“Serija ni o čemu”: Zašto je Seinfeld i danas najgledanije televizijsko remek-djelo

Nakon dva desetljeća od emitiranja posljednje epizode, show Jerryja Seinfelda je otkupio Netflix, potpisavši petogodišnji ugovor i plativši 500 miliona dolara za 180 epizoda, u kojima četiri njujorška prijatelja ponovo dokazuju neprikosnoveni status televizijskog klasika.

Najbolja humoristička serija ove godine na Netflixu zapravo je stara tridesetak godina, što je u televizijskom smislu jako dugo razdoblje. Na prste jedne ruke mogli bi se prebrojati projekti koji bi nakon toliko godina “ležanja” bili u stanju ponovo opiti masovnu publiku i probiti se u sam vrh gledanosti streaming servisa, koji u posljednje vrijeme nude nepregledni niz različitih žanrova i formata.

To je u pandemijskoj godini pošlo za rukom “Prijateljima” i možda bi se do globalnog “bindža” uspjeli probiti TV senzacija “Sopranos”, a sada je “Seinfeld” ponovo pokorio onaj prostor u koji se ulazi pod opcijom na vlastiti zahtjev (i odgovornost).

Jerry, Elaine, Kramer i George su 1. oktobra osvanuli na Netflixu u svih 180 epizoda devet sezona, kako je to definirao njen autor, “serije o ničemu”. Emitirajući se od 1989.-1998. godine na NBC-ju, “Seinfeld” je postao i ostao kao neki simbol televizijskih devedesetih godina, a Kramer s čudnom frizurom i u odbojnoj košilju ili kućnom ogrtaču (u kuhinji prepunoj kutija zobenih pahuljica) je jedan od najzabavnijih prizora u historiji televizije. To nešto “ni o čemu” zapravo je bilo sadržajnije i duhovitije od tobože puno ozbiljnijih serija koje su se u to doba htjele nametati kompleksnom radnjom i likovima koji su kroz niz epizoda i prepreka evoluirali u bolje ljude. Kreatori Larry David i Jerry Seinfeld su napravili groteskni prikaz svakodnevice, iz koje su njihovi likovi izlazili kao još gori i ciničniji ljudi.

Ako ipak postoji neko ko nije pogledao bar jednu epizodu serije “Seinfeld”, u fokusu njene radnje su komičar Jerry (Jerry Seinfeld) i njegova prijateljica Elaine (Julia Louis-Dreyfus) u čije živote se poput haustorskog/kućnog duha s tikovima, petlja komšija Kramer (Michael Richards). Najkompleksniji lik je neurotični debeljko George Costanza (Jason Alexander), Jerryjev najbolji prijatelj i vječito nesretni tragač za smislom vlastitog života.

Dematirali su i Hitchcocka

“Kada bih želio napraviti dugu i dosadnu priču bez ikakvog smisla… imao bih za to svoj život kao podlogu”, izjavio je Jerry Seinfeld, rušeći temeljni dramaturški princip po kojem se u nekom scenskom djelu mora dogoditi smislena radnja s početkom, sredinom i krajem, iz koje će se u niz preokreta likovi razviti do katarze ili do neke promjene u kojoj je sadržana ideja onoga što to djelo prikazuje. Da život nema veze ni s filmom niti s televizijom pokazali su Larry David i Jerry Seinfeld, crpeći inspiraciju za niz epizoda serije iz svog profesionalnog i privatnog života. Jedna od urnebesnih epizoda bila je ona u kojoj George da otkaz na poslu, pa ga Kramer savjetuje da se vrati u ponedjeljak i pravi kako se zapravo ništa nije ni dogodilo.

Autor serije Larry David je istu stvar učinio dok je sredinom osamdesetih radio u timu showa “Saturday Night Live”. Nezadovoljan tretmanom, otišao je do svog šefa i uz gomilu psovki dao otkaz, no kada ga je prvobitni bijes napustio na putu do kuće, shvatio je kako je ostao bez plate. Kada je došao u stan, dočekao ga je komšija koji mu je dao savjet da se u ponedjeljak napravi lud i vrati na posao. Komšija iz stvarnog života je bio komičar Kenny Kramer i upravo je on poslužio Davidu kao inspiracija za lik Cosma Kramera.

“Seinfeld” je serija koja je u punom smislu pokazala značenje riječi sitcom. Zapravo skraćenica od situation comedy (komedija situacije, a ne kako mnogi misle da se radi o nečemu što ima veze sa sjedenjem), u slučaju grotesknih prilika njujorške četvorke pokazala je da funkcioniše isključivo unutar svojih granica i mikrokosmosa koji kreira. Kao takva, iznevjerila je standarni televizijski format i postala autoreferencijalna satira koja je nekonzistentnu stvarnost učinila zabavnijom od bilo kakve fiktivne konstrukcije.

“Drama je život bez dosadnih detalja” jednom je rekao Alfred Hitchcock definirajući šta je film i ističući da je svoje scenarije pisao tako što je iz životnih priča izrezivao dosadne detalje, ali ga je ekipa “Seinfelda” dematirala na način da je sve te “dosadne” detalje pretvorila u vrhunski zabavne trivijalnosti.

Televizija, čija je osnovna funkcija da “izmišlja”, u Seinfeldovom slučaju je iluzija koja nema nikakav odnos prema političkom trenutku i bilo čemu što je suštinski definiralo devedesete (osim modnih eskapada i popularne kulture), pa je njegova satira usmjerena isključivo na samu sebe. Dovoljno je reći samo njeno ime i da sve bude kristalno jasno. Seinfeld.

Visoko.co.ba/klix.ba