Irma Antonia Plavčić: Kad mama želi peticu

Draga mama,

ne poznamo se. Vjerovatno se nikada nismo susrele i velike su šanse da tako ostane. Ne znam ni ja ko si ti. Za tebe sam tek jučer, sasvim slučajno, prvi put čula.

Ali dopusti da se ja prvo predstavim. Ja sam ona neka, koja tvom zlatnom čedu ne da pet. Ja sam ona, koja ga sigurno mrzi pa svima drugima daje bolje ocjene a tvom namjerno lošije. Ja sam vjerovatno pogrešno napisano ime na prvoj stranici sveske tvoga djeteta i na tvoju veliku sreću, neko ko je samo trenutno tu pa će iza njega doći neko bolji, kvalitetniji, tebi draži i prihvatljiviji.

Kao što rekoh, ne poznamo se ali jučer čuh jednu tvoju rečenicu, koja mi je toliko ostala urezana u pamćenje da me jutros probudila u 5 sati iz dubokog sna.

U razgovoru sa odjeljenjem tvoga čeda sam, spominjući zaključne ocjene, naglasila da ne moraju sva djeca imati peticu zaključenu i da je to sasvim uredu. Neka se opuste i uče ono što baš trebaju popraviti.

Ali se tvoje u masi oglasi i reče – MORAMO.

Upitah ga, kako misli da se MORA imati petica zaključna, ko je to rekao. Dobih zastrašujući odgovor.

Moja mama je rekla da ja MORAM imati pet zaključenu.

Draga mama, tim riječima je tvoje čeljade prenijelo ono što mu očigledno svakodnevno ponavaljaš i to me je najiskrenije potreslo.

Nažalost, ili na tvoju radost, zavisno kako posmatraš, nisi usamljena u tome.

Neka druga mama, samo koji dan ranije, je rekla da ŽELI da njeno dijete ima pet.

Iskreno, ne shvaćam. Mislim, shvaćam želju da je dijete dobro ali sve drugo ne shvaćam.

Vjeruj da mi je srce puklo kada sam jučer gledala u uplašene oči tvoga djeteta, samo naslućujući šta se kod vas kući događa i pod kakvim pritiskom je ono svakodnevno.

I užasno mi ga je žao. Žao mi je što ti i slični tebi roditelji, očigledno neke neostvarene ambicije pokušavate preko djece ostvariti, uporno zanemarujući da vaša djeca nisu vi.

Vaša djeca su novi mladi ljudi, tek kročili u život, prestrašeni promjenama koje svakodnevno gledaju, pokušavajući se snaći najbolje što znaju. A onda dođete vi sa vašim željama, prohtjevima i moranjima.

Imati peticu je super. Biti odlikaš je divno. Ali nije sve na svijetu. Niti tvoje dijete zna nešto više i bolje od one „četvrtice“ ili ne daj bože „trice“, niti će mu ta petica, na kojoj toliko insistiraš, išta značiti u životu. Osim što će tebi i tvom okruženju kratkoročno, zadovoljiti dušu i sujetu.

Draga mama, možda ti više vremena provodiš sa svojim djetetom od mene ali, vjeruj, ja vidim ono što ti ne vidiš i čemu ti svojim ponekad nerealnim zahtjevima, kumuješ.

Ja gledam u prestravljeno tvoje dijete koje se trese i suzama natapa list zadaćnice ispred sebe jer tebi ne smije na oči, zato što je dobilo „samo“ tricu.

Ja gledam u tvoje dijete koje stoji ispred table i ono šuti kao zaliveno i dobivam dojam kao da knjigu nikad nije vidjelo, a kamo li otvorilo. Ne znam ja da je ono prethodna tri dana do kasno u noć pokušavalo zapamtiti gradivo i vjerovatno ga nekako naučilo, ali iz straha od tvoje reakcije ako slabiju ocjenu dobije, ono je apsolutno sve zaboravilo.

Ako misliš da je lako gledati takve prizore, grdno se varaš.

A sigurno si nekada prva u ogovaranju mojih kolega i mene, tvrdeći da ne znamo raditi svoj posao, jer da znamo i tvoje dijete bi imalo dobru ocjenu.

Kada je, draga mama, postalo sramota da dijete ima manju ocjenu od pet? Zašto smatraš da je dijete vrijednije, bolje i pametnije s tom ocjenom od neke niže? Žao mi je ako to samo radiš kako bi se pred kolegama, komšijama i rodbinom imala čime hvaliti. Ti si imala svoje vrijeme i postigla si što si postigla. Sada je red došao na tvoje dijete. I ne, odmah da znaš, nije nikakvo znanje iz mog predmeta ako ono nabuba pjesmicu napamet pa za to dobije pet. Znanje je ako od naučenih riječi samo sastavi svoju prvu rečenicu na stranom jeziku s kojim se prvi put susreće, ako postavi pitanje i razumije što se od njega traži. To je nešto nemjerljivo ocjenama.

A ako želiš da vidiš kolika je to sreća, neka ti dijete ispriča koliko su mu se caklile oči od sreće kada je upravo to uradilo, kada je pred cijelim razredom na tabli napisalo ispravno rečenicu. Neka ti ispriča kako je bilo kada smo prvi put razgovarali o priči, koju smo netom prije pročitali i ono je razumjelo svako pitanje i samo koristilo nove riječi.

Sreća je i ponos kada dijete samo riješi zadatak iz matematike i fizike, razumije stihove omiljene pjesme jer su eto baš te neke riječi nedavno učili u lekciji. Sreća je kada nasmijano i lepršavo dođe iz škole i jedva čeka da ti ispriča kakav mu je bio dan.

To je ono što te treba činiti srećnom i ponosnom, draga mama. Molim te, ne dopusti da svojim prohtjevima uništiš djetinjstvo vlastitog djeteta, da ono u školu pred testove dolazi sa stomačnim tegobama, da mora u toaletu ispovraćati dušu nakon što vidi da je „lošija ocjena“ od očekivane ili se jednostavno onesvijesti kada ga prozovu da odgovara.

Sve je to bezbroj puta, nažalost, do sada viđeno i svjesni smo da će toga biti još.

Nauči dijete da hrabro prihvata poraz, da još snažnije se diže nakon pada i uči na svojim greškama.

Tako ćeš mu pomoći za život. Jer, vjeruj, ocjene testa ili iz neke knjižice se nećeš sjećati kroz koju godinu, ali tvome djetetu će vječno ostati urezano u pamćenje svaka riječ ohrabrenja i podrške kada mu dan nije protekao kako je ono željelo.

Draga mama, molim te, budi sigurna luka svome djetetu a ne opterećenje i prijetnja s kojom će tvoje dijete kročiti kroz djetinjstvo.

Frontal.ba / Visoko.co.ba