Pandemija ‘kulturnog’ virusa: Može li seksizam biti dobronamjeran?

Seksizam kao jedan od vodećih alata za diskriminaciju uspješnih žena u regionu Zapadnog Balkana još je teret na leđima društva, koje stagnira pred izazovima modernizma i emancipacije. O seksističkim obračunima sa ženama u bosanskom političkom ringu pisao je nedavno za Buku Slađan Tomić u tekstu u kojem se ističe nedostatak emancipacijske svijesti i senzibiliteta za pitanja strogih rodnih režima, prema kojima je politički posao ekskluzivno namijenjen muškarcima.

Piše: Nikola Vučić

Seksizam je zastupljen u svim segmentima društva. Da ni vanredna stanja poput pandemije virusa korona ne mogu balkanski toksični „mindset“ osloboditi stega seksističkih obračuna i etiketiranja, svjedoči iskustvo zemlje iz susjedstva. Riječ je o Srbiji i tamošnjoj „dežurnoj“ epidemiologinji. Iako je mirno, odmjereno i znanstveno javnosti opisivala i predočavala ozbiljnost novonastale situacije izazvane virusom korona, doktorica Darija Kisić Tepavčević, zamjenica direktora Instituta za javno zdravlje u Srbiji i profesorica na Medicinskom fakultetu, postala je predmetom ženomrzilačkih napada na društvenim mrežama, a o čemu se vrlo iznimno kritički govorilo u medijskom prostoru. Taj virus seksističkog analiziranja srbijanske doktorice nije zaobišao ni bosanskohercegovački prostor društvenih medija, koji su bili preplavljeni komentarima na račun izgleda žene na čelu epidemiološkog instituta susjedne zemlje.

Primjer seksističkog komentara: Je l’ moguće da ova žena #darijakisictepavcevic svaku priliku koristi da izbaci svoje sise na vidjelo?! Ženo, u ovom trenutku, bar malo pristojnosti sa mjesta gdje sjediš i zbog teme o kojoj govoriš…

Primjer seksističkog komentara: Zaista šteta što Darija Kisić Tepavčević nije na estradi i što se ne bavi muzikom tj. turbofolkom.

Osuđujući način na koji je dokona čaršija komentirala izgled žene koja se svakodnevno trudi da javnosti pruži razumljive i adekvatne informacije o virusu, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković za Politiku je ocijenila da uvredljivi komentari predstavljaju oblik diskriminacije. „Komentarisati izgled, frizuru i šminku nekoga ko nosi najveće breme ove krize je u najmanju ruku nepristojno i neukusno. To je još jedan od brojnih primjera u kojima se žena omalovažava i vrijeđa zbog fizičkog izgleda, bez obzira na znanje, stručnost i sposobnosti koje ima“, rekla je Janković (v. članak Seksizam u doba korone).

„Dobronamjerni“ seksizam

„Benevolentni seksizam zbog svog pozitivnog tona najčešće nije prepoznat kao seksizam.“ (Barreto and Ellemers, 2005.)

Vrlo često se može čuti da su žene dobile sva prava i da je zakonima sve uređeno, te da žene koje i dalje insistiraju na pitanjima rodne ravnopravnosti ne podnose muškarce ili se čak smatraju superiornijima od njih, ili pak izmišljaju probleme ondje i gdje ih nema. Za takve žene obično se kaže da su feministkinje – feminizam razumijevan u pežorativnim značenjima, zatim da su nezadovoljne jer nemaju sređen svoj privatni život, pa se stoga angažiraju na problemima koje izmišljaju zarad vlastite dobiti – smatra dr. sc. Zilka Spahić Šiljak, teoretičarka, aktivistkinja i istraživačica. Naime, kako ona zapaža u tekstu „Zašto još govorimo o seksizmu“, svakodnevni nam život pokazuje da su žene izložene seksizmu, kako onom agresivnom koji obiluje neukusnim pa i vulgarnim terminima, tako i onom benevolentnom, dobronamjernom koji je tako dobro skriven i sofisticiran da ga mnogi nisu ni svjesni.

„Koliko god nastojali zakonima regulirati pitanja diskriminacije i seksizma, teško je mijenjati unaprijed usađene i naučene kulturološke obrasce ponašanja i mentalitet ljudi koji najčešće posežu za kognitivnim prečicama kada donose svoj sud o nekome ili kada žele nekome staviti do znanja gdje mu je mjesto“, smatra Spahić Šiljak te dodaje da benevolentni seksizam samo na prvi pogled izgleda bezopasan i dobronamjeran, a u suštini je diskriminirajući. Ženama se, kako tvrdi, kaže da zaslužuju pažnju i zaštitu, te da muškarac treba brinuti o njima, voljeti ih, finansijski ih izdržavati i poštediti ih teških poslova zbog njihove uloge majčinstva. Uz to se još glorificira ženina biološka uloga majke, pa joj se tepa da je majka-kraljica i da zaslužuje najveće poštovanje.

„Na prvi pogled zvuči lijepo i primamljivo biti na takvom pijedestalu, ali ako se malo ozbiljnije razmotri ova glorifikacija, onda se brzo uviđa da žena s tog pijedestala ne može sići kad i ako poželi, jer se svaki iskorak razumijeva kao nezahvalnost na ukazanoj časti, pažnji i zaštiti. Benevolentni seksizam zapravo je mač s dvije oštrice koji laska mnogim ženama. Njime se potvrđuje i veliča tradicionalna uloga majke, odgajateljice, učiteljice i općenito čestite žene koja ima osjećaj za porodicu i druge ljude, što je većini žena bitno, i u tome nema ništa sporno“, ističe Zilka Spahić Šiljak navodeći da problem nastaje onda kada se ženi zbog te važne uloge majčinstva osporava da se angažira i iskaže i u drugim poljima djelovanja, a posebno na mjestima odlučivanja i kreiranja politika koje se tiču kako porodice tako i zajednice i društva u cjelini.

Pojedina istraživanja otkrila su kako su žene u poređenju sa muškarcima percipirane kao moralnije, kulturnije, i da zavrjeđuju zaštitu. Tendencija da se žene uzdižu na pijedestal, da se posmatraju kao čista, neiskvarena bića koja treba štititi, kojima treba pomagati, koja treba obožavati, čija ljubav čini muškarca naziva se benevolentnim (dobronamjernim) seksizmom. Autori istraživanja priznaju da benevolentni seksizam može zvučati kao oksimoron, ali ističu da je ova vrsta seksizma komplementarna sa hostilnim seksizmom (koji je blizak tradicionalnom seksizmu) i da je u osnovi kako hostilnog, tako i benevolentnog seksizma stereotip da su žene slabe, da su kao djeca, da su zavisne od muškaraca i da im najviše odgovaraju tradicionalne rodne uloge (Glick and Fiske 2001, 109). Ono što razlikuje benevolentni seksizam je pozitivan, dobronamjerni, razoružavajući ton koji ne samo da pozitivno karakteriše žene, već im obećava da će muška moć biti iskorištena u njihovu korist (v. Benevolentni seksizam i rodna ravnopravnost).

Kako se navodi – iako možda benevolentni seksizam na prvi pogled ne izgleda problematično, zapravo je inferiornost žena u pozadini ovakvog načina gledanja na rodne odnose. Istraživači, na koje se poziva u svom radu Marija Todorović, tvrde da je ova prividna briga za žene zapravo samo još jedan način da se zadrži status quo, odnosno da se održi viši status muškaraca: „na individualnom nivou žene mogu vidjeti prednosti ovog diskursa, konformiranje sa tradicionalnim normama može im donijeti različite beneficije koje prodrazumijeva benevolentni seksizam: zaštitnički stav, obožavanje i tretiranje kao „boljeg pola”. Međutim, ova vrsta seksizma je štetna po kategoriju žena i problematična zbog toga što legitimizira tradicionalne ženske uloge koje žene stavljaju u inferiorni položaj.“

Borba počinje sad

Iako su naizgled stvari sa dinamikom rodnih odnosa, režimom dominacije i patrijarhatom posve zabetonirane, ipak ne smijemo izgubiti uvjerenje ni individualne napore da se kulturom ravnopravnosti, solidarnosti i kritičnosti obračunavamo sa najezdom retrogradnih obrazaca ponašanja, govorenja i ophođenja. Seksizam, po definiciji, odnosi se na stereotipe, predrasude i diskriminaciju na osnovu spola (sex – engl. spol), u najvećoj mjeri o ženama i protiv žena, i kao takvog ga treba u društvu prokazivati. Bosanskohercegovačko društvo da bi se razvilo u društvo emancipiranih žena i muškaraca, demokratski orijentiranih i otvorenih treba da se izdigne iz vlastite letargije i krene sa ozbiljnom individualnom i kolektivnom kulturnom dekontaminacijom. Inače će nas virus seksizma i šovinizma pregaziti.

Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.

Visoko.co.ba/Organizacija MAP