenite taktikom onda vas na kraju stignu svi ti problemi u trenutku u kojem to najmanje želite i kada ste najmanje sposobni da na njih odgovorite. Dakle Srbija je danas veliki faktor nestabilnosti u regionu i to je poražavajuće, ali ona to nije samo zbog toga što je njen predsjednik Vučić, niti će se to promijeniti nakon izbora ukoliko recimo Vučić te izbore izgubi, a ja se na izborima kandidujem uprkos svim savjetima i preporukama ljekara, pa da nekim čudom pobijedim. Kad bi svi drugi mogli da glasaju na tim izborima iz regiona, osim onih koji sa mnom u Srbiji žive, pa ja Vučića pobijedim, ne bi Srbija postala samim tim faktor stabilnosti jer problem Srbije je sistem vrijednosti, problem Srbije su odnosi u našem društvu, problem Srbije je jedna tužna istina koja nas Srbe opisuje kao narod koji nije u stanju da živi ni sam sa sobom, a kamoli sa svima na koje je upućen i koji su na njega upućeni. Mi živimo uprkos jedni drugima, protiv smo svega oko nas i to je onda odgovor na pitanje da li imate razloga da budete spokojni gledajući u budućnost pred sobom. Nemate, kao što nemamo ni mi ovdje u Beogradu ili u Kraljevu u kojem se trenutno nalazim. Ja zbog toga nisam srećan i ne mislim da je odgovornost isključivo lična i da su rješenja personalna. Previše se predsjednika u Srbiji promijenilo, previše je vlada bilo i otišlo da bi mogli da naivno mislimo kako će poslije izbora samo po sebi sve biti riješeno ukoliko onima koji su danas na vlasti vidimo leđa pa dođu neki drugi. Ne, neće. Nešto drugo se mora desiti.”

Jovanović kaže da se ne priprema za izbore.

“Tri puta sam preležao koronu i ljekari pokušavaju da nađu odgovore na sve probleme koje mi je ostavila. Ja sam prestao stranački da razmišljam 2016. godine i da vodim računa o svojoj stranci, svjestan težine te odluke i činjenice da će me to dovesti u poziciju da me napadu perjanice te pogrešne Srbije devedesetih, poput Šešelja i onih koji sebe smatraju alternativom i odgovorom na Šešelja, kao što su Đilas, Jeremić i blok tih stranaka. To rade zato što su njihovi razlozi lični, ne politički. Politički su vrlo slični jedni drugima i onda na tome počiva taj osjećaj moje velike obaveze da čuvam tu alternativu i da pokušam da nađem način da ona preživi i bude što je moguće uticajnija. Iz Kraljeva idem u Novi Pazar, iz Novog Pazara idem za Tutin, da bih se onda vratio u Kragujevac i svojoj kući u Beograd. Idem da razgovaram sa ljudima, da vidim na koji način mi to možemo da uradimo i šta je ono što trebam da radim na ovim izborima koji su nam pali za vrat u ovom nesrećnom vremenu, ali se po tome ne razlikujemo od bilo koje druge zemlje.”

Dodik ne radi isključivo ono što Vučić od njega traži

O Vučićevoj molbi Dodiku da se vrati u institucije, kaže: “Moji stavovi nisu zasnovani na nekom instinktu niti sam ja to čuo od drugih pa sada prepričavam. Između Dodika i Vučića ne postoje nikakvi lični odnosi. Tu više postoji neko rivalstvo, nego iskreno prijateljstvo. Dodik je godinama svoju poziciju u Srbiji gradio tako što je trčao od jedne do druge vladajuće stranke i u izbornim kampanja izgovarao tu famoznu rečenicu kod mene radikala nema, kod mene ne postoji ni Vučić i Nikolić. I time je valjda hrabrio birače drugih stranaka u Srbiji da je moguće da se tako nešto desi i kod nas samih. Ne može niko ko je vlast u Srbiji da vodi politiku zanemarujući posljedice onoga što se eventualno može desiti u Bosni. I sa druge strane, naivno je, i to ne smijemo da uradimo ni mi u Beogradu ni vi u Sarajevu, vjerovati da se odnosi u Bosni isključivo definišu u tih nekoliko tačaka Beograd – Banja Luka – Mostar – Zagreb. To nije tačno. Na politiku Dodika u velikoj mjeri, u mnogo većoj mjeri od samog Beograda, utiču i Washington i Moskva. Washington svojim sankcijama, a Moskva porukom da je spremna da bude posljednje Dodikovo utočište. Zapad ne želi autentične političke predstavnike Srba u BiH. Oni na svom tenku doveli Dodika na vlast, pa ga onda poslije toga izgubili. Oni nemaju više vremena za takve eksperimente i onda tragaju za drugom vrstom rješenja. To je nešto što je poražavajuće jer poglavice Srba niti poglavice Hrvata ne sjede u Beogradu i Zagrebu, niti bi to tako trebalo da bude, niti je Bakir Izetbegović nije poglavica Bošnjaka. Postoje institucije, postoji narod, postoji politički živbot, postoje stranke. Ja bih želio da se politička klima u Bosni na neki način oslobodi tih uticaja i Zagreba i Beograda i Turske i Washingtona i Brisela i Moskve, da postane autentična jer kad god sam u prilici da razgovaram sa ljudima, oni su u pravilu bolji od svega što smo do sada imali prilike da vidimo. Dodik ne radi isključivo ono što Vučić od njega traži. On u tome balansira i zna da povuče samostalan politički potez koji onda Vučića izlaže velikim pritiscima, a Vučić ne može istovremeno da popušta i na Kosovu i u Bosni. Samo na izborima koji su pred nama u Srbiji će glasati 800.000 ljudi koji su porijeklom iz Republike Srpske i zbog toga su izrazito senzibilni na sve ono što se tamo dešava i na odnos Beograda prema Banja Luci.”

Ako negiramo odluke sudova, onda negiramo poredak u kojem živimo

Smatra da do promjena u Dodikovoj politici nije došlo zbog toga što su ga rusi stavili pod sankcije pa se on vratio Moskvi.

“Do njih je došlo iz nekih drugih razloga. Između ostalog i što su problemi koji su postojali na drugim planovima Dodika limitirali. Ne može niko ko je lider Srba u Bosni da bude manje Srbin od nekoga u Beogradu. Kad se otvorilo pitanje Kosova, a na tom planu Srbija mora da popušta i prije ili kasnije da se suoči sa tom realnom slikom, tog trenutka je postalo politički neizbježno da se zateže na nekom drugom planu, a koji je to drugi plan osim RS-a. Pa se onda kaže ako Kosovo može da se otcijepi, zašto ne bi mogla da se otcijepi Republika Srpska? A ni po čemu to nisu pametne analogije jer su okolnosti potpuno drugačije i ni na kakav način se ne može poistovijetiti politički proces na Kosovu sa političkim procesom u BiH. Ali politika nije racionalan posao. Ona je emotivna i u politici nije važno šta se desilo nego kako je to predstavljeno. I zbog toga su ti procesi koji su u Bosni davno pokrenuti mnogo više od nekog ličnog Dodikovog hira. I da bi Dodik opet postao onaj s kraja devedesetih, to je naivno očekivati kao što je nemoguće reći da je moguće vratiti vrijeme u taj period. Mi sad imamo nove okolnosti. Imamo jednu neefikasnu Evropsku uniju, na 800 km od nas imamo nikad realniju prijetnju rata istoka i zapada, imamo pandemiju koja je razorila sve ekonomije koje su i inače bile pod velikim znakom pitanja. Poslije 70 godina kakvog takvog blagostanja, a to nije proces koji je nepovratan. Bosna plaća cijenu velike nesposobnosti Evrope i svijeta da riješe problem jednog društva, jedne države u kojoj žive religije, narodi koji bi trebali da žive u skladu i zajedno i sa drugima, dok istovremeno tako nešto nije moguće ni na jednom drugom planu. Bosna nikad nije mogla da bude muslimanska država jer Evropa to ne priznaje, pa zbog toga na silu drže i Srbe i Hrvate koji bi rado ka Zagrebu i ka Sarajevu. Na tom planu puca ta multietnička ideja Bosne, a pri tom oni sami ne dozvoljavaju da se unutar nje razvije nešto što je očigledno, što postoji, a to je jedan normalan život, atmosfera i duh jednog grada, jednog društva koje doživljava činjenicu da u 200-300 metara imate i džamiju i katedralu i crkvu i sinagogu i to je bogatstvo, a ne nesreća. I vi ste živjeli jedni sa drugima, a sticajem okolnosti i političkih procesa, velike nesposobnosti, zla, na kraju smo sami sa sobom u najvećem sukobu.”

“Ovo je vrijeme u kojem svako ima pravo da kaže sve što mu padne na pamet. Postoji razlika između onoga što se desilo u Srebrenici i negacije toga i stava da je Republika Srpska napravljena na srebreničkom genocidu. To je politički stav. To može da bude i metafora. Republika Srpska je napravljena ‘92. godine, tada nije bilo genocida u Srebrenici. Bili su neki drugi zločini koji na kraju nisu kvalifikovani kao genocid i u pravnom smislu to nije tačno. Tako će biti sve dok Dodik ne prestane da briše sopstvenu historiju i geografiju nastojeći da negira ono što je nekada sam govorio. On je kao politički predstavnik Srba u Bosni kritikovao Karadžića i Mladića optužujući ih da su kukavice zbog toga što se kriju. On je govorio da je u Srebrenici bio genocid. Ako mi negiramo odluke sudova, onda mi negiramo poredak u kojem živimo, a negacija poretka u kojem živimo nužno nas vodi u neke nove sukobe”, zaključio je Jovanović.

Visoko.co.ba/federalna.ba