Bakirove reforme: Politika po uzoru na Aliju, zdravstvo po modelu Sebije, a školstvo po ‘urneku’ sestre Lejle

Piše: SENAD AVDIĆ / Slobodna Bosna

Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.

Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur'ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.

Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…

KO BOŠNJACIMA PODMEĆE NEZNANJE

“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”

Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.

Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!

Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?

I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!

Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.

BRATSTVO I SESTRINSTVO

Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.

“Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”

Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”, integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.

Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!

OD KUĆE DO ŠKOLE, OD ŠKOLE DO KUĆE

Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)

Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?

Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici plaća studiranje u inozemstvu!

Visoko.co.ba / Slobodna Bosna