Ženske priče: Sašlusati bez kritike

Đana Lončarica, psihologinja i psihoterapeutkinja

Čitajući lične priče žena koje su iskreno i hrabro podijelile sa svima, kao i prošli put osjećam ushićenje i ogromno poštovanje, za ljude koji veoma teške događaje i doživljaje uspiju okrenuti potpuno suprotno, i na taj način i sebi i svijetu poslati jasnu poruku o važnosti pružanja nove šanse, važnosti izbora, ali i poštovanja drugog i drugačijeg.

Priča o nasilju u porodici pogađa uvijek ono najdublje, najsenzibilnije u ljudskoj duši, vjerovatno iz razloga što se strah i ugroženost nalaze tamo gdje bi trebalo biti mjesto ljubavi i povjerenja. Kažem trebalo, a često nije i zato je o tome važno progovoriti i konačno ukinuti mit da su sve porodice sigurno mjesto, gdje se ljudi mogu slobodno razvijati.

Nasilje u porodici često je praćeno osjećajem stida i krivice žrtava koje smatraju da nisu zaslužile bolje i da su upravo one uzrok ogromne boli i nasilja koje podnose. Naravno da nisu i da ne mogu biti, jer ne postoji ništa što može opravdati nasilje jedne osobe nad drugom. Osobe koje trpe nasilje, često su i same odrastale u porodicama u kojima je nasilje bilo svakodnevno, često su bile ili bili svjedoci nasilja nad drugim članovima porodice ili su ga sami podnosili. Bez obzira, što na racionalnom i kognitivnom nivou znaju da nasilje nije dobro, da izaziva teške tjelesne, emocionalne i psihološke posljedice, odrasle osobe u sebi nose iskustvo odrastanja i bivanja u atmosferi nasilja, o čemu veoma često nisu govorili nikad. Sve to često rezultira biranjem osoba i odnosa koji su veoma slični i ponavljanjem obrazaca ponašanja koji su postojali ranije. Kažem često, ali naravno nije pravilo. Ponekad se u mučnim, iscrpljujućim, nasilnim odnosima nađu i ljudi koji su potpuno drugačiji odgojeni, ljudi koji se onda toga veoma  stide i često ne dijele to ni sa najbližima.

Nasilje je definitivno zakopano i okovano šutnjom unutar četiri zida i zato je veoma teško naći izlaz iz tog zatvorenog kruga. Kažem često, ali ne i nemoguće. Kad sam završila psihologiju, volontirala sam tri i pol godine sa djecom i ženama žrtvama nasilja u Sigurnoj kući. Vidjela sam izbliza koliko je toga s čime se nose porodice u kojima je nasilje prisutno i koliko to posljedica ima na djecu. Toliko puno strahova zamotanih u poremećaje ponašanja i agresivnost kojom se djeca često brane od ogromne tuge koju žive svaki dan.  Djeca koja veoma često preuzimaju ulogu roditelja i brinu na sve moguće načine o svojoj porodici. Pametna, senzibilna, hrabra djeca. Bila sam svjedok porodica koje su uspjele izaći iz začaranog kruga nasilja, što se dešavalo kad su osobe progovorile o tome i potražile pomoć koja nam je svima ponekad potrebna, da izađemo iz nečega u čemu smo predugo, i u čemu nam se čini da smo sami.

Kad priznamo sebi da imamo problem i potražimo pomoć koja nam je potrebna, definitivno počinje prekretnica u životu svake osobe. To ne znači da će put biti pravolinijski i lagan, nego da postoji svjesnost o sebi i svojim potrebama, što je dio procesa zacjeljenja koji se dešava kako u psihoterapijskom procesu, tako i u svakodnevnom životu.

Priznati gubitak, a gubitak može biti puno toga, što vidimo i u ovim pričama,kao što je gubitak ideje i fantazije o savršenoj porodici koju nikad nismo imali, gubitak neke uloge ili identiteta koji nam je bio značajan, gubitak slike o sebi koju smo imali do sada.

Puno je neprepoznatih gubitaka u životu ljudi, gubitaka za koje niko drugi ne mora znati. Gubitaka koji bole puno godina poslije, pa možda i zauvijek. Ono što se važno podsjetiti uvijek, jeste, da imamo pravo osjećati se kako god se osjećamo, imamo pravo dobiti podršku i razumijevanje od strane sebe, ali i značajnih drugih, imamo pravo,ali i potrebu da nas ljudi prepoznaju i podrže. Da bi to dobili moramo naučiti da to i tražimo, da procijenimo koji su to ljudi s kojima možemo podijeliti važne stvari, da potražimo stručnu pomoć kad nam treba.

Imamo pravo ispričati svoju priču bez vrednovanja i osuđivanja, bez obzira da li živimo u porodici u kojoj postoji nasilje, da li smo odlučili promijeniti svoju ulogu ili neki identitet, ili smo donijeli odluku, koja je u tom trenutku dobra za nas, ali u isto vrijeme i bolna.

Kad pokušamo da saslušamo ljudske priče s razumijevanjem, bez kritike i vrednovanja, osoba dobija podršku da pravi iskorake u životu i da donosi dobre odluke za sebe. Psihoterapija, između ostalog, i tome služi.  Koliko samo hrabrosti, upornosti i nade treba da se promijene obrasci ponašanja, vjerovanja i stavovi, koji su godinama nastajali, ali se često i transgeneracijski prenosili s jedne generacije na drugu, često potpuno nesvjesno.

Ono što svi možemo učiniti jeste da budemo spremni saslušati, a da prije toga već nismo odlučili šta mislimo. Saslušati ljude koji progovaraju o svojim patnjama, a to smo mi svi, više puta u životu. Ponovit ću rečenicu koju mi svi, više manje, znamo – traumatski događaji nastaju u ljudskim odnosima, ali se i zacjeljuju , također u ljudskim odnosima. Svaka ljudska priča može biti i naša jednog dana. Iz tog razloga,ali i mnogo drugih, hvala hrabrim ženama koje su svoje priče podijelile na ovaj način i tako sigurno bile „vjetar u leđa“ mnogim osobama koje trenutno prolaze kroz slične situacije i koje će na taj način potaći da potraže podršku i pomoć, koje itekako, zaslužuju.

Visoko.co.ba/Organizacija MAP