dipl. ing. el. Dženan Bureković: Jednopartijsko Visoko

Visoko nikada nije izašlo iz okvira jednopartijskog sistema. Još od vremena kada su 7. aprila 1945. agresorske jedinice i jedinice kolaboracionista i domaćih izdajnika protjerane sa visokčih prostora pa do pred lokalne izbore 2020. godine Visoko je zapravo prostor na kojim upravljaju ljudi koji pripadaju na jedan ili drugi način jednoj partiji.

U periodu od kraja II svjetskog rata pa do prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, Visokom je vladala jedna partija, dakle Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) ili narodski Partija. Po prvim višestranačkim izborima upravljanje, tačnije vlast, preuzima Stranka demokratske akcije (SDA), koju u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i na Visoko narod, po uzoru na Partiju, a valjda i po navici da se slijedi, prozva Stranka. I tako je i danas.
Naivno je i pomisliti da je danas, nakon različitih mutacija Stranke koja iznjedri derivate, iole drugačije.

Za Visoko.co.ba piše: Dženan Bureković dipl.ing.el.

U vrijeme Partije ljudi koji uzeše učešće u Narodnooslobodilačkom ratu, vođeni idejom ujedinjenja naroda i narodnosti, postaviše temelje takozvanog samoupravljanja i počeše da samo oni upravljaju te im se ubrzo priključiše oni koji već nisu vođeni bilo kakvom idejom nego samo i isključivo samokorišću. I tako se samoupravljanje pretoči u samokorisno upravljanje. Istini za volju, u četrdesetogodišnjem periodu Visoko je i pod takvim i u okviru takvog socioekonomskog uređenja, u odnosu na većinu drugih prostora tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, postiglo izvanredne rezultate zahvaljujući viziji pojedinaca i radu masa. O tome su kao spomenici svjedočile krunske građevine osamdesetih godina poput Hotela Visoko, Robne kuće Vema, zgrade Veleprometa. Ne treba izostaviti ni moderna zdanja Srednjoškolskog centra, Doma zdravlja Visoko i Bijele džamije.

Takvu infrastrukturu uz tadašnje privredne gigante poput KTK, Vitexa, Veleprometa, Vispaka, Kovine, te drugih raznih OUR-a i SOUR-a naslijedila je Stranka.

U vrijeme Stranke ljudi koji uzeše učešće u njenom formiranju, vođeni idejom razjedinjenja naroda i narodnosti i homogenizacije jednog, muslimanskog naroda, kojeg proizveše u bošnjački okrnjivši tako nepovratno Bošnjake/Bošnjane ograničavajući ih na samo jednu religijsku skupinu i od državotvornog naroda srozavši ih na konstitutivan narod (ali to je neka druga tema), preuzeše samoupravljanje i uz pomoć onih koji im se priključiše a koji već nisu vođeni bilo kakvom idejom nego samo i isključivo samokorišću, samoupravljanje pretvoriše u samovladanje. Istini za volju, u tridesetogodišnjem periodu Visoko je pod takvim i u okviru takvog socioekonomskog uređenja pretrpilo agresiju, razarajući troipogodišnji rat, a onda i katastrofalnu privatizaciju onoga što je bilo izgrađeno zahvaljujući viziji pojedinaca i radu masa.

Stranka je omogućila pojedincima sa vizijom „snaš'o se, a sve po zakonu“ zaposijedanje i prisvajanje, privatizaciju-uzurpaciju onoga za što su naivne mase radile gradeći kao društveno dobro, ugrađujući ono što je u današnjem korporacijsko-bankarskom svijetu najvrijednije, a to je vrijeme. O tome danas kao spomenici svjedoče iste krunske građevine osamdesetih godina (ono što je od njih ostalo) poput Hotela Visoko, Robne kuće Vema, zgrade Veleprometa, a ne treba izostaviti ni ono što je ostalo od Srednjoškolsokog centra, Doma zdravlja Visoko, ili recimo Bijele džamije. Nakon što je nekadašnje privredne gigante poput KTK, Vitexa, Veleprometa, Vispaka, Kovine, te drugih raznih OUR-a i SOUR-a, Stranka zadužila, u privatizaciji ih je i razdužila.

Sve to pratila je četvorogodišnja ciklična pojava poznata pod pojmom lokalni izbori.

Nešto se promijenilo? Nešto će se promijeniti?

Mase su glasale ali jasno je da je nedostajalo pojedinaca sa jasnom vizijom i jasnim planom da od Visokog naprave mjesto koje će ličiti na slična mjesta u zapadnoj Evropi u koja se njegovi, pretežno mlađi stanovnici, iseljavaju, zašto to otvoreno ne priznati, kao ekonomski migranti.

Visoko nikada nije evoluiralo iz jednopartijskog u višepartijski sistem, ono je samo mutiralo u sistem udruživanja na osnovu samokoristi. Ne treba zaboraviti da su upravo derivati proizašli iz Stranke zapravo formirani na istom principu onda kada su se samokoristi počele sudarati po principu „mala bara – puno krokodila“. Indikator takvog stanja u proteklih trideset godina, kao lakmus-papir, je pozicija načelnika/načelnice, a sada već i gradonačelnika/gradonačelnice, ma kako to izgledalo.

U vrijeme kada je na par dana izgledalo da se Visoko otrglo jednopartijskim okovima, tadašnji načelnik, kandidat Socijaldemokratske partije, koja u Visokom, kao uostalom i u ostatku BiH je zapravo partija nostalgičnih komunista, potrudio se zdušno da ti okovi ostanu čvrsti.

U kasnijim godinama, a radi se o dva uzastopna mandata Muniba Alibegovića, činjenica da su recimo visokopozicionirani članovi pomenutog SDP-a glasali za kandidata SDA i pored toga što su imali kandidate iz redova svoje partije zorno pokazuje koliko, sada već u odsutnosti bilo kakve ideologije, a u sveprisutnoj borbi za samokorist, potvrđuje i cementira udruženi jednopartijski poduhvat.

Potom su došla dva mandata jedne načelnice. Na billboardima postavljenim na ulazima u Visoko, kandidujući se za prvi mandat, stajala je slika Amre Babić sa zelenobijelom pozadinom uz prizivanje „stranih investicija“. U tom periodu Visoko je dobilo nekoliko stranih donacija koje niko ozbiljan ne može nazvati investicijama pa makar bio „pjan ko glumac“ (Emir Hadžihafizbegović op.a). Još uvijek se sjećam slavljeničke povorke sljedbenika Stranke koji proslavljaju sadaku u vidu dva namjenska kamiončića za odvoz smeća sa simbolima Stranke i crvene zastave sa bijelim polumjesecom i zvijedom. Zadesivši se u čaršiji tada sam pognuo glavu i osjetio duboki stid po onoj narodnoj „drugi go, a mene stid“.

U tom periodu, dakle nije bilo signifikantnih domaćih, a kamo li stranih investicija. Te četiri godine obilježio je rast broja krokodila i smanjivanje kapaciteta bare u kojoj obitavaju, tako da su već na sljedećim izborima isti billboardi na istim mjestima, sa istom slikom uz promijenjenu pozadinu, ne više zelenobijelu nego sad ljubičastu, ma šta ta boja simbolizirala, pozivali glasačku masu da se nastavi sa „stranim investicijama“.

I koliko god nas to podsjećalo na skeč iz neke od Monthy Python epizoda, glasačka masa je to uredno podržala, čini mi se ne toliko što je vjerovala u ljubičaste zablude koliko se vodila činjenicom „glasao sam za Amru, ne zbog toga što sam za Amru nego zbog toga što sam protiv Halima“.

Ovih dana se sve više priča o predstojećim lokalnim izborima. Te priče možda i nisu toliko prisutne u socijalnom distancom ograničenoj svakodnevici koliko su prisutne na internet prostoru i elektronskim medijima.

O opoziciji u Visokom se nikada ozbiljno nije moglo govoriti jer u jednopartijskom sistemu opozicija ne postoji, pa je tako i ovaj put. Istini za volju, pojavi se poneki ili poneka, zdravim razumom i čistom čašću vođeni, pojedinac ili pojedinka koji u sivilu i kaljuži političkog Visokog kažu i pokažu da postoji sasvim drugi, normalan sistem ali.. Ali budimo realni, u Visokom je jednopartijski sistem upravo zbog toga što u Visokom, kao uostalom i ostatku Bosne i Hercegovine, ne žive svjesni, ispravno obrazovani, moralni ljudi sa idejom i vizijom koji mogu uticati na svijest, ako ta svijest bar u tragovima i postoji, Visočke glasačke mase, a bilo bi prikladnije reći Visočkog glasačkog mesa. Ljigavo je i gadno pročitati i vidjeti infantilna prepiranja između sljedbenika Stranke i sljedbenika njenih derivata kako se, u nedostatku bilo kakvog plana i programa, bilo kakve vizije razvoja, grizu oko raspadajuće lešine, na što već trideset godina Visoko liči. U tom smjeru su ovih dana išla i saopćenja i reakcije sljedbenika Stranke na vijesti vezanih za epilog sudskog spora između novinara ovog portala i trenutne (grado)načelnice.

Da li će novi krug lokalnih izbora donijeti promjenu koja će stvoriti pretpostavke da se krene u pravcu ekonomskog, društvenog, organizacionog, infrastrukturnog prosperiteta na prostoru Visokog? Vjerovatno i gotovo sigruno ne.

Predizborna kampanja će kao i do sada ličiti na šum sa kanala crnobijelog televizora bez televizijskog signala.

Mali korak za društvo ali veliki korak za političko Visoko bio bi bar jedan konkretan, jasno koncipiran, pravilno modeliran, precizno razrađen i realan program djelovanja i razvoja na prostoru Visokog za period sljedeće četiri godine. Program sa ciljem poboljšanja života stanovnika Visokog u sektorima koji su primarni za normalan život stanovnika jednog evropskog mjesta kakvo Visoko, za sada samo geografski, jeste. Svakako bi osvježenje bilo imati u Općinskom vijeću, a sada valjda u Vijeću grada ili Gradskoj skupštini, ma kako da se ubuduće bude nazivalo to tijelo, bar tri ili četiri obrazovana, moralna i na samokorist imuna vijećnika. Mala stvar za normalan višestranački sistem, ipak ogromna stvar za jednopartijsko Visoko.

Visoko.co.ba/Dženan Bureković