Ajla Čaušević: Jesu li heroji fikcija?

Dobrodošli u 21. vijek, nalazimo se u 2021. godini. Čovječanstvo je nenormalno napredovalo u svakom segemntu te riječi.

Imamo uređaje koji rade puno toga umjesto nas. Živimo mnogo lagodnije nego ljudi prije 50 godina.

U zadnje vrijeme postavljam sebi pitanje koliko je teško biti heroj u vremenu gdje nam je sve pred nosom? Pitam se ko su heroji i da li nam trebaju? Da li je neko od vas sreo osobu sa osobinom predivnog heroizma? Svako od nas svaki dan može pokazati predivne osobine, ali smo nekako najškrtiji na tome.

Imam osjećaj kao da je postala sramota biti dobar. Kako čovjek postane Samaritanac i šta ga to natjera da pomaže ljudima u nevolji?

Svi mi posjedujemo unutarnje osobine heroja, ali ih čuvamo duboko zakopane u sebi, ali ipak to nas ne sprječava da te iste heroje primjećujemo u nerealnim filmovima. Heroji su na ulici svuda oko nas, pa mislim da nam ne trebaju filmovi da bi ih primjetili.

Koliko cijenimo ljude koji duboko ispod površine iskopaju herojstvo i pokažu ga javno? Lično cijenim svako dobro djelo. Vjerujte mi svi smo mi heroji samo se trebamo naći na određenom mjestu u određenoj situaciji.

Pravi heroj je osoba koja priđe nekome ko je pao na ulici i donese mu vode i komadić čokoladu da bi povratio energiju.

Pravi heroj je osoba koja uzme svoj šal i umota promrzlog psa na ulici.

Herojstvo je i ostatak svog ručka iznijeti mačkama i psima.

Heroj je i onaj koji žednim ptičicama ljeti iznese posudicu sa vodom.

Pravi heroji su i oni ljudi koji starijim osobama pomognu da pređu preko ceste ili im ponesu teške cekere.

Vjerujte mi sve su to prava herojstva, samo ih mi ne znamo cijeniti. Teško je prijaviti nasilje nad nekim, lako je zatvoriti oči pred nepravdom, lako je reagovati na nepravdu koja se dešava samo nama, ali ako probudimo heroja u sebi prijavit ćemo nasilje, nećemo zatvarati oči pred nepravdom i jednako ćemo reagovati na nepravdu koja se dešava kako nama tako i drugima. Kad to uradimo znat ćemo da smo probudili empatiju u sebi. Nećemo vidjeti superiornost, nego ćemo osjećati odgovornost.

Meni zapravo ta superiornost nikada nije ni bila jasna. Svi smo ljudi, ali nemamo svi isto novca, pa zašto onda ti koji ga imaju ne zaborave na superiornost, a prihvate se odgovornosti.

Pitam se čemu bogatstvo, čemu slava, čemu luksuzan život kojem težimo, ako u sebi nemamo ljudskosti? Sve je prolazno, a lopta je okrugla. Takav je i život… U jednom momentu smo na vrhu, a već u drugom na dnu.

Ne morate spasiti planetu da bi bili heroji, osmjehnite se i pozdravite srdačno čovjeka na ulici, udijelite nekome iskren kompliment, govorite ljudima oko sebe lijepe riječi, empatija je besplatna.

Visoko.co.ba/Ajla Čaušević