Nakon tog videa dobila sam razne ponude i upite iz medija, pa tako i ovaj intervju koji vam prenonosim u cjelosti jer, nažalost nije objavljen, a smatram da bi trebao biti iz istog razloga kao i spomenuti video. Da pomogne kome treba.
Kada si shvatila da si depresivna? Koji su bili simptomi, kako si se ponašala, kako si funkcionirala u društvu?
Shvatila sam da sam depresivna kad više nisam uopće mogla funkcionirati u društvu. Smetali su me ljudi koje sam do tada voljela i s kojima sam se voljela družiti, nisam mogla popratiti njihove rečenice, nisam ih slušala, nisu dopirali do mene… Htjela sam se povući na samo i to sam napravila i konstantno sam bila tužna iako za to nisam imala neki očiti razlog. Padala sam na težini također bez razloga.
Stalno mi je sve bilo crno i bez izlaza, nisam se više smijala na serije i filmove na koje bih se ranije smijala. Sve je nekako postalo teško, dosadno i bezlično. Ni u čemu nisam uživala. Nisam htjela ni sa kime o tome pričati, samo sam se micala od svega i svih. U jednom trenu sam išla ispuniti neki upitnik o depresiji, više se ne sjećam na kojoj je to stranici bilo, ali rezultati su bili zapanjujući. Ispalo je 97 od 100, ili koja već brojka pitanja je bila. Zatim sam posudila neku knjigu o simptomima depresije i kako se izvući iz nje, i tu sam se slomila. Postalo mi je jasno što se događa, ali još ništa konkretnije nisam poduzimala.
Kada su ti dijagnosticirali depresiju? Kako je ona nastala? Čitala sam u jednom postu da si imala teško djetinjstvo, da si bila previše opterećena kao mala, nisi imala normalno djetinjstvo?
Službena dijagnoza bila je početkom 2013. godine, tad je baš psihijatrica potvrdila. Ona ista kojoj idem i danas. Ranije sam pričala s još dvije psihijatrice, jednom koju znam od prije, i drugom kojoj sam otišla potkraj 2012. Na Rebro u Centar za krizna stanja. I ona je napisala da je posrijedi depresija.
Prvi simptomi koje sam zapazila dogodili su se 2011, tad je bio i pokušaj suicida, i konstantno sam imala suicidalne misli i htjela ne postojati. U prvom mjesecu 2012. otišla sam psihologinji u savjetovalište Tesa, gdje je također potvrđeno da imam probleme koje vučem od puno ranije, iz djetinjstva.
Ne, nisam imala normalno djetinjstvo. Roditelji su mi se razveli kad sam imala 11 godina, a ostala sam kod oca sa dvoje mlađe braće i u jednoj noći sam prisilno morala odrasti. Preuzela sam na sebe sve; od domaćinstva, obaveza koje je do tada izvršavala moja majka (odgoj sinova (moje braće), kuhanje, pospremanje, organizacja rođendana i blagdana, koordinacija između zaraćenih strana – moji roditelji, baka i djed) i paralelno s time pokušavala biti obična djevojčica koja ide u školu i ulazi u pubertet.
Tek nakon 10 godina, kad sam odrasla, shvatila sam da su me stavili pred gotov čin, i moji roditelji i Centar za socijalnu skrb. I onda sam počela pucati, odnosno pala sam u depresiju.
Imaš li s depresijom udruženu i anksioznost, jesi li imala i paničnih napadaja?
Imam skoro sve što se često veže uz depresiju, a to su anksioznost, poremećaj koncentracije, poremećaj prilagodbe, ciklotimiju i od prije par godina i panične napadaje. Za sad sam ih imala dva ili tri puta, i nadam se da ih neću više imati jer to je zbilja užasan osjećaj.
Možda mi možeš pisati malo o tome kako depresija nije samo tuga?
Hmmm… Krene s neki osjećajem tuge, da. Odnosno više je neka bezvolja, nezainteresiranost, muči te što je sve odjednom drugačije i kako te sad odjednom ne zanimaju i ne vesele stvari i ljudi koji su te do tada veselili. Pa možda i pokušaš nešto promijeniti, odeš na neku drugu aktivnost, počneš gledati neku drugu seriju, ali ni to te ne veseli. Doslovno ti je sve jednako dosadno, nezanimljivo i glupo. Zatim kreneš razmišljati o stvarima o kojima do tada nisi ili nisi toliko i na takav način. Počneš se bojati za sebe, za druge, postaneš rob svojih misli i samo padaš dublje.
I, meni osobno jedan od groznijih osjećaja, ne možeš izraziti niti što ti je niti zašto je. Tužan si, ali ne možeš plakati, ne ide. Dođeš do trenutka kad se poželiš rasplakati i pustiti tu tugu i crnilo iz sebe, ali ne možeš, gušiš se, ne ide van ništa iz tebe i svakim danom je sve gore i sve teže dišeš i izvršavaš osnovne stvari poput odlaska na wc ili tuširanja, ne jede ti se ili jedeš iz dosade, ne ide ti se nikuda, izmišljaš izgovore da ostaneš doma, sve je onako kako ne bi trebalo biti.
Kako si izgradila samopouzdanje?
Ne mogu reći da sam ga izgradila, ali mogu reći da ga gradim i da više nije u minusu nego u plusu. Nekad je više, a nekad manje u plusu, ali svakako je bolje nego prije. Puno bolje. Nije to lako i treba vremena. Počela sam biti ponosna na sebe i na male stvari koje bih postigla. Jedan dan sam bila ponosna jer sam se taj dan otuširala. Drugi dan bih bila ponosna jer sam se otišla prošetati i što sam provela neko vrijeme vani i na suncu. Drugi put bih bila ponosna jer sam si pripremila neki obrok. Odlučila sam živjeti s osobom s kojom sam se sukobila, sa sobom, i kao takvom, hranila sam ju (sebe) i davala joj što je htjela i trebala. Dan po dan, korak po korak. Ako hoću ležati dva sata i gledati film, dala bih si da to radim i ne bih se zbog toga kasnije osjećala lijenom ili manje vrijednom. Prestala sam, odnosno pokušavam prestati, biti gruba prema sebi.
Kada si osjetila potrebu da potražiš pomoć? Je li to bila ona situacija kada si si htjela oduzeti život?
Da, kada sam shvatila da više nemam kontrolu nad svojim mislima i onime što moje misli mogu napraviti, potražila sam pomoć. Prvo sam otišla psihologu, a zatim psihijatru.
Jesi li ikad pomišljala da ćeš se izvući iz tog stanja? I da ćeš se moći smijati?
U najgorim fazama nisam mislila da ću se izvući i mislila sam da je to – to, ovako će biti do kraja života. Počela sam žaliti samu sebe, a inače to nisam radila. I nedostajao mi je smijeh, baš mi je falilo da se smijem toliko da me grlo i trbuh bole od smijanja. Kad sam krenula s terapijama i razgovorima, počela sam pozitivnije razmišljati, odnosno, uvidjela sam da ima stvari na kojima itekako mogu biti zahvalna i na koje mogu biti ponosna te da ću se jednom opet smijati.
Koliko je bilo razumijevanje okoline za tvoje stanje?
Ne mogu točno reći, ali oni kojima je bilo stalo su ostali uz mene i pratili moj put, oni koji nisu bili spremni ili sposobni biti u svemu tome nekako su ispali iz mog života. Ja se tad nisam trudila oko drugih, trudila sam se, i to konačno, oko sebe. S jedne strane mi je čak i drago da se sve to dogodilo, jer sam dosta isfiltrirala svoj život i društvo, i sad bolje znam što i tko mi treba, a što i tko mi ne treba.
Piši mi malo o tom prvom susretu s psihijatrom/psihologom? Ideš li još i danas na terapiju? Koliko ti ona pomaže?
Prvi susret je bio bolan i nisam imala pojma kako će proći. Uvijek, i danas kad idem na terapiju, zamišljam da ćemo pričati o tome i tome, i na kraju završi na nečemu skroz drugome jer ispada da problem i je negdje drugdje. Mi, ljudi, češće vidimo posljedice nego uzroke, pogotovo kod nas samih, zato stručna osoba bude objektivnija i ima potrebne alate i znanja da izvuče na površinu nešto što je duboko zakopano. Zato su takvi razgovori najčešće bolni i potresni, jer zapravo nemamo pojma što sve nosimo u sebi i onda, kad se s time napokon suočimo, ne znamo kako reagirati.
Terapija mi pomaže jer me drži u treningu, odnosno tjera me da i dalje radim, kopam i rastem. Imam neki pravilan razmak sastanaka i razgovora, pa samim time mogu vidjeti i napredak.
Koliko je važno da čovjek odluči nešto promijeniti u svom načinu funkcioniranja?
To je najvažnije. Ako si sami ne odlučimo pomoći i ublažiti neka svoja tvrda uvjerenja i obrambene mehanizme, nitko i ništa nam neće pomoći.
Jesi li oprostila ljudima koji su te “doveli” do tog stanja? I koliko općenito misliš da je važno oprostiti i krenuti dalje?
Mislim da jesam, treba znati oprostiti i pustiti stvari na koje više ne možemo utjecati i ne vući ih u sadašnjost jer to nema nikakvog smisla. Bilo je kako je bilo, naučila sam ili sam barem probala naučiti nešto iz toga i idem dalje. Smisao života je pokret, a ne stajanje u mjestu, odnosno prošlosti, a mnogi ljudi svojim postupcima nisu zaslužili biti dio moje sadašnjosti i budućnosti.
Što te danas može odvući “dolje”? Jesu li to poslovni i financijski problemi, izmorenost, besciljnost života, ili nešto četvrto?
Padnem kad sam financijski, fizički i psihički premorena. Iscrpi me nepravda i što je moj put teži od nečijeg, što se borim od malena i nikako da bude lakše, ali relativno brzo shvatim da me tek te usporedbe s drugima i tuđim putevima iscrpe. Ja sam ja, imam svoj put, i doći ću do cilja prije ili kasnije, ali doći ću.
Tko ti daje podršku? Živiš li sama ili s nekime?
Podršku dobivam od ljudi koji su mi bitni i koje i sama cijenim i poštujem. Živim sama, jer mi je to dugo bila želja, i za sad je to jedna od mojih najboljih odluka.
Što savjetuješ ljudima koji isto pate od depresije, kako si mogu samopomoći? Što im nikad ne bismo smjeli reći? Što je tebe recimo smetalo?
Ljudima koji pate od depresije uvijek savjetujem da potraže pomoć, i to stručnu. Zatim, nakon što krenu s ovom ili onom vrstom terapije savjetujem im da provedu kvalitetno vrijeme sami sa sobom i da vode dnevnik ili da zapisuju kad ih nešto muči. Onda kad vide crno na bijelo, na papiru i/ili ekranu to što je unutra, onda bude bolno na prvu, ali i lakše jer nešto apstraktno postane konkretno. Ako s papira viče TUŽNA SAM ili NESRETAN SAM, postane bolno jasnije što je, i onda kreneš tražiti zašto je to tako.
Smetaju me i smetale su me usporedbe poput „i meni je tako“ ili „znam kako ti je“, ili omalovažanje kao da ispada da sam si to sve samo umislila ili glumim. Da, baš si to želim. Nije mi jasno kako netko može nekome reći da si želi tugu koja nema kraja ili napade panike u kojima ne osjećaš udove i ne vidiš i ne čuješ, u kojima si kao zarobljen u vlastitom tijelu? Prije nego išta kažete depresivnoj osobi, razmislite barem triput.
I slušajte. Pratite pokrete, izraze lica, načine govora, sve su to pokazatelji što se i kako događa. Uspoređujte tu osobu ne s nekom drugom osobom nego s osobom koja je bila prije nego je pala u depresiju.
Kako se danas boriš protiv tužnih i negativnih misli? Koje korake poduzimaš kad osjetiš da hodaš po rubu?
Ne borim se protiv njih, osvijestim si ih. Aha, sad se nešto kuha! I onda pokušavam vidjeti gdje je uzrok i ne zakopati se u negativu, nego se okružim lijepim stvarima, prebacim fokus na ono što me veseli, pustim mislima da odu, doslovno im ne dam da prevagnu i budu prisutne više nego što bi trebale. Probala sam to prije par mjeseci i upalilo je. Fokusirajući se na negativno ta negativnost se umnožava, isto vrijedi i za pozitivno. To nije da mislim da je sve ružičasto i savršeno dok se nešto ozbiljno ili nedajbože tragično događa, naravno da ne, to je više prihvaćanje da život nije samo crn ili samo bijel, život ima i dobre i loše strane i trenutke.
Koliko ti pomaže okupiranje nečim drugim? Uzimaš li antidepresive i ako da, pomažu li ti? Ili možda koristiš neke alternativne metode?
Okupiranjem nečim drugim mi paše, ali ne smijem se previše okupirati stvarima koje me ne zanimaju, odnosno onima koje me ne čine sretnom i ispunjenom jer onda izgubim sebe i sve ovo što sam postigla do sad. Uzimam antidepresive već dvije godine bez prestanka i pomažu mi da bolje spavam i bolje izvršavam svoje obaveze i bolje radim. Čak nisam ja primijetila toliku razliku koliko su ljudi oko mene, pa su mi nakon mjesec-dva znali reći da je ogromna promjena i da im je drago da sam počela s terapijom. Od alternativnih metoda, iako ih ne bih tako nazvala, koristim, odnosno, prakticiram meditaciju i jogu. To mi je poput nekog rituala koji je samo za mene, moje tijelo i moje misli, bolje se osjećam nakon par tako provedenih minuta ili sati, kako koji dan.
I evo, unazad mjesec dana od objave videa javljaju mi se, prijatelji, poznanici i potpuno nepoznati ljudi da su potražili pomoć i krenuli na terapije. Ako sam influencer, neka sam onda onaj koji ljude gura u smjeru ka sretnijem i boljem životu.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
P.S. Hvala Maji F. i Ani V. iz 24 sata što su me pogurale da napravim ovako nešto.
lolamagazin.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.