‘Gdje ste bili kada ste čuli vijest o Titovoj smrti’: Sjećanje Visočana na 4. maj 1980. godine

U ponedjeljak, 4. maja 2020. godine navršilo se tačno 40 godina od smrti Josipa Broza Tita. Deceniju nakon njegove smrti, svakog 4. maja u 15 sati i 5 minuta oglašavale su se sirene u čast nekadašnjeg predsjednika SFRJ. Sada sirena više nema, ali je ostalo sjećanje na čovjeka koji je po mnogima bio jedna od najvećih ličnosti u istoriji ovih prostora, ali i svijeta. To se najbolje vidi po objavama na društvenim mrežama, a upravo putem jedne od njih, Facebooka, kontaktirali smo nekadašnje i sadašnje stanovnike Visokog i upitali ih gdje su bili tog 4. maja 1980. godine kada su čuli vijest o Titovoj smrti i kakva ih sjećanja vežu za te trenutke.

Branislav Mirković Mara – U trenutku kada sam saznao da je Tito preminuo, nalazio sam se ispred Narodne banke u Sarajevu. Odmah sam otišao na tramvaj i uputio se u tadašnju Televiziju Sarajevo, jer sam pretpostavio da ću biti potreban na poslu. Od šefa smo odmah dobili zadatak da ujutro putujemo za Beograd, što smo i uradili. Ekipa od nas četvero je u tadašnjoj Volgi karavan sa dramskom opremom direktno otišla u Užičku ulicu u Beograd, odnosno u Titovu rezidenciju. Ono što je meni ostalo duboko urezano je saznanje da su, a vjerovatno zbog višemjesečnog boravka Tita u bolnici u Sloveniji, sobe bile zapuštene, prašina neobrisana, a primjetno je bilo da nedostaju neke stvari. To kao da je bio uvod u nestajanje jedne zemlje, gdje je svako uzimao nešto za sebe. I sada, kao i tada, mnogo žalim za odlaskom jednog takvog čovjeka kakav je bio Josip Broz Tito.

Mladen Markić – Bio sam na radnom mjestu muzičkog urednika na Radio Visoko. Stajali smo nas petero i plakali. Već sam prije primio upute šta i kako u slučaju smrti. Ja sam bio najiskusniji i znao sam šta me čeka u programu u narednih šest mjeseci. Ozbiljna muzika. Svi se bili prepali i govorili su mi “Ti si muzički, ti biraj, ti si odgovoran”. Glavni urednik je samo bježao, jer je program bila moja muzika i vijesti TV Sarajevo. Šiforija i ja smo bili jedini koji smo radili. Bilo i to i prošlo. Kasnije sam odnio kući sve moje ploče ozbiljne muzike. Mogu pisati o ovom još godinama. Bio sam sudionik jednog vremena. A Titu sam pjevao četiri puta sa raznim ansamblima. Ostalo je i nešto fotografija.

Boško Antić – Tita sam vidio prvi put u Rijeci kada sam kao gimnazijalac bio na ekskurziji, a potom sam kao pitomac Vojnopomorske akademije dva puta bio na Paradi pobjede u Beogradu. S ponosom smo marširali isred našeg Vrhovnog komandanta. Kao oficir na službi u Riječnoj ratnoj flotili sam u vrijeme dok je Maršal bio bolestan, pripremao počasnu jedinicu za sahranu, i ta jedinica je učestvovala na veličanstvenoj sahrani. Znali smo kako će se završiti u Ljubljani, a saopštenje o Titovoj smrti me zateklo kod kuće. Interesantno je da su nakoliko minuta prije toga sva djeca koja su se ispred zgrade igrala napustila igru i moji sinovi su došli. Odmah sam otišao u moju jedinicu, Prvi odred riječnih minolovaca čiji sam komandant bio, i zatekao veliki broj starješina koji su došli u jedinicu. Svi smo bili ožalošćeni, u očima mnogih su bile suze, a ako neko od njih sada nije ponosan zbog tih suza neka mu je na čast. Tito i njegov sistem mi je omogućio da se školujem, i ja i sestra i brat, i svi smo u osnovnoj školi u Ljubnićima i gimnaziji u Visokom bili ravnopravni. Nije među nama bilo elite.

Esad Konjičanin – Vijest o smrti druga Tita zatekla me je negdje na Sebilju, jer sam tu blizu bio podstanar kod Herceglije na spratu kuće. Uznemiren, uplakan, očajan otišao sam kući i vijest podijelio sa suprugom i malim sinom. Odmah nakon toga otišao sam u KTK Visoko gdje su se već nalazili Mulo Hodžić, Murat Hanjalić, Salko Numanagić, moj otac i mnogi drugi direktori fabrika i predsjednici Saveza komunista po OOUR-ima. Sutra i narednih dana pokupovao sam svu moguću štampu koju i danas čuvam. Danas sam na FB vidio tekst i inserte sa prekinute utakmice u Splitu Hajduk-Crvena zvezda i ponovo su suze same potekle iako je prošlo 40 godina, što dovoljno govori o tome ko je bio drug Tito i u kakvoj državi smo živjeli svi skupa zadovoljni, zaposleni, situirani, rahat sa besplatnom školom, zdravstvom..

Mirko Dubovina – Mi smo igrali u Zrenjaninu protiv Proletera i pobijedili smo 5:1, dobro se sjećam nase radosti u autobusu. Samo što smo izašli iz Zrenjanina i stali na jednu benzinsku da gorivo točimo, zasviraše neke jake zavijajuće svirene. Pitali smo prolaznike šta se dešava, a oni ti nama “Umro Tito!”. Mi svi smo kao pokošeni, zanijemili kao da je svijet propao, do Visokog se vozili kao da smo negdje na frontu bili, žalost neopisiva.

(FOTO/VIDEO) Na današnji dan 1971. godine – Tito u Visokom: ‘Govore nam da smo siromašni, a mi njih oblačimo’

Hazim Prežić – Naravno da se sjećam. Bio sam kod nane, gdje sadašnja Moka, počela je sirena da zavija, pitao sam se zašto danas i u ovo doba? Ušao sam u kuću i mama mi je rekla da je Tito umro. Ja sam se skamenio, nisam znao šta da kažem, a u mislima mi je bilo “Sad je sve gotovo, nema šefa, sve će stati a Bog zna kako će nam biti”. Mislim da su svi istinski Jugosloveni tako mislili a ja tako i danas mislim. Veliki pozdrav, smrt fašizmu!

Sava Pajkić – Mada niko nije očekivao da će se Tito oporaviti, najveći broj građana bio je šokiran saopštenjem o njegovoj smrti. Bio sam jedan od njih. Žalost za čovjekom koji je doživljavan kao garant mira i stabilnosti, prožimala se sa strahom za budućnost zemlje i vlastitu egzistenciju. Jasno je bilo da se ruši jedan svijet i dolazi nešto novo. A to “novo” i sada živimo. Mi koji smo radili u političkim organizacijama na nivou BiH bili smo obaviješteni o Titovoj smrti prije zvaničnog saopštenja. Valjda se mislilo da treba da budemo mobilni zbog nepredvidivog reagovanja građana.

Midhat Mitke Oruč – Kada je umro drug Tito, nisam osjećao tugu, onaj silni plač pomalo mi je djelovao patetično i usiljeno. Neki su se takmičili u plaču i žaljenju baš kao što su se i dodvoravali režimu radi vlastitih interesa. Vrlo brzo plač masa je utihnuo, počela je pjesma nacionalista. U početku potiho po čoškovima, pa onda sve glasnije i glasnije. Danas da mogu resetirati vrijeme, plakao bih glasnije od svih drugih, al’ što mi je-tu mi je.

Senad Bilalović – Bio na košarkaškom igralištu, igrali basketa…

Zdenko Antović – Tog 4. maja 1980. bio sa sa sadašnjom suprugom, tada još djevojkom, Almom, na Trgu Džemala Bijedića (kod fontane). Iz Kafane Centar izašao je Aleksandar Aco (zaboravio sam prezime) i oboma nam tiho rekao da je Tito umro. S obzirom na svakodnevno izvještavanje preko radija u 12,00 sati od strane ljekarskog konzilijuma iz Ljubljane, znali smo svi da je Tito bio u teškom zdravstvenom stanju. Ipak, ova tužna vijest bila iznenađujuća i naravno bili smo pogođeni kao svaki stanovnik Visokog. Za nas dvoje bilo je posebno teško s obzirom da smo imali zakazano vjenčanje 10. maja. Htjeli smo ga pomjeriti za 17. maj, ali smo službeno dobili savjet u matičnom uredu da bi bilo bolje da se još malo prolongira. I, tako vjenčali smo se 24. maja 1980. kada se već normalizovao život u Jugoslaviji.

Ismet Iso Šahinović – Dobro se sjećam 4.5.1980. godine. Vijest sam čuo od rahmetli punca na njegovoj vikendici, 7 km. prema Kiseljaku. Svi smo mi, tada, znali i očekivali tužnu vijest, ali kada je došla do naših mozgova i svijesti kod mene, vjerujem i kod većine ljudi bile su suze u očima. Ja sam tada ušao u svoju 36. godinu. Dake bio sam potpuno zrela osoba. Bio sam sportski aktivan, radio u “Veleprometovom” “Vispaku” kao komercijalista i u cijelom tom periodu mnogo sam putovao i upoznao mnogo ljudi iz sportskog i privrednog života. Titova rečenica, koju je često upotrebljavao: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga” za mene je tada, a Bogami i sada puno značila i znači – što za mnoge predstavlja utopiju, ili glupost. Kasnije, nacionalisti, ja bih dodao i fašisti polako preuzimaju primat, a potom i vlast, tako da se desilo ono što je u Titovom vremenu bilo nezamislivo.

Ljubo Savić – Bio sam u birtiji “Baščica” za šankom. Prisutni su bili standardni gosti. Vijest na radiju da je preminuo Josip Broz Tito nas je sve iznenadila pa i one koji su malo više konzumirali. Tajac je zavladao dok jedan gost ne progovori: “Nema našeg Tita nek mu je laka zemlja..”. Bilo je i suza.

Neven Krajišnik / Visoko.co.ba