Novinarke između porodiljnog odsustva i otkaza saradnje: O svojim problemima šute

Novinarka koja je više od pet godina radila u jednom javnom bh. mediju bez ugovora o radu i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja, suočila se sa prestankom angažmana pred porod prije nekoliko godina. Iako joj je poslodavac ranije obećavao da će dobiti ugovor o radu i prava koja on nosi, to se nije desilo, a nakon poroda joj je ponovo ponuđen plaćeni honorarni angažman. Zbog straha od gubitka angažmana i novčanih primanja pristajala je na uslove koje je diktirao poslodavac u kojima većinu trudnoće nije bila zdravstveno osigurana, sa niskim primanjima i složenim novinarskim zadacima, ispričala je za Mediacentar Sarajevo.

„Više od šest mjeseci tokom trudnoće nisam imala nikakvog zdravstvenog osiguranja, a poslodavac me nije želio osigurati niti dati bilo kakav ugovor. Nikada mi neće biti jasno zašto. Meni je trebalo više od 1.000 maraka u tom periodu samo za preglede na koje sam išla gotovo svaki dan“, kaže novinarka koja je, i dalje zbog straha od stigmatizacije i gubitka budućih angažmana, insistirala na anonimnosti kao i da ne navodimo nikakave odrednice poput inicijala ili firme u kojoj je radila. Za potrebe ovog članka zvat ćemo je Elena.

Da je riječ o diskriminaciji, potvrdile su i njene kolegice i kolege koje su nam tokom istraživanja sugerirali da upravo ona bude sugovornica. Priča ove novinarke jedna je od desetine na koje smo naišli tokom istraživanja o porodiljnim pravima novinarki u Bosni i Hercegovini.

MILOST I NEMILOST POSLODAVCA

Žene u Bosni i Hecegovini izložene su pritiscima i kršenju prava tokom porodiljnog odsustva, a diskriminaciju i narušavanje njihovih ljudskih prava ili ne prijavljuju ili prijave anonimno. Tokom jednomjesečnog istraživanja o ovom problemu među novinarkama, nismo uspjeli da pronađemo novinarku koja je doživjela grubo kršenje prava porodilje od strane poslodavca koja bi o tome javno i pričala.

One koje se suočavaju sa problemima, poput Elene, najčešće su angažovane uz ugovor o djelu, koji garantuje jedino finansijsku naknadu za obavljeni posao, ali ne i penziono i zdravstveno osiguranje i druga prava koja bi radnici po zakonu trebali imati. Istovremeno, takav angažman u redakciji često je fizički jednak angažmanu radnika sa statusom stalno zaposlenih.

Visokoobrazovana novinarka poput Elene, nekoliko godina nakon studija radila je u mediju koji spada u javni sektor, a poslodavac je obećavao, prisjeća se, da će dobiti „ugovor na određeno vrijeme“. Čak i tokom trudnoće, imala je sve više složenijih zadataka i radnih obaveza, za honorar od najviše 800 maraka.

Budući da je imala primanja, odjavljena je s biroa za zapošljavanje i izgubila pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, Elena se suočila sa problemima i nadolazećim porodom. Prije samog poroda, uspjela je obezbijediti zdravstveno osiguranje preko firme suprugovog prijatelja, ali samo na mjesec da bi mogla imati besplatan porod na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Elena kaže i da je pokušavala na razne načine da sazna razloge zašto je njen poslodavac ne želi zaposliti jer je bila dugogodišnja radnica a uz to i visokoobrazovana osoba, i jer su u međuvremenu zapošljavane druge osobe u tom mediju.

„Čak su tražili i da se vratim na posao nakon tri mjeseca (nakon poroda), ne nudeći mi nikakav radni status“, kaže ona i dodaje kako je tražila i pola godine nakon poroda povratak na posao uz ugovor o radu, ali je poslodavac prihvatao njen angažman isključivo kao honorarnog saradnika.

Ova novinarka priznaje da je znala da ima osnova da prijavi poslodavca, pa čak i da ga tuži, ali da je već potpuno izgubila nadu u pravdenost i „mogućnost da će se promijeniti išta u ovoj državi“. Kaže da se kaje zbog vremena izgubljenog u toj firmi i da je trebala ranije otići. I dalje je novinarka i još uvijek nema ugovor o radu nego radi kao honorarni saradnik u drugoj redakciji gdje bi, kako kaže, uskoro trebala dobiti dugoočekivani ugovor.

ŠUTNJA NIJE OPRAVDANA

Brojni su slični slučajevi, ali se o njima ne govori, iz straha od gubitka angažmana, novčanih sredstava i stavova da neće uspjeti riješiti svoj problem ako se obrate institucijama za zaštitu njihovih prava. Dvije kolegice novinarke, koje još uvijek rade u jednom javnom mediju, nisu željele davati nikakve komentare. Njihovi ugovori na određeno vrijeme bili su prekinuti tik prije odlaska na porodiljsko odsustvo pa su ostale bez naknade poslodavca i zdravstvene zaštite.

Obje su se vratile na posao nakon porodiljskog odsustva. Jedna je dobila ugovor na određeno i ne želi da priča javno jer bi, kaže, mogla sebi ugroziti posao. Druga čeka na ugovor o radu, iako se nakon manje od godine nakon poroda vratila na posao ponovo na ugovor o djelu.

Borka Rudić iz BH novinara kaže kako to udruženje i njihova Linija za pomoć novinarima nisu imali niti jednu prijavu o kršenju prava porodilja u medijskim kućama, što je, kaže, indikativno s obzirom na ovo istraživanje.

„Posebno je zabrinjavajuća šutnja, ako ima takvih slučajeva, i zahtjevi da se javno ne pominju imena novinarki ili medija u kojima rade. Šta to znači za njih same, i općenito za jačanje radnih i socijalnih prava novinarki!? Znači da će i idući put – ako se odluče roditi i drugo dijete – imati isti problem i isto kršenje prava“, upozorava Rudić.

„Meni je neshvatljivo da mnoge koleginice novinarke pišu o pravima porodilja iz drugih oblasti (žene zaposlene u javnim istitucijama, tekstilnoj industriji, trgovini…), te izjednačavanju tih prava u oba bh. entiteta, a istovremeno same nisu spremne reći ili prijaviti kršenje vlastitih prava. Gdje su se izgubili hrabrost i dostojanstvo novinarke profesije?! To je žalosno, a dugoročno štetno, pogotovo imajući u vidu zakonske mogućnosti i institucionalne mehanizme kojima je moguće ovaj problem riješiti“, smatra Rudić i naglašava da je šutnja u ovim slučajevima potpuno neopravdana, bez obzira na realan strah od poslodavca i otkaza.

Zaštita porodica sa djecom, uključujući i prava porodilja u nadležnosti je entiteta, te u BiH ne postoji propis koji na jedinstven način reguliše to pitanje. U Federaciji BiH ova je oblast uređena Zakonom o radu FBiH i Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH, a visina naknada razlikuje se od kantona do kantona, dok ih negdje uopće nema. Postoji i niz zakona koji dopuštaju, u zavisnosti od kantona te oblika rada firme, da se mogu uplaćivati različiti iznosi naknada.

Tako u nekim privatnim medijima nema naknade, a u drugima je taj iznos 30 ili 50 posto od plaće. Jedna grupa novinarki, koje također nisu htjele govoriti javno, a koje su bile ili su još uvijek na porodiljskom odsustvu bez ikakave naknade, zapravo hvale svog poslodaca. Kažu, imale su naknade od firme prvih šest mjeseci porodiljskog odustva i da su im primanja, uz novac koji su dobijale od Kantona Sarajevo, bila gotovo u visini plaće. No poslodavac je ukinuo naknadu jer mu to dopušta zakon, koji je po mišljenju sugovornica, najblaže rečeno diskriminatorski, jer je, naprimjer, u Kantonu Sarajevo prosvjetnim radnicama kolektivnim ugovorom propisana naknada Kantona i obaveza poslodavca da isplati iznos do pune plaće.

Statistike pokazuju da približno 32.000-35.000 porodilja svake godine treba ostvari pravo na porodiljsku naknadu u BiH. U organizacijama civilnog sektora nema konkretnih podataka o tome koliko porodilja ne ostvari naknadu, jer su čak i one prijave kršenja prava koje budu dostavljene, većinom anonimne. Stoga je nemoguće izdvojiti podatke o porodiljama u posebnim zanimanjima poput novinarki. U Gender centru FBiH takvih prijava nema.

ZBOG ANONIMNIH PRIJAVA NEMA PODATAKA

Na zakonsku regulativu se žale i sve NVO organizacije koje se bave problemom porodilja i porodiljske naknade, te ljudskim pravima. U Helsinškom odboru za ljudska prava BiH kažu da imaju popriličan broj prijava trudnica, koje se odnose na kršenja njihovih prava ili na diskriminaciju. Kako je ovo pitanje osjetljivo, i kako se trudnice i porodilje plaše, većina prijava je anonimna i tu su Odboru vezane ruke.

Čak 90 posto javljanja se odnosi na potrebu da dobiju savjet, šta bi mogle uraditi, vrlo rijetko se zahtijeva neka intervencija ili bilo kakvo drugo postupanje. Prijave koje dolaze iz FBiH se odnose na neuređeno zakonsko rješenje, potom na porodiljsko odsustvo, plaćanja, zaštite trudnica i porodilja na radnom mjestu, dok u RS zakonsko rješenje i nije diskriminatorsko kao u FBiH.

Trudnicama i porodiljama u stalnom radnom odnosu poslodavac je dužan isplatiti plaću za prvi mjesec odsustva, a ostalih 11 mjeseci isplaćuje Javni fond za dječiju zaštitu RS. U Helsinškom odboru za ljudska prava BiH kažu da, prema njihovim podacima, prava novinarki u RS koje rade u javnom sektoru se u najvećoj mjeri poštuju dok je u privatnom sektoru skrivena diskriminacija prisutnija, tj. porodilje moraju da se vrate ranije na posao, a poslodavac prima refundaciju svih 12 mjeseci.

Porodilje su prisiljene, a bilo je i takvih slučajeva, da vraćaju zarade poslodavcu u gotovini, za vrijeme porodiljskog odsustva, tj. u periodu u kom dobijaju nadoknadu a nisu na poslu, tvrde u Helšinskom odbora za ljudska prava BiH.

„Diskriminacija i neravnopravnost trudnica i porodilja na teritoriji cijele BiH je velika, ali ne postoje konkretni podaci o procentima ili ukupnom broju slučajeva, jer se žene kojih se to tiče teško odlučuju da javno govore o tome, da daju svoje podatke a kamoli da pokrenu sudski spor“, kaže Aleksandra Letić, programski menadžer u Helsinškom odboru za ljudska prava BiH.

TABUIZACIJA VELIKI PROBLEM

U Gender centru Vlade FBiH, koji također može zaprimati i obrađivati zahtjeve za ispitivanje povreda Zakona o ravnopravnosti spolova, kažu da nisu do sada zaprimili niti jednu žalbu novinarki u vezi sa ostvarivanjem prava na naknadu tokom trudnoće, porođaja ili njege djeteta.

Stvarna pravna pomoć se ne može pružiti ženama koje ne žele da pričaju javno, kaže predsjednica Komisije za jednakopravnost spolova Parlamenta FBiH Jasna Duraković-Hadžiomerović.

„Ta tabuizacija je veliki problem koji koči mogućnost pronalaska stvarnog rješenja i donošenja novog zakona kojim bi se regulisala jednaka prava i naknade svih porodilja“, ističe Duraković-Hadžiomerović i dodaje da je diskriminacija enormna te da je za sve kriva nejednaka zakonska regulativa i da je stanje gore nego što se misli.

Dodaje i da bi se ta situacija trebala promijeniti novim zakonom koji nikako da dođe na dnevni red Parlamenta FBiH. Novi zakon bi omogućio da svi kantoni budu isti i da se sredstva izdvajaju iz kantonalnih budžeta, a Federalno ministarstvo bi vršilo monitoring. Tu bi se riješio i osnovni problem žena koje su u radnom odnosu po ugovoru o djelu a koje se „ne svrstavaju nigdje“.

I dok se čeka novi zakon o podršci porodicama sa djecom koji bi ukinuo diskriminatorske odredbe na osnovu zaposlenosti ili mjesta življenja, haotična politička situacija u Federaciji ne dozvoljava da ovaj zakon ugleda svjetlo dana. Republika Srpska je u malo boljoj situaciji nego FBiH jer su problemi naknada i zdravstevenog osiguranja centralizovani i prebačeni na Javni fond za dječiju zaštitu RS. Jedinstven Zakon, prvenstveno u FBiH, bi mogao promijeniti dosadašnju praksu te omogućiti da žene porodilje, pa i specifične kategorije novinarki, ne budu diskriminisane.

Iz Udruženja BH Novinari poručuju kako se o ovom problemu među novinarkama mora javno progovoriti i kako to najprije moraju uraditi one novinarke koje se s tim problemom direktno suočavaju.

„Ja ih ovom prilikom ohrabrujem i pozivam da prijave te slučajeve Liniji za pomoć novinarima. Imamo mrežu advokata koja se može uključiti u rješavanje problema porodiljskog odsustva i porodiljske naknade novinarkama i drugim ženama zaposlenim u medijima. Samo prijavljen slučaj, onaj o kojem se nešto zna, o kojem postoji pravna dokumentacija, može biti riješen. Bez tih podataka i konkretnih slučajeva, imena, cijela ova priča teško da može imati potreban pravni završetak i, što je najvažnije, unapređenje zaštite prava novinarki-porodilja“, zaključuje Rudić.

lolamagazin.com/visoko.ba