Marko Kovačić, član Banjalučke filharmonije: Ovdje se od sviranja klasike nećeš hljeba najesti

Treba mnogo stvari da se podigne na viši nivo počevši od stvaranja institucija kroz filharmoniju pa možda i operu, da ljudi koji su kvalifikovani za te vrste poslova imaju gdje da rade i da žive od toga. Ovako nam ne preostaje ništa drugo nego da sviramo nešto drugo ili da radimo sasvim drugi posao ili da odemo na neko mjesto u kojem ljudi moje profesije mogu da rade posao za koji su se školovali i da žive od toga. Koliko primjetim svuda je bar za nijansu bolje nego u Banjaluci što se ovoga tiče, kazao je Kovačić za BUKA magazin.

Mladi banjalučki muzičar, Marko Kovačić, poznat je i u akademskom svijetu klasične “ozbiljne” muzike, ali i u krugovima ovdašnje rokenrol scene. To što je član Banjalučke filharmonije ne sprečava ga da se aktivno bavi rokenrol i heavy metal muzikom. Srednju muzičku školu i muzičku akademiju Marko je završio u Banjaluci, a master studije nastavio u Novom Sadu. Interesovanje za muziku pokazivao je još kao klinac. Počeci sviranja vezani su za klasičnu gitaru na kojoj je odsvirao prve tonove i naučio note, a svoj prvi javni nastup imao je sa devet godina svirajući električnu gitaru na lokalnoj školskoj priredbi. Za bas gitaru se zainteresovao kao tinejdžer, a časove je uzimao kod poznatog banjalučkog basiste Zorana Jankovića. Danas sviranje bas gitare usavršava kod vrhunskog pedagoga i muzičara Vladimira Samardžića iz Novoga Sada.

Marko Kovačić je za Buka magazin govorio o svojim počecima, muzičkoj karijeri, ali i opštem stanju muzičke scene u Banjaluci i regionu.

Kako je teklo tvoje muzičko obrazovanje?

MARKO: S obzirom da nisam pohađao nižu muzičku školu već sam išao na privatne časove gitare, jedina opcija je bila da upišem teoretski odsjek u srednjoj muzičkoj školi što je bio početak mog muzičkog obrazovanja. Već na početku srednje muzičke počinjem se baviti bas gitarom ali opet kroz privatne časove kod našeg sjajnog basiste Zorana Jankovića. Ubrzo upisujem kao drugi instrument kontrabas u klasi profesora Slobodana Gerića da bi kod njega u klasi nekoliko godina kasnije diplomirao na muzičkoj akademiji u Banja Luci. Kroz školovanje je bilo i uspona i padova ali sve u svemu nije bilo dosadno. Pored svih tamnih i svijetlih momenata kroz školovanje na kraju sam zadovoljan onim što sam dobio i kako je sva ta priča uticala na mene. Školujem se i dalje u Novom Sadu na master studijama u klasi profesora Ivice Maruševića sa kojim trenutno spremam završni recital.

Sviraš u Banjalučkoj filharmoniji. Jesi li zadovoljan tim angažmanom?

MARKO: Srećan sam što sam član tog orkestra. Pored akademije i obavezne nastave orkestra angažman u Banjalučkoj filharmoniji je za mene bio velika škola gdje sam prolazeći kroz širok program raznih kompozitora klasične muzike mnogo naučio i unaprijedio svoje sviranje. Posebno radeći sa gosujućim kolegama iz Beogradske filharmonije, Srpskog narodnog pozorišta, RTS orkestra, koji su stvarno nesebično prenijeli dio svog znanja i iskustva na mene. U svakom  kolektivu, pa tako i u BLF, bude raznih dobrih i loših momenata ali evo, kotrljamo se i dalje pa ćemo da vidimo kako će nas budućnost poslužiti.

Koliko se, u finansijskom smislu, ovdje isplati baviti klasičnom muzikom?

MARKO: Ne bih želio da budem pesimističan ali u Banja Luci od sviranja isključivo  klasične muzike se može umrijeti od gladi. Sve moje kolege, pa tako i ja, imamo pored bavljenja klasičnom muzikom različite angažmane da bi ostali u muzici a da bi mogli napraviti neki benefit od toga. Svi smo bogu hvala živi ljudi koji moraju da zadovoljavaju svoje životne potrebe a toga samo od klasične muzike nema u divnom nam gradu.

Ima li razumijevanja države prema vama i orkestrima sličnog tipa?
MARKO: Činjenica da ja sa završenom akademijom i skoro završenim master studijama nemam gdje da radim sve govori. A nisam jedini, ima nas još dosta.

Šta bi se trebalo i dalo promijeniti u smislu organizacije orkestara i promocije klasične muzike?

MARKO: Treba mnogo stvari da se podigne na viši nivo počevši od stvaranja institucija kroz filharmoniju pa možda i operu, da ljudi koji su kvalifikovani za te vrste poslova imaju gdje da rade i da žive od toga. Ovako nam ne preostaje ništa drugo nego da sviramo nešto drugo ili da radimo sasvim drugi posao ili da odemo na neko mjesto u kojem ljudi moje profesije mogu da rade posao za koji su se školovali i da žive od toga. Koliko primjetim svuda je bar za nijansu bolje nego u Banja Luci što se ovoga tiče.

Kada si počeo da pokazuješ interesovanje za rokenrol?

MARKO: Nešto prije nego što ću početi iskazivati interesovanje za sviranje sam čuo bend Iron Maiden čiji sam i danas veliki obožavatelj, koji me je magnetski privukao za takvu vrstu zvuka. Od tog momenta su se samo nizali izvođači takvog tipa. Kasnije se tu nalijepila i klasična muzika i razni drugi žanrovi koji imaju neku umjetničku težinu te su sad nerazdvojivi u mom životu.

Da li je moguće postati uspješan muzičar bez rada i odricanja?

MARKO: Možda ako postanem uspješan muzičar ću moći na adekvatan način odgovoriti na ovo pitanje. Iz ovog sad ugla mogu da kažem da je svaki pozitivan rezultat došao nakon posvećenog rada. Krvi i znoja kako mnogi vole da kažu kad opisuju svoj rezultat nije bilo jer toga ne bi ni trebalo da bude ako voliš to što radiš. Određeni napori postoje ali posvećen rad na nečemu i bavljenje nekom složenom stvari kao što je muzika treba da oplemenjuje čovjeka i da bogatiji izađe sa novim iskustvom i novim saznanjima. Takav pristup mi je samo dao pozitivne rezultate kojih će biti još nadam se.

Zašto si se opredijelio za sviranje bas gitare?

MARKO: Nisam se sam opredjelio već me bas gitara doslovno ščepala i navela da se zaljubim u nju kad sam prvi put čuo pjesmu Otherside od RHCP. To je trenutak koji pamtim kao nešto gdje sam bas gitaru kao intrument doživio na pravi način. Upoznavajući instrument ta ljubav je postajala sve veća a danas kulminira.

Jesi li svirao u nekom ozbiljnijem autorskom bendu?

Ozbiljan pristup koji je podrazumjevao ulaganje, posvećenost i ljubav prije svega je bio bend Aurora. Za osam godina koliko sam bio angažovan u bendu je bilo svega, uspona, padova ali je ipak ostao neki produkt koji je funkcionisao na jedan energičan način. Ponosan sam na ta dva albuma i nekoliko video spotova. Shangai Street Fight je takođe jedan bend i ljudi na koje sam ponosan. Vremenski period od dvije, tri godine moje saradnje sa bendom je rezultirao odličnim albumom na kojem je bilo zadovoljstvo raditi a posebno ga snimati. Generalno sa svim bendovima su koncerti bili ona živa stvar koja je održavala energiju.

Ima li ovdje dovoljno autorskih bendova?

MARKO: Ima dosta autorskog materijala, snimljenih albuma samo mi je malo misteriozno postojanje bendova i uspjeh njihovog autorskog rada.

Šta akademski obrazovane muzičare poput tebe tjera na “tezgu” i sviranje s “tezgarošima”?

MARKO: Tezga prije svega ljudima koji to rade a među kojima sam i ja predstavlja nužno zlo. Ili narodski rečeno da se zarade neke pare, čak je određenom broju ljudi pod moranje da to rade jer žive isključivo od takve vrste posla. Na području Jugoslavije rijetko koji poznati bend, ako govorimo o rokenrolu, može da živi isključivo od autorske muzike pa ljudi moraju da sa strane rade razne poslove, izmedju kojih je i tezga. Sviranje tuđe muzike je korisno za jednog muzičara ali je dobro da se čovjek proba i autorski izraziti. Ne mislim ništa loše o bendovima koji sviraju tuđu muziku ali ne vidim tu ni neku umjetničku težinu. Svi mi nešto radimo zato što želimo ili zato što moramo tako da sve zavisi od toga ko ima kakav afinitet i prema čemu.

I jedno pitanje za kraj. Ostati ili otići?

MARKO: To što ljudi masovno odlazi je sasvim logična stvar s obzirom na opšte stanje u ovoj zemlji. Sljedeća stepenica je da lijepo odsviram zavrsni rad i da se i to poglavlje završi sa nekom idejom i smislom, trenutno mi je fokus na tome. Ako sam već uložio određeni trud u ovo čime se bavim bilo bi lijepo da od toga mogu da živim bilo gdje na kugli zemaljskoj.

Razgovarao Ernest Bučinski

6yka.com/visoko.ba