Nakon 80 godina Sala Sejmenović iz Maglaja pronašla brata u Turskoj

Ostala je bez brata sa dvije i po godine. Tokom Drugog svjetskog rata je odveden iz rodnih Matuzića sa 16 godina i od tada ni traga nije bilo od njega

Ibrahim Zaimović, brat Sale Sejmenović, u SS diviziju je odveden kada je imao šesnaest godina. I od tada porodica Zaimović za njega nije čula. Njegova sestra Sala je u to vrijeme bila dvoipogodišnjakinja. Brata nije ni upamtila. No, znala je da je bio, da je odveden i da negdje živi.

„Mom ocu je njega bilo žao, bio je jedan jedini sin. Umro je u roku pet-šest mjeseci“, počinje svoju priču Sala Sejmenović iz Kosove kod Maglaja, a porijeklom Zaimović iz Matuzića.

Ubrzo je ostala i bez majke te se preselila kod sestre. Udala se sa petnaest godina, rodila četvero djece, sina Hasiba i tri kćeri. Vrijeme je prolazilo, a o bratu nikada ništa nije čula.

Nadala se da će doći, nije prihvatala što su mnogi govorili, da je poginuo. Kaže da je osjećala da je živ negdje.

Njen sin Hasib Sejmenović kaže da je cijelim svojim djetinjstvom i odrastanjem gledao majku kako čezne za bratom.

„U svemu tome, mati kao veliki borac imala je još i tu želju, da sazna nešto vezano za svog brata“, ističe on.

Nana Sala Sejmenović govori o traganju i traženju brata s kojim je razdvojena u djetinjstvu. Pored nane sjede sin Hasib (L) i zet Smail

Maj 2014. i poplave koje su zadesile maglajsko područje donijele su teško breme ovdje, ali su kod žene koja traži brata probudile nadu. Nadu da će ga pronaći. Konvoj humanitarne pomoći je stigao iz Turske, iz okruga Bursa. A s njim i nada.

„Kada je bila poplava, bila sam u kod kćerke Sloveniji. A, kad sam se vratila kući, rekli su mi da je jedan Turčin dovukao pomoć pod Kraševo i pitao ima li tu blizu Tešanj. Kada su mu rekli da ima, pitao je ima li kod Tešnja selo Matuzići. Potom je upitao ima li u Matuzićima Zaimovića. Upitao je zatim ima li tu greblje gdje se samo Zaimovići kopaju i niko mu nije znao kazati gdje je to. Omladina ne zna, a stari su pomrli“, priča Sejmenović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Odmah je pomislila na brata. Pomislila je da je on ili neko njegov traži.

„Hej, meni ode srce da nije moj Ibrahim, i ja se odmah digoh tražiti. Prvo sam otišla u Kraševo da vidim imaju li kakvi podaci, a nije ništa bilo. Tu su mi rekli da pomoć nije tu istovarena jer je bila bijela tehnika i namještaj, i to je otišlo za Željezno Polje. Ja odem u Željezno Polje, kad nema ni gore, ja u naš Crveni križ kad ni tu nema“, nastavlja ona.

Međutim, tu nije stala.

„Tada odem u Matuziće kod matičara, izvadim njegov i svoj rodni list, da se zna da smo brat i sestra. Kopiram i svoju ličnu kartu. E, sad bi mi trebalo da to ko prevede na turski“, govori Sala Sejmenović.

Nazvala je, kaže, prijateljicu u Sarajevo koja ju je pozvala sebi. Ponijela je sve dokumente. Prijateljicin sin joj je preveo rodne listove.

„Sutradan odemo u Ambasadu Turske. Tamo su sve knjige prerovile. Nema nigdje Zaimović. A, ja tražim pod Zaimović. Ne znam ni za šta drugo. Plaču one kad im kažem da nakon sedamdeset i kusur godina tražim brata“, nastavlja svoju priču.

Dokumente je kopirala u dvadesetak primjeraka. I nakon toga je odlučila otići u Tursku da pokuša pronaći brata. Sa sobom je ponijela sve kopirane primjerke rodnih listova. Krenula je s prijateljicom Hasnom.

„A, ja sam to sve spakovala i gdje god sam došla, pred koju džamiju, po jedne papire ostavim, pred koje turbe dođem, po jedne papire ostavim, neće li ko god naći pa se javiti.“

Uvijek je sebi govorila da će ga tražiti dok god je živa. Po povratku iz Turske, budući da je niko nikada nije nazvao, obratila se Salihu Topovčiću, Maglajliji, koji je živio nekoliko godina u Turskoj i koji poznaje turski jezik.

Visoko.co.ba/Kakanj-x.com