Finci: Granica je označavanje područja, ali i svega što se zbiva, što vidimo i mislimo

Ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Predrag Finci , koji već godinama živi u Velikoj Britaniji, govoreći o sebi dotiče se bh. zbiljnosti nekad i sad te tako piše o bh. filmu “Hanka”, sarajevskom atentatu, sarajevskim ratnim godinama, emigraciji, domovini, ljubavi, prijateljstvu, filozofiji, pisanju i mnogim drugim temama.

“Naslov “Sve dok” jest igra riječi, a i naznaka moje misaone i životne otvorenosti. Svjedočio sam mnogim događajima, iskusio mnogo toga, napisao i objavio mnogo toga, ali još ću. Pisat ću sve dok budem mogao, nadam se sve dok me bude”, kazao je u razgovoru za Fenu Predrag Finci povodom nedavnog izlaska iz štampe njegove knjige ispovjednih eseja simboličnog naslova, koji bi se mogao čitati i kao “Svedok” i kao “Sve dok”, a objavila ju je izdavačka kuća Fraktura.

Finci ističe da je na knjizi radio godinama te objašnjava da je puno u njoj toga opisao, puno brisao, nekoliko varijanti promijenio, na kraju napisao knjigu od gotovo 400 stranica.

“U esejima govorim o stotinjak različitih fenomena, a iza svakog ovog eseja stoji osobno iskustvo, neki moj događaj, neka moja priča, što ih čini vrstom autobiografskog teksta. Cijeli život sam se bavio određenim filozofskim temama, estetikom ponajviše, umjetnost mi bila i ostala bliska, pa zato ponajviše o tome i govorom. Uz to, poznavao sam jako mnogo svijeta, među njima gotovo sve istaknute sarajevske umjetnike i javne radnike, mnoge sam u raznim tekstovima i spominjao, a i sam sam učestvovao u nekim važnim kulturnim i političkim događajima. A kada o tome pričam, govorim zapravo o svom životu i onome čemu sam u životu svjedočio. Dakle, ovo su vrlo osobni eseji, priče u obliku eseja”, podvukao je Finci.

Pojašnjava da svaka pa i ova zbirka ispovjednih eseja jest istraživanje, kopanje po vlastitom. A svaki esej pomalo hommage njegovom rodonačelniku Montenju, jer mu duguje oblik, ako ništa drugo.

“U eseju je osobno uvijek prisutno, a ta priča o osobnom potiče ili je tek ilustracija za ono opće i istinito, za ono što je osnovni interes eseja. Tako je, nadam se, i u mojem slučaju, u esejima koje sam pišem”, mišljenja je on.

Iskustvo u filmu

Na razne načine Predrag Finci je bio vezan za bh. film. Tako je još kao dječak svjedočio stvaranju bh. filma “Hanka” po poznatom djelu Isaka Samokovlije.

“Moj otac je bio direktor Bosna filma, ‘Hanka’ prvi vrlo komercijalni bosanski film, a ja se sjećam živo snimanja tog filma, jer sam često bio s majkom ‘na objektima’. Nisu me imali gdje ostaviti, a eto to dijete odraste, pa zapisa što je i kako bilo, odnosno ono što sam i kako sam upamtio”, kazao je.

Drugi film za koji je bio vezan bio je “Sarajevski atentat”. U tom filmu Fadila Hadžića igrao je ulogu Gavrila Principa, a poslije igrao Principa i u Kamernom teatru, pa kaže da zna puno i o atentatoru i o svim učesnicima u tom događaju.

“Čak sam i upoznao Cvjetka Popovića, jednog od atentatora koji je živio u Sarajevu. Sve to mi je bio poticaj da pokušam promisliti što je i kakav bio događaj sarajevskog atentata. Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ‘nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa’. Sarajevski atentat u kojem sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to film snimljen vrlo malim sredstvima, s najviše dva ‘dubla’ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni Kamernog teatra 55 u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića”, prisjeća se autor knjige “Sve dok” svoje kratke glumačke karijere.

Vrijeme u kojem živimo vrijeme je granica, njihovog prelaženja ili ostajanja iza njih. Tako i Finciju dok piše, dok svjedoči, piše i o granicama za koje kaže da su one prve s kojima se svi suočavamo u nama samima. A u svakom ih može biti, od predrasuda i inhibicija do vlastitih mana i ograničenja. Svako jednom u svoje granice udari, kaže Finci.

“Njih je ponekad teže savladati nego preći državne granice. A postoje svakako i one koje svako ljudsko biće u sebi kao svoju biološku uvjetovanost nosi. Onda dolaze one granice koje nam nameću drugi, koje nazivamo ‘objektivnim okolnostima’, a koje nam mogu život upropastiti”, smatra on.

Granica je, dodaje dalje, i oznaka koja upozorava, koja kaže: dalje ne možeš, ne smiješ ili bolje dalje nemoj, iza granice nije tvoje, nije za tebe. Granica je označavanje područja, ali i svega što se zbiva, što vidimo i mislimo.

“Granica je i moralna norma, dozvoljeno, a i ona intimna, osobna mjera, unutarnja granica, u kojoj branimo svoje, koja označava što hoćemo i što je našem biću protivno. Granica je i osobna granica, preko koje ne bismo ili ne možemo, ono što ne prihvaćamo ili, u stvari mišljenja, do čega nismo u stanju doći ili ono preko čega ne možemo, ono što umom ne dohvaćamo. Granica kaže dokle se može”, podvukao je.

Napuštanje domovine

Govoreći o životu van domovine, životu van maternjeg jezika, Finci ističe da je zato njegova knjiga “Sve dok” podijeljena u dva dijela, te da je u prvom dijelu riječ o onome što mu se događalo u Sarajevu, u drugom o onome što sada živi.

“Živio sam i prije izvan domovina, mjesecima, pa i godinama, u nekoliko navrata. Prije sam se doduše uvijek vraćao, a sada zauvijek otišao. Ali veze s dragim mi, meni važnim ljudima nisam pogubio. Što zapravo znači ‘biti stranac’? Govorim jezik, ponašam se poput mojih domaćina, poznajem njihove običaje i kulturu, s lakoćom se s njima sporazumijevam, sličim im, takva je i moja odjeća, čak im ni moje prezime nije suviše ‘tuđe’, a ipak nisam ovdašnji. Nisam, jer se ovdje nisam rodio, nisam jer ovdje nije moj posjed, jer nije moje tlo, moja povijest”, mišljenja je Finci.

Kada je riječ o vremenu u kojem živimo i njegovim karateristikama bez obzira ko smo i gdje smo, on ocjenjuje da je u naše vrijeme očita kriza starih vrijednosti i sve agresivnije formiranje novih, ali bez jasnog utemeljenja, a sa nepredvidivim posljedicama.

“Sumnjam da i oni koji ih zagovaraju znaju što će nam donijeti ove nove ideje cenzure, pravovjernosti, relativizma i nihilizma. Naše vrijeme je vrijeme velikih podvajanja i isključivosti, zastupanja radikalno sučeljenih političkih i moralnih stajališta. Nisam sklon prognozama, ali mislim da će promjene na društvenom planu biti velike, jer su društvene krize u mnogim zemljama već u punom zamahu. Iza kriza obično dođe do napretka prema boljem. Nadati se da će biti tako. Ako prije toga ne dođe ponovo do nekog velikog rata. A borba za dominaciju na svjetskom tržištu, bojim se, baš tome vodi”, naveo je.

Planovi za budućnost

Neumoran u pisanju, Predrag Finci u razgovoru za Fenu kaže da uskoro iz štampe izlaze dvije knjige: “Emigranstka slikovnica” koju će objaviti Factum izdavaštvo (Beograd) i Jesenski i Turk (Zagreb), te “Prošle godine u Barnetu” u izdanju sarajevskog Buybooka u okviru edicije koju je pokrenuo Semezdin Mehmedinović i koja će objavljivati dnevnike nekoliko pisaca. Među tim knjigama je i dnevnik koji je Finci vodio tokom tri mjeseca prošle godine.

“Svaki pisac, filozofski posebno, uvijek nanovo istražuje predmet svog istraživanja, a u stvaranju svog djela stvara i sebe sama. I moja knjiga ‘Sve dok’ će uskoro dobiti svoj pjesnički i prozni eho u mojoj novoj knjizi koju sam nazvao ‘Emigrantska slikovnica’. Dakle opet srodna tema, ali iz drugačijeg ugla i na drugačiji način napisana. I tako ću, sve dok jednom sve svoje ne napišem. Htio bih zabilježiti još koju riječ o onome što me se tiče, što je činilo moje pisanje, moj život, što je mene činilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru s odsutnima, u riječima i knjigama, u promišljanjima o neznanom i sjećanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, nanovo nalazim, pa ponovno pitam”, kazao je o pisanju Finci.

Predrag Finci ima 25 objavljenih knjiga. Od pisanja ne odustaje, a kaže da je pisao vrlo različite knjige. Neke su bile teške, neke nisu, ali, na kraju, sve knjige koje pisac napiše, cijeli njegov opus zapravo postane jedna knjiga tog autora.

Visoko.co.ba/klix.ba