U ponedjeljak, 4. maja 2020. godine navršilo se tačno 40 godina od smrti Josipa Broza Tita. Deceniju nakon njegove smrti, svakog 4. maja u 15 sati i 5 minuta oglašavale su se sirene u čast nekadašnjeg predsjednika SFRJ. Sada sirena više nema, ali je ostalo sjećanje na čovjeka koji je po mnogima bio jedna od najvećih ličnosti u istoriji ovih prostora, ali i svijeta. To se najbolje vidi po objavama na društvenim mrežama, a upravo putem jedne od njih, Facebooka, kontaktirali smo nekadašnje i sadašnje stanovnike Visokog i upitali ih gdje su bili tog 4. maja 1980. godine kada su čuli vijest o Titovoj smrti i kakva ih sjećanja vežu za te trenutke.
Branislav Mirković Mara – U trenutku kada sam saznao da je Tito preminuo, nalazio sam se ispred Narodne banke u Sarajevu. Odmah sam otišao na tramvaj i uputio se u tadašnju Televiziju Sarajevo, jer sam pretpostavio da ću biti potreban na poslu. Od šefa smo odmah dobili zadatak da ujutro putujemo za Beograd, što smo i uradili. Ekipa od nas četvero je u tadašnjoj Volgi karavan sa dramskom opremom direktno otišla u Užičku ulicu u Beograd, odnosno u Titovu rezidenciju. Ono što je meni ostalo duboko urezano je saznanje da su, a vjerovatno zbog višemjesečnog boravka Tita u bolnici u Sloveniji, sobe bile zapuštene, prašina neobrisana, a primjetno je bilo da nedostaju neke stvari. To kao da je bio uvod u nestajanje jedne zemlje, gdje je svako uzimao nešto za sebe. I sada, kao i tada, mnogo žalim za odlaskom jednog takvog čovjeka kakav je bio Josip Broz Tito.
Mladen Markić – Bio sam na radnom mjestu muzičkog urednika na Radio Visoko. Stajali smo nas petero i plakali. Već sam prije primio upute šta i kako u slučaju smrti. Ja sam bio najiskusniji i znao sam šta me čeka u programu u narednih šest mjeseci. Ozbiljna muzika. Svi se bili prepali i govorili su mi “Ti si muzički, ti biraj, ti si odgovoran”. Glavni urednik je samo bježao, jer je program bila moja muzika i vijesti TV Sarajevo. Šiforija i ja smo bili jedini koji smo radili. Bilo i to i prošlo. Kasnije sam odnio kući sve moje ploče ozbiljne muzike. Mogu pisati o ovom još godinama. Bio sam sudionik jednog vremena. A Titu sam pjevao četiri puta sa raznim ansamblima. Ostalo je i nešto fotografija.
Boško Antić – Tita sam vidio prvi put u Rijeci kada sam kao gimnazijalac bio na ekskurziji, a potom sam kao pitomac Vojnopomorske akademije dva puta bio na Paradi pobjede u Beogradu. S ponosom smo marširali isred našeg Vrhovnog komandanta. Kao oficir na službi u Riječnoj ratnoj flotili sam u vrijeme dok je Maršal bio bolestan, pripremao počasnu jedinicu za sahranu, i ta jedinica je učestvovala na veličanstvenoj sahrani. Znali smo kako će se završiti u Ljubljani, a saopštenje o Titovoj smrti me zateklo kod kuće. Interesantno je da su nakoliko minuta prije toga sva djeca koja su se ispred zgrade igrala napustila igru i moji sinovi su došli. Odmah sam otišao u moju jedinicu, Prvi odred riječnih minolovaca čiji sam komandant bio, i zatekao veliki broj starješina koji su došli u jedinicu. Svi smo bili ožalošćeni, u očima mnogih su bile suze, a ako neko od njih sada nije ponosan zbog tih suza neka mu je na čast. Tito i njegov sistem mi je omogućio da se školujem, i ja i sestra i brat, i svi smo u osnovnoj školi u Ljubnićima i gimnaziji u Visokom bili ravnopravni. Nije među nama bilo elite.
Esad Konjičanin – Vijest o smrti druga Tita zatekla me je negdje na Sebilju, jer sam tu blizu bio podstanar kod Herceglije na spratu kuće. Uznemiren, uplakan, očajan otišao sam kući i vijest podijelio sa suprugom i malim sinom. Odmah nakon toga otišao sam u KTK Visoko gdje su se već nalazili Mulo Hodžić, Murat Hanjalić, Salko Numanagić, moj otac i mnogi drugi direktori fabrika i predsjednici Saveza komunista po OOUR-ima. Sutra i narednih dana pokupovao sam svu moguću štampu koju i danas čuvam. Danas sam na FB vidio tekst i inserte sa prekinute utakmice u Splitu Hajduk-Crvena zvezda i ponovo su suze same potekle iako je prošlo 40 godina, što dovoljno govori o tome ko je bio drug Tito i u kakvoj državi smo živjeli svi skupa zadovoljni, zaposleni, situirani, rahat sa besplatnom školom, zdravstvom..
Mirko Dubovina – Mi smo igrali u Zrenjaninu protiv Proletera i pobijedili smo 5:1, dobro se sjećam nase radosti u autobusu. Samo što smo izašli iz Zrenjanina i stali na jednu benzinsku da gorivo točimo, zasviraše neke jake zavijajuće svirene. Pitali smo prolaznike šta se dešava, a oni ti nama “Umro Tito!”. Mi svi smo kao pokošeni, zanijemili kao da je svijet propao, do Visokog se vozili kao da smo negdje na frontu bili, žalost neopisiva.
Hazim Prežić – Naravno da se sjećam. Bio sam kod nane, gdje sadašnja Moka, počela je sirena da zavija, pitao sam se zašto danas i u ovo doba? Ušao sam u kuću i mama mi je rekla da je Tito umro. Ja sam se skamenio, nisam znao šta da kažem, a u mislima mi je bilo “Sad je sve gotovo, nema šefa, sve će stati a Bog zna kako će nam biti”. Mislim da su svi istinski Jugosloveni tako mislili a ja tako i danas mislim. Veliki pozdrav, smrt fašizmu!
Sava Pajkić – Mada niko nije očekivao da će se Tito oporaviti, najveći broj građana bio je šokiran saopštenjem o njegovoj smrti. Bio sam jedan od njih. Žalost za čovjekom koji je doživljavan kao garant mira i stabilnosti, prožimala se sa strahom za budućnost zemlje i vlastitu egzistenciju. Jasno je bilo da se ruši jedan svijet i dolazi nešto novo. A to “novo” i sada živimo. Mi koji smo radili u političkim organizacijama na nivou BiH bili smo obaviješteni o Titovoj smrti prije zvaničnog saopštenja. Valjda se mislilo da treba da budemo mobilni zbog nepredvidivog reagovanja građana.
Midhat Mitke Oruč – Kada je umro drug Tito, nisam osjećao tugu, onaj silni plač pomalo mi je djelovao patetično i usiljeno. Neki su se takmičili u plaču i žaljenju baš kao što su se i dodvoravali režimu radi vlastitih interesa. Vrlo brzo plač masa je utihnuo, počela je pjesma nacionalista. U početku potiho po čoškovima, pa onda sve glasnije i glasnije. Danas da mogu resetirati vrijeme, plakao bih glasnije od svih drugih, al’ što mi je-tu mi je.
Senad Bilalović – Bio na košarkaškom igralištu, igrali basketa…
Zdenko Antović – Tog 4. maja 1980. bio sa sa sadašnjom suprugom, tada još djevojkom, Almom, na Trgu Džemala Bijedića (kod fontane). Iz Kafane Centar izašao je Aleksandar Aco (zaboravio sam prezime) i oboma nam tiho rekao da je Tito umro. S obzirom na svakodnevno izvještavanje preko radija u 12,00 sati od strane ljekarskog konzilijuma iz Ljubljane, znali smo svi da je Tito bio u teškom zdravstvenom stanju. Ipak, ova tužna vijest bila iznenađujuća i naravno bili smo pogođeni kao svaki stanovnik Visokog. Za nas dvoje bilo je posebno teško s obzirom da smo imali zakazano vjenčanje 10. maja. Htjeli smo ga pomjeriti za 17. maj, ali smo službeno dobili savjet u matičnom uredu da bi bilo bolje da se još malo prolongira. I, tako vjenčali smo se 24. maja 1980. kada se već normalizovao život u Jugoslaviji.
Ismet Iso Šahinović – Dobro se sjećam 4.5.1980. godine. Vijest sam čuo od rahmetli punca na njegovoj vikendici, 7 km. prema Kiseljaku. Svi smo mi, tada, znali i očekivali tužnu vijest, ali kada je došla do naših mozgova i svijesti kod mene, vjerujem i kod većine ljudi bile su suze u očima. Ja sam tada ušao u svoju 36. godinu. Dake bio sam potpuno zrela osoba. Bio sam sportski aktivan, radio u “Veleprometovom” “Vispaku” kao komercijalista i u cijelom tom periodu mnogo sam putovao i upoznao mnogo ljudi iz sportskog i privrednog života. Titova rečenica, koju je često upotrebljavao: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga” za mene je tada, a Bogami i sada puno značila i znači – što za mnoge predstavlja utopiju, ili glupost. Kasnije, nacionalisti, ja bih dodao i fašisti polako preuzimaju primat, a potom i vlast, tako da se desilo ono što je u Titovom vremenu bilo nezamislivo.
Ljubo Savić – Bio sam u birtiji “Baščica” za šankom. Prisutni su bili standardni gosti. Vijest na radiju da je preminuo Josip Broz Tito nas je sve iznenadila pa i one koji su malo više konzumirali. Tajac je zavladao dok jedan gost ne progovori: “Nema našeg Tita nek mu je laka zemlja..”. Bilo je i suza.
Neven Krajišnik / Visoko.co.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.