Nermina Vehabović-Rudež o panici zbog koronavirusa: Zašto hrlimo u supermarkete i nastavljamo se rizično ponašati?

Redovi u marketima, kupovina osnovnih životnih namirnica, zajednička su nit brojnim gradovima u Republici Srpskoj, ali i BiH i regionu. Ljudi nastoje kupiti što više u slučaju samoizolacije, ali i novih mogućih posljedica koronavirusa. Ipak, zašto do toga dolazi i koliko je takvo ponašanje opravdano, pitali smo psihologinju Nerminu Vehabović Rudež. Ona ja za BUKU objasnila kako psihologija mase jako dobro objašnjava ovaj fenomen.

“Istraživanja su pokazala da je dovoljno da 5% ljudi uradi neku stvar da ostalih 95% slijedi taj primjer i radi isto bez razmišljanja. Panika se razvija onda kada ljudi ne vide mogućnost izlaza. To svakako nije dobro, jer ljudi tada ne mogu racionalno razmišljati. Sve što se trenutno dešava u pogledu preventivnih mjera radi se da ne bi došlo do situacije koja bi eskalirala i na našem prostoru. Ovo su logični potezi da se ne bi širila zaraza. Moramo ipak imati na umu da nisu svi ljudi sa istim kapacitetom da razumiju stvari, kao i to da se ne radi samo o onima koji znaju dovoljno da bi mogli napraviti kritički osvrt na to, nego ljudi površno uzimaju informacije.”

Navodi kako su hronični bolesnici jako uplašeni šta će se dalje dešavati s njima, zbog njihovog osnovnog zdravlja. A tu su i stariji ljudi koji dobijaju informacije iz nepouzdanih izvora, ali i oni koji su psihički slabiji, pa im strah izaziva i sama informacija da se virus širi. Ima tu različitih kategorija ljudi o kojima treba voditi računa. Rečenicu „Ovo su preventivne mjere“ ne čuju svi na isti način, objašnjava.

“Važno je napomenuti da treba slušati samo ljudi koji su stručnjaci, a koji izađu u javnost sa punim imenom i prezimenom, te konkretnim informacijama. Tako ćemo znati kako se ponašati, jer nismo mi ni ljekari, ni epidemiolozi da svako iznosi svoje teorije o virusima. Jedan od načina na koje ljudi pokušavaju imati kontrolu nad ovim situacijama jeste da krenu kupovati namirnice. Ljudi se prisjete nekih ranijih stresnih i traumatičnih događaja, pa ih to asocira da treba imati dovoljno namirnica za preživjeti. A ovdje zapravo jelo i piće nemaju neke koristi, ovdje bi trebao biti veći fokus na održavanju higijene i praćenju uputa da se ne ide u skupove i ponaša odgovorno.”

Rizično ponašanje mladih i starijih ljudi

“Ne možemo kontrolisati ljudsko ponašanje. Zabrana je možda jedina mjera, iako djeluje nehumano. To je ipak možda jedini način da se ljudi zaustave. Od mladih ljudi ne možemo očekivati tu veliku količinu odgovornosti, jer oni sebe sami često dovode u stanje rizika. Da od njih očekujemo da ovo razumiju kao predostrožnost, malo je upitno. S druge strane, ovi stariji će sigurno reći „koliko sam živio da sam živio“ i usmjereni su na sebe. Ali zaboravljamo upravo na to da postoji odgovornost prema drugima, jer možemo biti prenosioci zaraze. I tu nam manjka informisanosti i svijesti građana. Zabrane su ipak dobre mjere da bi se kontrolisala veća skupina ljudi. Ipak, uvijek postoje i oni koji nađu načina kako će nešto eskivirati.”

Mentalitet naroda u BiH i samodisciplina

“Naš narod ima narušenu disciplinu. Naša empatija je poznata u teškim situacijama, ali ovdje se čini da empatijski dio nije još uvijek uključen, jer je ljudima nejasno šta se dešava. Ljudi, koliko god su dobili upute da se ne kreću, oni su to radili i za vrijeme rata prije 30ak godina. Ni tada, kada je život bio zaista ugrožen, dosta njih nije slušalo upute, pa je i sada slična situacija. Čini mi se da će biti teško držati narod pod kontrolom, ali bi bilo pametno pratiti mjere koje bi mogle imati efekta. Ali mislim da je presudno dizati svijest o tome da ljudi ne treba da misle samo o sebi i ne štite samo sebe, već i druge, i tu dolazi do one lične odgovornosti koju kao pojedinci, a opet članovi društva, moramo imati.”

Visoko.co.ba/BUKA magazin