Mr. Zenaida Karavdić: „Bosanski jezik se nazivao tako od prvih njegovih spominjanja, pa kroz cijelu njegovu historiju“

1965. godine UNESCO je 8. septembar proglasio Međunarodnim danom pismenosti, pa je tako ovo 56. godišnjica isticanja važnosti individualne i društvene pismenosti. Svake se godine podsjeća na važnost obrazovanja odraslih na globalnom nivou i pokušava se unaprijediti stopa neobrazovanih i nepismenih osoba. Prema UNESCO-u, najveća je stopa nepismenosti u južnom i jugozapadnom dijelu Azije, zatim u Africi i arapskim državama. Ti postoci nepismenosti prelaze čak 50 posto.

Povodom Međunarodnog dana pismenosti, o aktuelnim jezičkim temama porazgovarali smo sa mr. bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti i uglednom dijalektologinjom Zenaidom Karavdić. Ona je za Face.ba govorila o jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini i regionu, ali i o važnosti dezideologizirane nastave bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti.

Face: Jezička je šarolikost očita u bh. društvu. Je li potpuno društveno prihvatanje put ka potpunijem razvoju pismenosti?

Pojam jezička šarolikost mogao bi se primijeniti na sve jezike svijeta, jer svaki jezik ima brojne varijante, počevši od dijalekata, preko funkcionalnih stilova, do razlike između pisanog teksta i govora i brojnih drugih varijeteta. Čak ni situacija više standardnih jezika u jednoj zemlji nije neuobičajena. Ono što je specifično za Bosnu i Hercegovinu jeste što su tri supostojeća standarda vrlo slična, a nije potpuno zamro ni nekadašnji, srpskohrvatski standard, koji se još uvijek koristi, naročito kod starijih generacija i koji možemo ubrojati kao četvrti. Nijedan od ova četiri standarda nije niti je bio potpuno prihvaćen i izgleda da će to biti sudbina standardnih jezika u Bosni i Hercegovini, možda dok se ne oformi neko tijelo na nivou države koje će tačno propisivati koja i kakva će se jezička norma koristiti, mada će i tada biti modificiranih upotreba u poljima koje to tijelo ne pokriva (npr. izdavaštvo kad je izdavač sami autor). Sve to, srećom, ne utječe na razvoj pismenosti, jer jezička pismenost podrazumijeva oslanjanje na normative, pri čemu nije najbitnije o kojem se standardnom jeziku radi, nego koliko se dosljedno i praktično primjenjuju normativi. Za razvoj pismenosti zaduženo je prvenstveno školstvo, a zatim i lektorske službe u svim oblicima javne riječi – što nas bolje nauče pravopisu i što se više susrećemo s jezikom uređenim prema normativima, to ćemo pismeniji biti.

Face: Po NPP-u u FBiH uočljivo je ispunjavanje nacionalnih normi – i u jeziku, a i u književnosti. Mislite li da ovakva praksa doživljava svoj puni potencijal? Može li se jedan profesor jezika i književnosti podjednako posvetiti trima nacionalnim opredjeljenjima?

Koliko su meni poznati nastavni planovi i programi u Federaciji, u svakome od njih zastupljeni su književnici iz reda i bošnjačke i srpske i hrvatske književnosti, tako da je oblast književnosti, rekla bih, prilično dobro organizirana tako da pokriva sve tri nacije. Što se jezika tiče, ni jezik samih udžbenika ne poštuje dokraja norme jezika na kojima su pisani, što može biti hendikep, ali nerealno je i očekivati išta drugo u situaciji nestabilizirane norme. I dok su u čitankama zastupljene sve tri nacionalne književnosti istovremeno, za jezike se moraju koristiti različiti udžbenici. Idealna situacija bi bila da učenici uče o sve tri norme, kako im ne bi bile nepoznate ni druge dvije, osim one koja je njihova, jer će se neminovno susretati s njima živeći u Bosni i Hercegovini. Međutim, opet koliko je meni poznato, u praksi se prilagođava datoj situaciji – ako je odjeljenje jednonacionalno, ne obraća se pažnja da druga dva standarda, a ako ima učenika čiji je maternji jezik različit od maternjeg jezika većine ostalih, onda se u nastavi napominju razlike u standardima kada se do njih dođe. Ako je cilj nastave da se putem nastave i jezika probude nacionalna osjećanja učenika, razvija patriotizam i ideološka osviještenost, to svakako jedan nastavnik ne može raditi podjednako dobro za sve tri nacije. Međutim, u dezideologiziranoj nastavi, to bi bilo savršeno izvodljivo, tim više što su nastavnici maternjeg jezika i književnosti svakako tokom studija uglavnom upoznati s nacionalnim jezicima i književnostima sve tri nacije u Bosni i Hercegovini.

Face: Sredinom septembra se obično obavljaju inicijalne provjere znanja iz pravopisa i gramatike. Je li ova praksa dovoljna za evaluaciju učeničkih sposobnosti ili smatrate da se ovakve provjere moraju provoditi češće?

Evaluacija se obično provodi s nekim ciljem. Ako je cilj evaluacije da se planira ili modificira plan za narednu školsku godinu, onda je evaluacija u septembru sasvim dovoljna – u njoj se jasno vidi kakvi su rezultati nastave iz prethodne školske godine i na čemu bi trebalo više poraditi u godini koja predstoji. Češće evaluacije mogu se provoditi nakon svake obrađene jedinice iz gramatike i pravopisa, što se i inače radi, da se vidi koliko su učenici znanja usvojili, tako da i one imaju svoju svrhu. A evaluacije koje imaju za cilj pokazati generalni uspjeh učenika na nekom većem nivou također su najzgodnije jednom godišnje, kako bi recimo prosvjetno-pedagoški zavodi na vrijeme mogli dati dodatne smjernice ako se ukaže potreba za njima.

Face: U Srbiji je ove godine usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Tim se povodom u julu ove godine oglasila Matica srpska zbog, kako su naveli, “kršenja ustavne slobode građana, ugrožavanja gramatičke strukture rječnika i pojmovnog sistema srpskog jezika”. Je li ovo protivljenje zapravo inicirano ekspanzivnom nacionalnom politikom koja se “prelila” na jezičku?

Nakon što sam pročitala tekst saopćenja, a otprije poznajući stav Matice srpske o upotrebi riječi ženskoga roda ekvivalentnih onima muškog roda, prije bih rekla da je riječ o tradicionalizmu, koji je i inače karakterističan za normu srpskog jezika, barem kad se usporedi sa standardizacijskim tokovima bosanskog i hrvatskog jezika u posljednje tri decenije, prema kojem nema potrebe uvoditi ekvivalente ženskog roda na svakom mjestu jer se muški rod smatra neutralnim, što ima svoje uporište u lingvistici. Ovo se pitanje tiče više rodne ravnopravnosti nego nacionalne politike u svakom slučaju.

Face: U novom “Pravopisu bosanskoga jezika” prof. Senahida Halilovića iz 2018. godine mogli smo uočiti značajne preinake – prisutan je rodno osjetljivi jezik, što nije bio slučaj sa prvim izdanjem. Možemo li kazati da je, do danas, bosanska jezička standardizacija značajno napredovala?

Prisustvo rodno osjetljivog jezika s čisto jezičkog aspekta zahtijeva zapravo sistemski vrlo malo intervencija – dovoljno je praktično dodati oblik ženskoga roda gdje god je to moguće. S druge strane, mnoga nejasna pitanja u ovom su pravopisu zaobiđena i još je puno jezičkih pojava koje nisu normirane u bosanskom jeziku, tako da se na osnovu uvođenja rodno osjetljivog jezika ne bi moglo reći da je standardizacija bosanskog jezika napredovala uopće, a kamoli značajno.

Face: Polovinom 19. stoljeća započeta je jezička kodifikacija na ovim prostorima i otad su južnoslavenski jezici u tjesnacu jedni s drugima. Nedavno smo čitali i o Zajedničkoj jezičkoj deklaraciji; njeni su potpisnici poznati južnoslavenski filolozi i književnici. Konkretno, možemo li za južnoslavenske jezike reći da oni, u osnovi, imaju samo različitu dijalekatsku kartu, a istu fonetsku, morfološku i sintaksičku strukturu?

S obzirom na relativno dug period zajedničke standardizacije pod imenom srpskohrvatskog jezika, očekivano je da svi standardni jezici koji su bili pod okriljem jednog standarda čuvaju sličnosti s tim standardom, a samim tim i međusobno. Osnova sva četiri standardna jezika na ovim prostorima danas je štokavska, naslanjaju se uglavnom čak i na isti dijalekt (istočnohercegovački, koji je još Vuk Karadžić odabrao za osnovu standarda, na što su u jednom momentu pristali i Hrvati, koji su najdalje od tog dijalekta, u želji da se zajedno s ostalim slavenskim narodima oslobode Austro-Ugarske) i, nakon početničkih radikalnih rješenja, ako posmatramo rječnike, vremenom se opet približavaju ostalim standardima. To je razumljivo zbog postojanja značajnog broja tekstova u periodu zajedničkog jezika, koji su zadatu normu primjenjivali i na koju su se ljudi navikli, pa im je teško i često i neprihvatljivo neko potpuno drugačije rješenje. Rezultat je prilično slična fonetska, morfološka i sintaksička struktura sva četiri standardna jezika, koje ipak nisu identične. Trenutno u svim standardima postoje istovremeno tendencije i razjedinjavanja u odnosu na ostale standarde, ali i približavanja njima u cilju što bolje prihvaćenosti u smislu povezanosti s tradicionalnim načinima pisanja te veće razumljivosti. Vrijeme će pokazati koja će od ovih tendencija prevagnuti.

Face: U FBiH se poštuje zakonsko određenje u vezi s nazivljem jezika kojim pojedinac govori; RS uporno negira i uskraćuje ustavno pravo. U Lipljama trenutno traju roditeljski protesti zbog nepravilnog imenovanja bosanskog jezika, kao svojevremeno u Konjević-Polju. Zašto vlasti RS-a insistiraju na pridjevu bošnjački? Koje su razlike?

Bosanski jezik se nazivao tako od prvih njegovih spominjanja, pa kroz cijelu njegovu historiju, tako da je naziv u tom obliku historijski itekako utemeljen i, prema bosanskoj normi, nema alternativu. Ono što se pod tim jezikom podrazumijeva, pak, mijenjalo se i mijenja se kroz historiju – nekad je to bio jezik svih stanovnika Bosne, a nekad samo Bošnjaka. Zbog toga što postoji mogućnost da i danas svi stanovnici Bosne i Hercegovine počnu svoj jezik zvati bosanskim, naročito stoga što stranci, neupućeni u političku situaciju u Bosni i Hercegovini, to često tako i tretiraju, u srpskoj i hrvatskoj normi uveden je termin „bošnjački“ kao naziv za jezik koji implicira da njime govore isključivo Bošnjaci, kako bi sačuvali naziv svog jezika kod svog naroda (da ne spominjemo čisto nacionalističke pretenzije koje pokušavaju osporavati samo postojanje bosanskog jezika, proglašavajući ga srpskim, odnosno hrvatskim). Problem naziva jezika u školama u RS-u zapravo je pravne prirode i tiče se ustavnih i ljudskih prava Bošnjaka, koja su ugrožena zbog nemogućnosti da se javno i službeno koriste svojim jezikom, od naziva pa do konkretnih specifičnih oblika.

Podsjećamo, u junu ove godine, Ustavni sud BiH poništio je presudu Vrhovnog suda RS o nepostojanju diskriminacije u pristupu obrazovanja učenika bošnjačke nacionalnosti u Konjević-Polju i utvrdio da su apelanti diskriminirani po jezičkoj i etničkoj osnovi. Odluka se posebno odnosila na obavezu utvrđivanja diskriminacije po pitanju prava na maternji – bosanski jezik. Osim toga, utvrđene su i povrede Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Trenutno u Osnovnoj školi „Sveti Sava“, u Lipljama – nadomak Zvornika, sedmero učenika bošnjačke nacionalnosti protestuje neodlaskom u školu jer im je u matičnim knjigama maternji jezik upisan kao „jezik bošnjačkog naroda“. Današnjim sastankom roditelja sa nadležnim iz Misije OSCE-a odlučeno je da će ova djeca ići u školu do 15. septembra. Također, roditelji će se navedenog datuma sastati sa nadležnim iz Osnovne škole „Sveti Sava“.

Jedan od roditelja bošnjačke djece poručio je kako neće poslati svoje dijete na nastavu 15. septembra jer će se, prema odluci Pedagoškog zavoda RS, tog dana obilježavati „Dani srpskog jedinstva“.

Face: Prošle su godine iz Instituta za srpski jezik SANU izjavili da je samo “srpski jezik lingvistički, dok su bosanski, hrvatski i crnogorski politički”. Koliko je ova teza naučno i historijski utemeljena?

Nacionalna etikecija vrlo je teško i inače dokaziva za sve što je postojalo prije 19. stoljeća, kada počinje nacionalni preporod u našim krajevima, jer su prije toga nazivi za jezik, narod, geografska mjesta i sl. vrlo šaroliki, u zavisnosti od toga ko je pisao spomenik na kojem bi se mogla zasnivati tvrdnja o nacionalnoj pripadnosti bilo čega te od njegove naobrazbe, krugova u kojima se kretao, različitih kulturnih i civilizacijskih tendencija itd. Ako bismo posmatrali samo nazive koje imamo zabilježene u spomenicima, jednako bismo mogli tvrditi da su naši jezici zapravo slovenski, ilirski i kakve sve već nazive ne susrećemo. Čak ni najstariji pisani spomenik ne bi smio biti mjerilo jer, ako bismo poštovali taj kriterij, mogli bismo mirne duše reći da je bosanski „najstariji“ jezik i da su svi ostali nastali na osnovu njega, te da je ćirilica bosansko pismo, koje su nam onda „ukrali“ ostali koji se njime koriste, jer je prvi svjetovni dokument Povelja bana Kulina. Međutim, kako je svima jasno da je i prije prvog sačuvanog spomenika moralo biti neke pismenosti, te da je praktično nemoguće ustvrditi namjeru autora tekstova kojoj bi današnjoj naciji pripadali, to je svaki pokušaj određivanja nacionalne pripadnosti bilo čega od prije hiljadu godina u naučnom smislu neozbiljan i neprihvatljiv.

Face: Nedavno ste imali neformalni sastanak u Agenciji za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje. Možemo li očekivati neki značajniji projekt koji bi se ticao poboljšanja ishoda učenja?

U Institutu za jezik odavno se priprema projekat vezan za pomoć nastavnicima u postizanju postojećih ishoda učenja – određen je radni tim, zadaci su okvirno raspoređeni i očekujemo uskoro zasnivanje projekta, kada ćemo moći dati i opširnije informacije.

Visoko.co.ba/Face.ba/Dženeta Rovčanin