Narod i pravda, GP Visoko: Predizborna kampanja, programi i djela političkih subjekata

Prije svega, u povodu debatnog dijela programa RTV Visoko i na ovaj način i još jednom iznosimo neslaganje i kritike zbog neprihvatljivog reduciranja medijskog prostora za stranke koje nisu kandidirale gradonačelnika na izborima 2020. godinu (ukupno dvije debate po 7 minuta i to 23 dana prije održavanja izbora). Cijenimo da je to neprihvatljivo na javnom medijskom servisu i ovo je nastojanje da se posljedice takve politike barem ublaže odnosno da se program stranke iznese i da ocjena ukupnog stanja i rada i programa drugih političkih subjekata.

Sadržaj izborne ponude treba biti program, a njegova garancija djelo ponuđača.

Program mora biti odgovor na osnovne probleme i izazove lokalne i zajednice uopšte (problemi, pojave i nosioci ne poznaju granice između političko-teritorijalnih jedinica), a djelo ispunjen prethodni program.

Tokom kampanje tako što niko nije ponudio program osim što su neki politički subjekti ponudili “Izvještaj o radu” bez uvjerljivog objašnjenja zašto planirano nije urađeno.

Šta su najveći BH (pa i našeg grada) problemi i koji su njihovi uzroci i posljedice?

Nepobitne su činjenice i opšteprihvaćene ocjene da je to korupcija, nepozitam, nepodnošljivo JP (rasipništvo) čiji su opštepoznati uzroci neodgovornost, odsustvo vladavine prava i nesposobnost.

Posljedice su ekonomsko, biološko (demografsko), siromaštvo pravde, perspektive i svako drugo siromaštvo države i velikog broja građana (neskrivljeno siromaštvo) kojem često i u jednom dijelu odgovara nezasluženo bogatstvo pojedinaca, grupa svake vrste i strukture.

Kod toga se pitamo zašto u pr. kampanji niko od pol.subjekata ne da ne nudi rješenja u ovom pravcu, nego gotovo da nema pomena ovih pojava i njihovih nosilaca. I dok je to objašnjivo za stranke na vlasti, neprihvatljiv je takav odnos opozicije. Ono što je kod prvih za nepovjerovati jeste da su neki priznali da je kod njihove vlasti i nadležnosti, stanje katastrofalno i da i pored toga neće ništa učiniti ali podršku birača traže. Čudan je ali i rizičan i za opoziciju i za građane i odnos opozicije u ovom smislu.

A šta kažu oni koje uglavnom predstavljamo ili tvrdimo da predstavljamo (predstavljaju), čiji glas strasno i uporno tražimo (traže)? Zar misle da su, sa takvim programom i djelom, njihov projekat i da će u njih investirati? Gotovo u glas pominju ove pojave govoreći mi smo gradili i branili ovu državu a profiteri, pobjegulje, podrumaši i tajkuni nam opljačkali firme uz pomoć korumpirane vlasti, pa smo svoj rad i rat dali za biro rada (takav položaj je i naše djece) ili min. penziju ili rad uglavnom  “na crno” i istu takvu plaću. Posao u JS se dobija samo uz “štelu”, a bez toga samo na izuzetno teškim poslovima i opet kada oni smjeste svoje, nemamo državu, ona je njihova svaki dan i sve više, kažu dalje.

Dakle, oni koje predstavljamo nakon što su opljačkani uglavnom imaju sljedeći zadatak da tu imovinu uvećaju svojim radom do te mjere da pljačkaši sa tom imovinom kupe i otkupe vlast pomoću koje prave svoju državu koja im je i “kaznobran”, spas od kazne, odgovornosti i obaveza uopšte.

Na sličan način je i u Visokom završio i završava ogroman dio državnog kapitala (razlika je nemoguća zbog značaja firmi i organizacije države). Naravno uz časne primjere i privatizacije i razvoja na legalan način sa prihvatljivim položajem radnika. I baš radi njih ali prije svega radi opljačkanih i istine, se mora govoriti o onima koji su pljačkali i pljačkaju i svima onima koji su drugim malverzacijama (pranje novca i sl.) došli do moći i položaja o kojem naprijed govorimo. Mora se govoriti i o onima koji su im (a radi sebe) u tome pomagali, kao što su reketaši privrednici i opasni posrednici sa advokatima na čelu.

Preostala (neprivatizovana) JP (i uopšte javni resursi) služe za uhljebljenja i umrežavanja svake vrste (montirani tenderi, malverzacije svake vrste, ciljani poticaji i sl.) istih korisnika što i dovodi ili do dugova koji rastu do visine kapitala ili drastičnog pada kapitala i vrijednosti. Treba li reči kuda to vodi?

Na ovaj način je proces privatizacije svega što je javno, državno na nama svojstven način u velikoj mjeri završen sa velikim šansama da se i završi ako se ništa ne preduzme.

Zar iko odgovoran (u gradu i državi) može vjerovati da sa toliko gotovo neispravljivog (privatizacija) i tekućeg lopovluka (IMT-a, malverzacija svake vrste, sive ekonomije, štele itd.) i sa nepodnošljivom javnom potrošnjom (visoke plaće, nepotrebna administracija i nepotrebni i obijesni rashodi) se možemo spasiti bez hrabre i odlučne borbe protiv tih pojava.  Zar nećemo ništa preduzeti prije opasnog ishoda? Šta će tek biti ako pandemija potraje duže (a to smo i prije nje moralli činiti)? Ima li iko program B (osim novog zaduživanja-od marta gotov još milijarda)? On ne može biti ništa drugo nego pomenuta borba sa više “stezanja kaiša”. Zašto ne učinimo ono što činimo u našoj kući i firmi u krizi? Pa i ona, država, je naša (suvlasništvo 1/4.000.000). Zar nećemo učiniti ono što bi učinili da kojim slučajem u njenoj diobi dobijemo svoj dio? Zar ćemo dozvoliti da nas do kraja srede gotovo samo dvije riječi, glagol “srediti” i skraćenica IMT.

O svemu ovome (osim navoda kandidata Pekića o pljački imovine i poticaju povratniku u stranku te uzgrednih replika ostalih učesnika debata, a ne kroz programe) niko od učesnika osim kandidata Naroda i Pravde programski ne govori.

Zašto i šta to znači? Je li to znači da smo na to pristali, da smo se toliko prepali ili da smo toliko neodgovorni. Jesmo li toliko i nesposobni?

Ako smo pristali, pristali smo na dužničko ropstvo (jedan od dva načina nestanka države) sa svim posljedicama. Odkud nam pravo na to kada država nije samo naša nego manje naša od onih koji su je prije nas gradili i koji su za nju pali i koja je samo jednako naša kao i onih koji dolaze? Takvo pravo ne postoji.

Ako smo se prepali odkud taj strah kada ga nije bilo pred četvrtom armijom svijeta? Zar to ne znači da se plašimo svojih? Zar se ne bi trebali plašiti oni nas? Mi smo im dali moć pa je mi možemo i oduzeti. Je li nam interes potisnuo hrabrost, jesmo li i mi opredjeljeni da se pridružimo partijskim, porodičnim i drugim interesnim čekaonicama za privilegije svake vrste (odričući se privilegije borbe za državu u miru jer je poznato da je to najveći stepen patriotizma)?

Ako smo neodgovorni prema prošlim i svojoj generaciji nemamo na to pravo prema budućim. Moramo im ostaviti države najmanje onoliko koliko smo je mi naslijedili, a dugova najviše koliko smo tada zetekli, u protivnom nedopustivo trošimo tuđu budućnost.

Ako smo toliko nesposobni da to ne vidimo, kako ćemo vidjeti rješenje i zar mislimo da nesposobnost neće vidjeti građani?

Hoćemo i moramo vjerovati da u ovoj državi ima još uvijek dovoljno onih koji nisu pristali, koji se nisu prepali i koji su odgovorni da ustanu protiv takvih pojava programom i kampanjom spašavanja i kompetentnih da to provedu. Hoćemo i moramo vjerovati d postoje i da su uvijek postojali oni koji se bore protiv svakog zla, pa i onog koje je odnijelo milijarde naslijeđene, zarađene i donirane imovine i donijelo gotovo isto toliko duga i koji će spašeni novac od korupcije, ušteđeni u javnoj potrošnji usmjeriti u spašavanje ekonomije čiji spas znači i spas za sve druge i drugo ali i užas za nove vlasnike države te vratiti nadu i tako barem djelimično zaustaviti odlazak mladih iz države.

Bilo koji drugi program (a posebno ponuđeni (ne)program) je put u bankrot. To su programi koji podrazumjevaju novo zaduživanje koje bi bilo nepodnošljivo. To su programi koji odgovaraju pomenutim vlasnicima države, budući da gube u ponuđenom programu spasa.

Dakle, samo NiP daje odgovarajući odgovor na pomenute pojave i izazove. Na toj borbi i principima stranka je i nastala. To je djelo njenih osnivača  kroz cijeli njihov politički život. Veliki broj je njih zbog toga i ušao u politiku, jasno se to vidjelo kroz njihov parlamentarni rad u skupštinama Ze-do i Sarajevskog kantona i radu vlade. Činili su to i unutar bivše stranke i na tim principima se sa njom rastali. Tako njihovo djelo i prošlost je najveća garancija programu koji nude. Na sreću nisu sami i nije to samo njihovo djelo, posebno u najvećem i po opasnim pojavama najopterećenijem, Sarajevskom kantonu. U tome su vlasnici države vidjeli veliku opasnost pa su svoj položaj pokušali i u jednom trenutku spasili trgovinom državom. Za kratko na sreću. I na sreću stvari se mijenjaju i vjerujemo da će se IZ TEMELJA promjeniti. Ali da bi promjene doživjeli moramo u njima učestvovati, posebno kod saznanja da je (ne)glas opasniji od metka jer metak može ubiti čovjeka a (ne)glas može ubiti budućnost (A.Lincoln.).

Konačno, pored toga što nismo čuli potreban program ni jednog trenutka nije rečeno čime i kada će se učiniti ono što je rečeno. A tek gdje su ideje kao dio programa tipa da pripravnički staž postane zakonska obaveza, da se privatne prakse ovlaste za relevantno volontiranje pripravnika, da se redefiniše cijena i obim rada u javnom sektoru, da se pojača administrativna disciplina, da se kroz implementaciju programa tjelesnog odgoja ide ka masovnijem a u budućnosti obaveznom sportu ili drugim fizičkim aktivnostima, da se o trošku grada održavaju sportski objekti na cijelom području, da se uvede moratorij na zapopšljavanje u JS, da se propiše odgovornost osnivača za imovinu firme od osnivanja, da se ukupna društvena kontrola (tužilaštva, sigurnosne agencije, inspekcije) zasnuju na kriteriju opasnosti pojave po javno i privatno dobro, da se propiše obavezno glasanje, precizni programi i njihova periodična kontrola (šest mjeseci) za slučaj da se ne ispune, da se u tom obimu smanje primanja najodgovornihih u vlasti (nemamo više četiri godine vremena za bilo koga) ili obratno (uslovna primanja), da se ukine “bijeli hljeb”. Ovo je uglavnom ili već plaćeno ili veoma malo košta.

Gdje je vizija?

Onaj ko vodi i hoće da vodi državu mora ponuditi viziju, mora znati, vidjeti, slušati, procjenjivati (i sebe i druge) i na kraju donositi dobre odluke. Plašim se da je naša vizija ono što ostane nakon vizije drugih, iskustvo nas uči.

Na kraju, za potpuno razumijevanje datih ocjena i viđenja a posebno programa je bitno imati u vidu “put novca” (pretežno porezi i doprinosi idu u Federaciju i državu nakon ćega se vrši raspodjela prema nižim nivoima vlasti), što govori da bez spasa i ušteda od korupcije i rasipništva na svim nivoima, a posebno višim (više korupcije i više rasipništva) nema novca u lokalnoj zajednici (od plaća preko infrastrukture do poticaja i socijale), odnosno nema finansijskih granica između nivoa vlasti upravo zato što opasne pojave i njeni nosioci ne poznaju te ni bilo koje duge granice (njihova sloboda oslobađa državu najboljih), ali i zbog načina na koji je država organizovana.

Visoko.co.ba/Suad Agić, predsjednik GP Visoko Narod i Pravda