Za Visoko.co.ba piše Alen Jazić: Visočani se guše !

Visoko i njegovi stanovnici se posljednju sedmicu bukvalno guše. Ne samo astmatičari i hronični bolesnici. Ozbiljne posljedice osjećaju svi. Od kašlja, simptoma gušenja, nadržaja očiju i disajnih organa… Stepen zagađenja zraka dočarava mjerna stanica, a rezultate prezentira nevladina organizacija  EkoAkcija sa sjedištem u Sarajevu. Na svojoj internet stranici su u ponedjeljak, 9. decembar 2019.godine predstavili podatak za Visoko u 23 sata, prema kojemu je Index kvaliteta zraka 583, što je apsolutni rekord na području Bosne i Hercegovine i to u trenucima kada se u ostalim gradovima taj isti index poboljšava.

Razloga za takvo stanje je mnogo i što je najgore, skoro svi ih znaju, a mnogi i aktivno učestvuju u njemu. Na području grada je prema popisu iz 2013.godine bilo 12.900 domaćinstava, a barem 10.000 njih se u ovim zimskim razdobljima grije na fosilna goriva, od kojih je ugalj najzastupljeniji. Neka je u tih 10.000 zasebnih kotlovnica njih 2.000 na pelet, briket ili ostale proizvode od drveta (koji ipak manje zagađuju) ostaje 8.000 kotlovnica na ugalj ili naftu. U prosjeku neka za sezonu izlože 7 tona kakanjskog uglja. To je 56 hiljada tona. Na to dodajmo loženje guma ili plastike kako bi se dobio „goli“ metal za prodaju, pa starog a lakiranog namještaja u pokušaju šparanja nešto novca i ko zna čega sve.

Sljedeća bitna stavka su privredna društva i u ovom dijelu zemlje ih svi znaju, osjete i žive. Upotreba hemijskih sredstava dostiže rekorde, baš kao i brojevi oboljelih Visočana u zdravstvenim centrima Zenici i Sarajevu. I onda automobili, naravno ekonomični dizeli koji su nama mjera. Šta zna Evropa koja ih se odriče i protjeruje? Dok je nas ima da se uvoze, vozaju i eksploatišu, a tu razliku u cijeni ćemo plaćati zdravljem svoje djece! Ne znamo, nećemo i ne možemo drugačije.

No, ono što je upečatljivije od svega rečenog je da u posljednjoj sedmici dana nismo dobili niti jedno saopštenje, upozorenje, reakciju, stav i savjet i Gradske uprave Visokog, javnog medija RTV Visoko, Službe Civilne zaštite, Vlade ZDK i njenih službi. NIŠTA! Kao da je stanje kvaliteta zraka normalno!? Jel oni ne osjete, ne vide, ne čuju, ne čitaju, ne žive život? Ili ne smiju da žive, da osjete, čuju, vide… Atmosfera straha je nadvladala i u ovom slučaju. Ovo su momenti kada narod od vlasti očekuje pravovremene reakcije i jasne mjere. A njih nema.

Ako igdje lokalna samouprava ima ingerencije, onda su to ovakvi slučajevi. Da se stimulišu oni koji ne zagađuju i istovremeno destimulišu zagađivači. Tako se nikome ništa ne bi zabranilo i time kršile ustavne odredbe (koje ovdje nisu bile strane), ali bi se jasno zaštitili građani. Korisnici čistih goriva bi bili nagrađeni nikakvim ili znatno manjim paušalima za neke komunalne naknade, dok bi zagađivači bili novčano destimulisani i tako „natjerani“ da prvo utople svoje objekte, a onda i pređu na isplatnije a čistije izvore grijanja. I to se ne bi lomilo preko koljena, a trebalo bi razmišljati i o mentalitetu. „Kaznio“ bi se izvjesni Mujo Mujić što je za zagrijavanje svoje kuće koristio ugalj duplim komunalnim naknadama, alibi te pare išle bolesnom Hasi Hasiću i u fond koji bi na početku bio operativan sa milionom budžetskih KM za utopljavanje objekata i liječenje astmatičara, srčanih bolesnika i pacijenata na zračenju. Beskamatnim kreditiranjem bi se utupljavali stambeni objekti i neprestano obnavljao fond. Mujo Mujić bi shvatio da mu je to sve skupo, a i da ne želi sipljivom Hasi davati pare za liječenje, pa bi utoplio kuću i prešao na čiste energente. Pogotovo ako zna da će njegovo loženje fosilnih goriva prijaviti sve njegove komšije. U ovom zahvatu bi zaradilo jedno javno preduzeće, jedan lokalni gigant građevinskih materijala i stotinjak majstora (ako ih više imamo).

Fond bi bio samoodrživ i po razvijanju projekta bi se ubrzavale aktivnosti, pa bi se od početnih milion maraka i utopljavanja 200 objekata, za 10 godina došlo do trenutka kada su svi pod kontrolom gradskih službi opremljenih spravama nalik pištoljima koji mjere energetsku efikasnost objekata, utoplili svoje objekte. Na kraju, neka ne razmišljaju previše i samo prepišu uslove gradnje i načina grijanja u razvijenim i čistim zemljama Evrope. I ne treba govoriti da je nemoguće primjenjivati evropske zakone u socijalnom ambijentu kakvoga danas živimo. Nekada se mora krenuti, a kreće samo živi i zdrav stanovnik. Prelomili smo akcize na cigarete, duhan i gorivo. I tako se stvara sistem i država koja želi to da bude, a ne društvo-zarobljenik ličnih sujeta, a politička moć sredstvo za bogaćenje.

I ništa manje bitna stvar je transparentnost davanja i trošenja sredstava. Uzeti Muji i pred njim dati Hasi. Da vidi, da se stidi, a da ne može prigovoriti. A ne dati da se izgrade nove zgrade ili kupe novi automobili, novi zagađivači. I onda mjeriti broj oboljelih, index kvaliteta zraka, zadovoljstva građana i kvaliteta njihovog života. Nama treba malo, da znamo da da se dobre stvari nagrađuju, a loše kažnjavaju i da nema privilegovanih. Kada riješimo sami sa sobom, puno lakše ćemo to uraditi sa preventima, termoelektranama i inima.