Bosna država građana – put ka prosperitetu i miru

Političari zavadjaju a život miri gradjane. Sukobi na nacionalnoj osnovi postoje samo u ideologijama političara i stranaka koje slijedi šačica pristalica koji su se uhljebili i privili uz njihove skute. Izmišljeni nacionalni problem konstitutivnih novokonponovanih naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka 93, održava napeto stanje zahvaljujući sredstvima informisanja i kvazi naučnim krugovima. Mnoga pitanja, koja se danas potežu kao osnova Gordijeva čvora, planski i svjesno su nametnuta da bi se prikrile stvarne namjere, ali i prikrili unutrašnji problemi senilne elite dušebrižnika za sudbinu „ vjerski podijeljenog naroda“. Pogledajmo malo oko sebe, ako vidimo samo na jedno oko – dakle nismo totalno slijepi, vidjet ćemo da vjerske institucije medjusobno suradjuju, gradjani medjusobno suradjuju, kriminalci medjusobno suradjuju, političari medjusobno suradjuju.

Ključni problem predstavlja izmišljena konstitutivna politika i klero-nacionalni apetiti. U Bosni, ne Bosni i Hercegovini, nikada nisu živjeli niti žive danas izmišljeni konstitutivni narodi, koji pripadaju drugoj naciji, osim Bosanskoj naciji. Negiranje države Bosne zasnovano je na vjerskom nacionalizovanju stanovništva, vjerskom lijepljenju narodnom etiketom, ali i zloupotrebom historijskih sinonima jednog državotvornog naroda. Bježanje od sopstvenog identiteta, ravno je samouništenju. Prisjetimo se jedne mudre izreke: „ Narod koji ne njeguje svoju historiju, kulturu, jezik i narodnu tradicionalnu baštinu, neminovno je osudjen na propast i nestanak“. Na sceni je upravo atak na identitet Bosanskog naroda i Bosansku državu.

Revanšizam i inat postaju ideološke vodilje uz obaveznu konfesionalnu ikonografiju, i glavna poluga u združenom napadu na Bosnu i Bosanski narod. Gradjani Bosne, uvučeni u ovaj vrtlog, krvavo plaćaju cijenu ove igre, nesposobni da slože mozaik prevare udruženih neprijatelja. Razloga je više, istina je jedna, a poturanja laži previše. Krenimo redom slagati Bosanski mozaik, da bi nam postalo jasno o kakvoj se igri radi u koju smo uvučeni.

 Srbizam i Pravoslavlje

Pravoslavlje kao vjera nema nikakve veze sa Srbizmom, pokretom pod parolom „ svi srbi u jednoj državi“. Pravoslavna kefalna crkva nije nastala u Srbiji, nego svoje korijene nastanka ima sa sjedištem u Istanbulu. Podijeljena je na više pravaca, a posljednji njen izdanak je Srpska pravoslavna crkva. Istine radi, treba napomenuti, da od Nemanjića i nasilnog pokrštavanja stanovništva, Srpska pravoslavna crkva vuče svoje korijene. To nasilno pokrštavanje izazazvalo je migraciju – bježanje stanovništva na zapadne teritorije susjednih zemalja, a nešto manje i sjeverne. Ovjekovječenje pravog identiteta SPC i lažno prikazivanje historijskih činjenica, projektovano je u historijskom dogadjaju koga Srpska historija prikazuje kao „ Seobu naroda“. Ova seoba se prikazuje lažno, kao bježanje srba (pravoslavaca) od Turskog zuluma i nasilnog Islamiziranja. Istina je, seoba naroda sa prostora Pomoravlja i Negotinske krajine izazvana je bježanjem od nasilnog pokrštavanja. U toj čuvenoj „seobi“, bio je i ogroman broj onih koji su nasilno pokršteni, ali su bježali od zuluma crkve. Tako su nastanjivanjem na novim prostorima, većinom na teritoriji Bosne,zadržali tu svoju novu vjeru i asimilirali se sa domicilnim pravoslavcima.

“Kralj Bosne, da opere ljagu što je Turcima predao Smederevo i da dadne dokaze svoje hrišćanske vjere, prisilio je manihejce, kojih je bilo mnogo u njegovom kraljevstvu, da isele iz kraljevstva ostavivši svu svoju imovinu ako neće da prime Hristovo učenje. Oko dvije hiljade prekrstilo se silom, a oko četrdeset hiljada i malo više, koji su tvrdoglavo držali svoju zabludu, su pobjegli Stjepanu Kosači, vojvodi Bosanskome i svome drugu u vjeri.” (Pio Pegolomini, “Comentari verum memoralitum“)

U to vrijeme na prostoru države Bosne bila je aktivna Bosanska pravoslavna crkva. Bosanska Pravoslavna crkva koja je bila „istočnopravoslavna“ postojala je i nakon turskog osvajanja Bosne, „praktički sve do 1920. kada ulazi u sastav novoformirane Srpske pravoslavne crkve.“

Formiranjem Srpske pravoslavne crkve, dekretom se ukida Bosanska pravoslavna crkva i svi pravoslavni vjernici na prostorima Kraljevine SHS proglašavaju se „Srbima“. Ovdje je izuzetno važno napomenuti, da muslimani nemaju šansu da se izjasne kao pripadnici Bosanskog naroda, jer Ustav Kraljevine SHS ne predvidja takvu mogućnost. Negira se Bosanski narod i dijeli prema konfesiji na Srbe, Hrvate i muslimane. Ne zaboravite ovaj komentar u nastavku.

Veoma je bitno napomenuti, da „SANU“ decidno preuzima bazu Ustava Kraljevine SHS i otpočinje hegemonističke teritorijalne pretenzije na teritorije izvan Srbije pod parolom „ Svi srbi u jednoj državi“, a time i kontinuirano svojatanje svih pravoslavaca svrstavajući ih „isključivo po konfesionalnoj osnovi“ pripadnicima srpskog naroda.

Ovu teoriju danas posebno podgrijava Srpski istoričar Deretić, koji je iz guslarskih struna izvukao dokaze da su „Srbi potomci Noyevog naroda“, a ovih dana se pripremaju i teze da su „ Srpski vrijedni graditelji izgradili i Bosanske piramide kao vikendice srpskim mitovima“.

Hrvatizam i Katoličanstvo

Katoličanstvo kao vjera nema nikakve veze sa Hrvatizmom. Hrvatizam je nastao kao odgovor Srbizmu, zasnovan na istim hegemonističkim osnovama. Dovoljno je napomenuti da do 1920 godine, Hrvati kao narod ne egzistiraju, a ni Hrvatska država. Po ugledu na brata sa i Istoka, san o velikoj Hrvatskoj do Drine, sve više okupira bolesne mozgove. Taj san je zasnovan na konfesionalnoj osnovi, da sve teritorije na kojima žive katolici pripadaju Hrvatskom narodu. Ove bolesne teorije padaju u vodu historijskom gradjom i dokazima Franjevačkih samostana, i historijom Bosne Srebrene. Vrhbosanska biskupija danas predstavlja pravu kost u grlu Hrvatizmu, iz razloga što je nije moguće ni pomoću trikova proglasiti Hrvatskim katoličkim vrhom. Ipak, pretenzije se podgrijavaju prikazivanjem i prisvajanjem Bosanske historije i Bosanskih kraljeva, kao Hrvatskih. Do koje mjere idu ove nebuloze, najbolje pokazuju historijski dokazi i činjenice, da do 1920 godine, hrvatska porta je služila na dvorovima Zapadnih imperija, i govorila jezikom svojih vladara. Osnova za ime je uzeta od plemena Horvati, koje je usput Madjarskog korijena. Medjutim, opasnost od Hrvatizma ne smijemo podcjenjivati. U sprezi sa Srbizmom, Hrvatizam predstavlja izuzetno veliku opasnost po suverenitet i opstojnost Bosanske države i Bosanskog naroda. Nekoliko istaknutih „Hrvatskih historičara“, objektivno dokazuje da postojansot Bosanske države i Bosanskog naroda nije moguće nikakvim lažima, falsifikatima i prisvajanjima negirati.

Bošnjaci 93 a la Muslimani

Pod uticajem Srbizma i Hrvatizma, ni muslimanska elita kao izdanak Stambolske porte, nije ostala imuna od traženja svog slatkog komada kolača. Umjesto da iskoristi povoljnu priliku nakon referenduma 1992 god i volju gradjana za osamostaljenjem i suverenitetom, muslimanska elita i kvazi intelektualci su se upustili u avanturu stvaranja naroda po ugledu na susjede. Na taj način, ne da su samo ojačali pozicije Srbizma i Hrvatizma u svojatanju Republike Bosne i Hercegovine, nego su se upustili u saradnju na razbijanju i podjeli medjunarodno priznate samostalne države. Stara bolest i čežnja za turskim begovatima i vezivanjem za Tursku, pod izgovorom riješavanja sudbine muslimanskog naroda, ponudjenu bananu od strane SANU i HANU ideologa, objeručke su prihvatili. Da bi se izdvojili kao samostalan narod, pod geslom „svi muslimani na prostoru bivše Jugoslavije – jedan narod, ova radikalna elita 1993 godine muslimane proglašava Bošnjačkim narodom, a ne Bosanskim narodom.“

“Naziv Bošnjak se vezuje za period kada je Bosna bila porobljena od strane Turske imperije i nema nikakve veze sa borbom za samostalnu Bosnu i Bosance. Sa porazom Turske imperije postepeno se povukao i taj naziv Bošnjak iz upotrebe. Razlog zašto je naziv Bošnjak postepeno izbačen iz upotrebe je, ne samo zbog toga što je u 19. vijeku nastupilo masovno i invazivno posrbljavanje i pohrvaćenje nemuslimanskog dijela Bosanskog naroda, nego i nedovoljna želja i volja od strane Bošnjaka muslimana da zadrže taj naziv.” (dr.Ervin Sendijarević – ZASTAVA SA LJILJANIMA NE MOŽE BITI ZASTAVA BOŠNJAKA, NEGO SAMO TRADICIONALNA ZASTAVA BOSANSKOG NARODA I DRŽAVE)

 O kakvim podjelama i strujama, neodlučnosti, inertnosti, nebrizi, unutar muslimanskih intelektualnih krugova se radi, dovoljno govori i slijedeći citat:

“Sam naziv Bošnjak ugasio se sam od sebe, a ne kako Bošnjaci tvrde, da je bio zabranjen. Upravo Austro-Ugarski namjesnik Kalay, inzistirao je na nazivu Bošnjak-Bosanac i širokogrudo ga nudio bosanskim muslimanima, ali ga ovi nisu prihvatali, jer je značio i odricanje od feudalnih ekonomskih privilegija koje im je davala već propala stambolska porta. Taj isti Kalay, uveo je Bosanski jezik kao službeni jezik u Bosni koji se imao učiti u svim školama kao obavezni predmet. Kalay je inicirao formiranje prvog Bosanskog vijeća i pisanje prvog bosanskog ustava. Bošnjake je uporno stimulisao da razvijaju svoju samostalnost i pomagao u borbi protiv pohrvaćenja i posrbljavanja. Međutim, muslimanskim Bošnjacima se nije dalo odreći feudalnih privilegija i vjernosti sultanu. Turčin kao naziv je bio prihvatljiviji jer je stvarao distancu od kršćanskog bosanskog stanovništva kojeg su opet ti “bosanski Turci” zvali Vlasi i Karavlasi, Latini, Šokci, Rašani, Grci itd.” (dr.Ervin Sendijarević – ZASTAVA SA LJILJANIMA NE MOŽE BITI ZASTAVA BOŠNJAKA, NEGO SAMO TRADICIONALNA ZASTAVA BOSANSKOG NARODA I DRŽAVE)

Komično je, kad se danas “učeni Bošnjački umovi” nafilovani Srbizmom i Hrvatizmom, potpuno istim rečenicama i ideologijom brane na opravdane prozivke o izdaji države i Bosanskog naroda, (Bosanski narod sačinjavaju pripadnici svih konfesija i konfesionalnih manjina). Ruku na srce, pošteno govoreći, historijske činjenice dokazuju i “Prava je istina da su ponajviše bosanski Franjevci branili interes Bošnjaka u tom periodu i javno se opirali srpsko-hrvatskom imperijalizmu i muslimanskoj nebrizi za bosanske interese. Bošnjaci su jednostavno naziv koji su koristili Turci da bi označili ljude koji su bili vijerni stambolskoj porti. Dokaz tome je da se sada u Turskoj Bošnjacima zovu i ljudi koji su kao muslimani izbjegli iz Rumunije, Bugarske, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije, Kosova, koji svi osim Sandžaklija zasigurno ne pripadaju Bosanskom narodu.” (dr.Ervin Sendijarević – ZASTAVA SA LJILJANIMA NE MOŽE BITI ZASTAVA BOŠNJAKA, NEGO SAMO TRADICIONALNA ZASTAVA BOSANSKOG NARODA I DRŽAVE)

Jedinstvo novokomponovanih bosanskih konstitutivnih naroda

Pažljivim analitičarima neće promaći jedinstvena platforma na koju se pozivaju novokonponovani konstitutivni Bosanski narodi. Ta platforma, nastala u jeku antifasističke borbe u drugom svjetskom ratu, historijski poznatije kao ZAVNOBiH I AVNOJ, ima za svrhu da baci prašinu u oči svim prosvijetljenim i osviješćenim probosanski orijentiranim snagama, i da prikaže podjelu Bosne kao dogovor Konstitutivnih naroda. ZAVNOBiH i AVNOJ, nastali su kao slobodarski odgovor antifasistički orijetiranih snaga sa prostora bivše Jugoslavije, a ne kao odgovor slobodarskih antifasistički orijentisanih naroda. Sve i jedan konstitutivni narod, naveden i zapisan u dokumentima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, imao je i svoju petu kolonu, ili preciznije rečeno, kolaborante sa fasističkim snagama. Jedino Bosanski narod, države Bosna, nije imala oficijelno kolaborante. Istine radi, a ne radi napada na konfesionalne vrhove, sve velike konfesije su aminovale kolaborantske snage: popovi četnike, fratri ustaše, hodže Handžarovce. Čije su to snage? Srpski četnici, Hrvatske ustaše i Turske pristaše formiraju Handžar diviziju. Ovu činjenicu, uprkos velikim naporima i trudu, niko nikad, dok je svijeta i vijeka, ne može izbrisati, izmjeniti, zanemariti. Ova historijska činjenica, i danas uzima svoj danak kroz novokomponovane konstitutivne narode države Bosne.

Manipulisanje historijskim dogadjajima i činjenicama na tlu Bosne, služi neprijateljima Bosne i Bosanskog naroda, da održavaju, podgrijavaju, i pokušavaju da sprovedu podjelu Bosne za zelenim stolom pod plaštom demokratije, kad to nisu uspjeli oružanom silom. Tito i KPJ, kasnije SKJ, snose ogromnu odgovornost za Bosansko državno, narodno i nacionalno pitanje. Država i narod koji su, sa antifasističkom snagom partizanima i komunistima, preko svojih pleća i teritorije pregrmili pet neprijateljskih ofanziva, u redovima fasističkih snaga značajno su učestvovali i kolaboranti novokonponovanih konstitutivnih naroda, nije riješila svoj državni, narodni a time ni nacionalni status, iako je udarila temelj FNRJ, kasnije SFRJ, i nisu do temelja uništili pretenzije Srpskog i Hrvatskog nacionalizma. Upravo ovu činjenicu, vješto pokušavaju da iskoriste, uz svestranu pomoć komšija Bošnjaci 93, koji su se držnuli da prisvajaju sve Bosansko i prikazuju kao Bošnjačko, pa čak i Kraljevsku Bosansku zastavu sa ljiljanima. Nadjite u bogatoj historijskoj gradji, jedan historijski dogadjaj, gdje su se snage Bošnjaka borile pod ovom zastavom sa ljiljanima do 1992 godine. Pa čak i tokom rata 92 – 95, oružane snage radikalnih Islamista tvoraca Bošnjaka 93, borile su se pod zelenom zastavom sa polumjesecom i zvijezdom, a snage AR BiH na početku rata, dok nije izvršeno čišćenje i preusmjeravanje u Bošnjačku 93 armiju, borile su se pod zastavom sa ljiljanima.

Manipulisanje gradjanima, upravo se odvija na ovom podmuklom činu. Bošnjaci 93 su formirani pred potpisivanje Daytonskog sporazuma, čistka probosanski orijentisanih oficira i starješina, medju njima pravih heroja, izvršena je upravo u tom kratkom periodu. Žrtve Bosanskog naroda, prikazuju se kao žrtve Bošnjačkog (muslimani), Srpskog (pravoslavci) i Hrvatskog (katolici) naroda. Ovo je jedinstven presedan u historiji čovječanstva da su se i mrtvi, žrtve, očitovali kom narodu ili naciji pripadaju. Prosto je nevjerovatno, a toliko se busaju umovi  “Bošnjaci 93”, “ Bosanski Srbi”, “Bosanski Hrvati”, da toliko očitu i logičnu na prirodnim zakonima zasnovanu činjenicu, previdjaju.

Bosna Bosancima

Bosansko pitanja države, naroda i nacije, mogu se riješiti veoma brzo i temeljito, jednom za sva vremena. Uvažavajući sve historijske dogadjaje, neosporna je hiljadugodišnja postojanost Bosanske države, a time i njenog državotvornog naroda – Bosanskog naroda – Bosanaca.U skladu sa svim važećim svjetskim poveljama o ljudskim pravima i slobodama, gradjanska država Bosna, predstavlja idealno rješenje za vakcinisanje pobjesnilih nacionalizama svih vrsta i fašističke tiranije. Gradjanska države je i jedina opcija demokratskih stremljenja čovječanstva. Ustav države Bosne, mora u sebi sadržavati sva Poveljom UN priznata i zagarantovana ljudska prava i slobode, čime postaje marginalizovano etničko, vjersko, narodno i nacionalno pitanje. Čovjek kao nosilac svih ljudskih vrijednosti, gradjanin kao osnova državnog uredjenja, idealna su predispozicija za odvezivanje Bosanskog čvora. Žrtve su ljudske, i tretiraju se kao gradjanske žrtve bez ikakvog dodatnog prebrojavanja. Agresija i zločini bez obzira ko ih je,  nad kime počinio, s kojim motivom i ideologijom, jedinstveno se tretiraju kao agresija i zločin, ne mogu se ničim opravdati, niti čime braniti. Poštujući lične vjerske i druge osjećaje, u gradjanskoj državi ovo pitanje se reguliše gradjanskim privatnim pravima, i ne mogu biti osporavana ni po kojoj osnovi jer su direktno kršenje Povelje UN, a kao privatno pravo podliježe i privatnom, ličnom finansiranju. Država se štiti Ustavnim propisom, po kome krivično odgovaraju svi nosioci antidržavne, nacionalne, vjerske I druge vrste neprijateljstava i diskriminacije.

Samo ovakvim, gradjanskim Ustavnim uredjenjem, niko nikome ne nameće niti može nametnuti svoju volju snagom krda, nego se sve svodi na lično gradjansko pravo i volju.

Želimo li državu, slobodu, život i svijetliju budućnost, građanska opcija uređenja države Bosne jedino je rješenje

Pitanje je, koliko će sitnošićardzijske probosanski orijentisane snage prihvatiti i podržati ovu životnu šansu za državu i gradjane? Sigurno je jedno, protiv ovakvog uredjenja države, novokomponovani konstitutivni narodi će se boriti svim sredstvima. Jedino sredstvo kojim prijete – rat, i time drže gradjane u strahu, u ovom istorijskom trenutku je teorijski i praktično neizvodivo.

Svoje mišljenje, podršku gradjanskoj Bosni, gradjani mogu iskazati svojim pristupanjem Bosanskom Gradjanskom Vijeću. BGV nije politička stranka, nego udruženje svih gradjana koji svoju budućnost vide i traže u svojoj državi Bosni.