Bez nje se “Imam san” nikad ne bi desio

Džekson, poznata i kao Kraljica gospela (Queen of Gospel), bila je muzička legenda koja je pomogla da se gospel pjevanje približi širokim narodnim masama, umjesto da se vezuje samo za crkvu. Bila je mentorka Arete Frenklin (Aretha Franklin) i Dele Riz (Della Reese), i 1961. godine je postala prva gospel pjevačica koja je osvojila Gremi. Isto tako, učestvovala je u pokretu za ljudska prava, jer je između ostalog bila bliska sa Kingom.

Ubrzo nakon što su se ona i King upoznali na jednoj konvenciji Baptista 1965. godine, Džekson je pristala da pjeva na jednom humanitarnom događaju, nakon čega je nastavila  da ga prati.

“Njen glas je postao saundtrek pokreta za ljudska prava.” (Sonari Glinton)

Džekson je bila vijerna i posvećena Kingu i njegovom cilju, te ga je pratila i na najopasnija mjesta duboko podijeljenog Juga, gdje je on organizovao okupljanja i demonstracije. Čak i u trenucima kada se King osjećao obeshrabrenim, nazvao bi je telefonom, samo da čuje kako pjeva.

Ta je veza međusobne inspiracije i poštovanja doživjela vrhunac upravo tokom govora u Vašingtonu, u avgustu 1963. godine.

“PRIČAJ IM O SNU, MARTINE! PRIČAJ IM O SNU!”

King je tada imao problema sa govorom koji je trebao da održi u roku od pet minuta. Njegovi su se savjetnici raspravljali koje teme treba da uključi. King se dvoumio između dvije metafore koje su mu se dopadale, jer je imao vremena samo za jednu.

Prva je bila priča o nevažećem čeku, koja predstavlja nemogućnost Amerike da ispuni dato obaćenje, a to je da pruži slobodu svim svojim građanima tamne puti. Druga je bila ideja o njegovom “snu” o naciji nepodijeljenoj zbog rasističkih tenzija, a koju je već koristio u govorima. Recimo, tokom govora u Detroitu, koji zapravo ima dosta sličnosti sa onim u Vašingtonu, koristio je blažu retoriku, i čitav je govor imao znatno tužniji ton.

King je prvobitno mislio da će govor opet biti blaži, budući da je tada u pitanju bio znatno veći broj ljudi u publici, i pričao je o jednoj (tada) poprilično kontroverznoj temi.

Tako je priča o čeku prevagnula, barem u originalnoj printanoj verziji govora, u kojoj se riječ “san” i ne spominje. (Da li možete da zamislite generacije koje dolaze, kako čitaju o Kingovom govoru o “nedovoljno sredstava”?)

Ali tokom izvedbe, King je počeo da improvizuje.

I umjesto da je rekao: “Vratite se u naše zajednice kao članovi internacionalnog udruženja za napredak u nezadovoljstvu”, rekao je: “Vratite se u Misisipi, vratite se u Alabamu, vratite se u Južnu Karolinu, vratite se u Džordžiju, vratite se Luizijanu, vratite se na ulicu i u geto naših gradova na jugu, ali sa uvjerenjem da će se nekako ova situacija ipak riješiti.”

Upravo je u tom trenutku, tvrdi Kingov savjetnik Klarens Džouns (Clarence Jones), Mahalija Džekson povikala: “Pričaj im o snu, Martine! Pričaj im o snu!”

Tada je, kako navodi Džouns, “jedan od najvećih gospel vokala doviknuo jednom od najvećih pripovijedača Baptizma”, da priča o svom snu. Džouns, koji je tada stajao nekih 15 metara od Kinga, tvrdi da je on na trenutak pogledao Džekson prije nego je nastavio.

“Potom je pogledao papir na kojem je bio njegov govor, gurnuo ga na lijevu stranu pulta i odlučno se uhvatio za isti. Pogledao je prema 250.000 ljudi koji su se tu okupili.”

Još se sjeća da se okrenuo prema osobi koja je stajala do njega irekao: “Ovi ljudi nisu ni svjesni da će upravo kročiti u crkvu.”

King je onda počeo da priča u tom pravcu. U potpunosti je nadalje improvizovao.

“Nikada ga nisam vidio da govori kao što je tada govorio.”

I nije ni čudo što je Džekson Kingova omiljena pjevačica gospela, i što ga je toliko inspirisala, i to u pravom trenutku. Uostalom, poslušajte i sami, jer je definitivno zaslužila mjesto u istoriji – sa trenutkom koji je uslijedio, ili bez njega!