Amina Begović će u predstavi “Porodični portret”, koju režira njena kćerka Sabrina Begović-Ćorić, proslaviti 40 godina od momenta kada je počela disati, voljeti i živjeti pozorište i sve ono što glumački život sa sobom donosi.
Na scenu je prvi put stupila 1979. godine, a samo sedam godina kasnije je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radila je na predstavama “Genetski ples”, “Omer za načvama”, “Roberto Zucco”, “Bijesni Orlando”, “Mjera za mjeru”, “Hanka”, “Luda lova”, “Višnjik”, “Kraljevo”, “Prvi put s ocem na izbore”, “Omer i Merima”, “Pobjeda”, “Građanin plemić”, “Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna”…
Vidjeli smo je u filmovima “Otac na službenom putu”, “Ada”, “Kuduz”, “Savršeni krug”, “Sasvim lično”, “The Warriors”, “Welcome to Sarajevo”, “Pismo”, “Jasmina”…, ali i u serijama poput “Sex i selo” te “Viza za budućnost”.
Svoju prvu predstavu igrala je s ocem Salihom, bila je to “Baburšahova serdžada”. Radili su je povodom njegovih 50 godina na sceni. Sada, ona svojih 40 godina slavi u predstavi koju režira njena kćerka Sabrina.
“Kada smo počeli raditi ovu predstavu, nismo znali da će se to poklopiti sa 40 godina karijere. To je došlo usput. Interesantna je činjenica da tu predstavu sada režira moja kćerka Sabrina. Mislim da je to idealan način da proslavim četiri decenije od prvog momenta kada sam stupila na scenu”, govori glumica.
Bh. kultura više nije ono što je bila prije 40 godina. Situacija je sada dosta drugačija, kultura se manje podržava i za sve se izdvaja mnogo manje novca. Begović ističe kako je pozorište nešto što se strastveno voli, da oni koji se jednom zaljube u daske koje život znače nikad ne prestaju voljeti i biti zaljubljeni.
“U glumu sam zakoračila kao amater, završila akademiju, ali još uvijek punih usta volim reći da sam i danas amater. Ali ne amater kao diletant, neko ko se ne razumije u to, nego kao pravi prijevod te riječi, čovjek koji voli i živi to što radi. Ja užasno volim svoj posao, volim biti na sceni, volim tragati po ljudskim sudbinama i ispreplitati ih sa svojima… Da li je to komedija, tragedija ili drama, apsolutno nije važno. Važno je doprijeti do ljudi kojima se govori”, kaže.
Tako opisuje sebe, svoje kolege koji su i danas aktivni na sceni, ali i one koji više nisu s nama. Poseban je oblik sreće i ponosa raditi sa svim tim ljudima, kaže.
Upravo tako funkcioniše pravo pozorište, takve stvari su oduvijek prisutne. Nada se da će takva situacija opstati u godinama koje dolaze. Budućnost gleda optimistično. Već je u nekoliko navrata sarađivala s mladim bh. glumcima i imala je priliku vidjeti njihov rad. Trenutno sarađuje s Farisom Pinjom za kojeg ima samo riječi hvale i kojeg odmilja naziva “malim čudom”.
“Krenuvši od Farisa pa do svih ostalih mladih glumačkih nada, mislim da imamo razloga biti optimistični. Kada se postavlja pitanje ‘Hoće li oni moći ispuniti cipele starije generacije glumaca?’, jasno mogu reći da nemaju potrebe da to rade. Oni imaju neke svoje nove i modernije cipele u kojima će, sigurna sam, žestoko prebaciti sve ovo što smo mi uradili”, priča.
Bh. kultura ima mnogo razloga za odličnu budućnost, jedino što joj nedostaje jeste mali podstrek, ističe.
“Malo vjetra u leđa nam treba da se razmašemo. Više nije pitanje ni ministarstava ni politike, silne pare odoše na administracije… šta onda ostaje za djela?”, pita se.
Naposljetku, Begović odgovara na simbolično pitanje koje svakako vrijedi postaviti nakon 40 godina građenja izrazito pohvalne karijere. Upitana za najdražu ulogu koju je tumačila, smiješi se i kaže kako je upravo o tome nedavno razgovarala s kćerkom Sabrinom.
“Svaka mi je uloga posebno draga. To je kao da vas neko pita koje vam je dijete omiljeno, jednostavno ne možete odabrati. Ta “Babur-šahova serdžada” koju sam igrala i amaterski, a kasnije i profesionalno mi je nekako ostala u posebnom sjećanju. Igrala sam s dva predivna čovjeka, sa svojim ocem Salkom i s kolegom glumcem Sejom Bejtovićem koji me naučio kako se nikada ne prestane voljeti glumiti”, priča nam.
Zatim pravi pauzu pa dodaje:
“Rekla sam Sabrini, poslije ove predstave, ako više nikad ništa ne zaigram – ne moram”, emotivno zaključuje na koncu.
Visoko.co.ba/klix.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.