U razgovoru za Elle magazin otkrio je detalje o traumama.
Od trenutka kada je Mark saznao da mu je žena trudna, jedva je čekao da drži njihovo dijete u naručju. Ali, kada mu je babicala napokon predala novorođenče, dječaka Itana (Ethan), iznenadio se – nije osjećao ništa.
“Bilo je to kao da je stranac ušao u moj život. Nisam osjetio taj ogromni nalet emocija, o kojem su svi pričali, već sam se osjećao prevarenim. Htio sam samo da što prije presječem tu pupčanu vrpcu, i da odem iz te sale.”
Tada nije znao da ga čeka šest godina borbe sa PTSP-ijem, i postporođajnom depresijom, koja se javlja i kod muškaraca, a koje će on provesti pateći u potpunoj tišini.
ŠTA JE TO POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA KOD OČEVA
Postnatalna ili postporođajna depresija je poremećaj u mentalnom zdravlju koji pogađa jednu od pet žena, bilo tokom porođaja, bilo godinama nakon.
Obično je rezultat prethodnih mentalnih poteškoća, a sama depresija obično nastaje rođenjem djeteta, sa simptomima koji variraju od osjećaja manje vrijednosti, letargije i osjećaja nedosljednosti zadatku, pa sve do pomisli na samoubistvo, samopovređivanje, ili čak za željom za povređivanjem nekog od članova porodice, uključujući i bebu.
U suštini, sve ono što jedan roditelj ne želi da osjeća.
Ipak, malo ljudi zna za postporođajnu depresiju kod oca, koja je jednako poražavajuća i jednako opasna po život, kao i ona koju majke mogu da iskuse.
Većina (novopečenih) očeva znatno više brine o zdravlju svoje partnerke nego o svom.
Za Marka, dvadesetdvočasovno porođajno iskustvo njegove supruge Mišel (Michelle) je bio katalizator njegove perinatalne depresije (one koja nastaje prije ili poslije rođenja djeteta), PTSP-a i njegovog prvog napada panike.
“U jednom trenutku tokom porođaja, doktori su dojurili i saopštili mi da moraju hitno obaviti carski rez”, objašnjava Mark kako je sve počelo.
“Svi znamo šale o novopečenim tatama koji padaju u nesvijest, ali kada sam vidio svoju suprugu okruženu oštrim noževima, bio sam ubijeđen da će i ona i beba umrijeti.”
KAKO SE NOSITI SA BEBOM?
Sve do rođenja Markovog sina u 2004. godini, ovaj 30-ogodišnjak, koji za sebe kaže da je uvijek bio nasmijan, nije znao mnogo o mentalnom zdravlju uopšteno, kao ni o poražavajućim efektima depresije, anksioznosti i suicidalnih misli, i kakve posljedice one mogu da imaju na porodični život i odnos sa prijateljima.
“Dolazim iz manje zajednice, gdje sam učen od malena da pokazujem mnogo poštovanja prema ‘pravim’ muškarcima. I kada god bi neki od nas pokušao da priča o osjećanjima rješenje bi bilo pivo u pabu i gledanje fudbala.”
Ali upravo je to negiranje stvari ono što dovodi do još većih problema. Nažalost, opšte je mišljenje da muško treba da, pa, “bude muško” i ne priča o stvarima poput depresije.
Nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta Markovoj je supruzi dijagnostifikovan ozbiljan oblik postporođajne depresije, zbog čega je on morao da napusti posao i počne sam da brine o svojoj porodici. I kako je vrijeme prolazilo on je morao da se nosi sa hipotekama, nedostatkom prihoda i ženom koja se nosi sa majčimstvom i bebom, ali i depresijom. I, zadržao je svoje brige za sebe.
“Gledajući svoju ženu kako ne može da ustane iz kreveta danima značilo je da joj ne mogu reći kako se ja osjećam. Nisam htio da to utiče na njeno mentalno zdravlje.”, objasnio je.
Nije prošlo dugo dok Mark nije potpuno utonuo u dubine depresije.
“Četiri mjeseca nakon Itanovog rođenja, počeo sam da ražmišljam o samoubistvu. I iako nisam zaista mislio uraditi to, sjećam se da sam redovno mislio da, ako me udari autobus barem neću morati više živjeti sa osjećajem potpune izgubljenosti.”
Da bi ublažio bol, Mark je počeo da pije, kocka, troši pare i konstantno mijenja poslove. Zadužio se 17.000 £ tokom tog perioda. I karakter mu se drastično promijenio.
Jednom prilikom je posjekao ruku kada je udario kauč, dok je u 3 ujutru mijenjajo pelenu svom sinu. “Sjećam se da sam sišao niz stepenice i iz sveg glasa povikao da ne mogu više”, prisjeća se on.
Tokom momačke večeri jednog prijatelja, Mark je pokušao da se potuče sa izbacivačem, iako nikada prije toga nije pokazivao sklonost ka nasilju.
“Nisam htio da me neko istuče, htio sam samo da me neko udari. I znam da je taj postupak bio pokazatelj želje za samopovređivanjem. Znam da ljudi misle da to podrazumijeva samo ogrebotine, ali je zapravo bilo šta što može da odnese taj neželjeni osjećaj. Nikada nisam bio toliko ljut u životu.”
Nakon gotovo šset godina nedijagnostifikovane depresije, njegov je svijet opet okrenut naopačke. Pri tom – izgubio je baku zbog demencije, a majci mu je dijagnostifikovan rak.
Godine 2011. je doživio nervni slom.
“Postajao sam sve više ljut i koristio sam alkohol kao način da blokiram te crne misli.”
Tokom dana koju su uslijedili, Mark se našao u situaciji da ne može da se natjera da ustane iz kreveta, te je u potpunosti izgubio nadu da će njegov brak opstati.
I dalje je odbijao stručnu pomoć, jer nije htio da riječ “depresija” stoji u njegovom zdravstvenom kartonu.
Naglašava da niko ne govori o očevima, kada se prave pomaci u borbi protiv PTSP-a. Još dodaje da je sve više slučajeva samoubstva među muškarcima u dobi od 45 godina. Isto tako, smatra da je problem u tome što mnogim muškarcima dijagnostigikuju depresiju, a ne PTSP.
Nakon nervnog sloma potražio je stručnu pomoć te je napokon dobio odgovarajuću dijagnozu – poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD), PTSP i postporođajna depresija.
“Da je neko sjeo sa mnom na par minuta i objasnio mi zašto moja žena mora da se porodi carskim rezom, ništa od ovog se možda ne bi ni desilo. Komunikacija sa ocem tokom porođaja je jako bitna.”
Mark se posvetio preporučenoj terapiji i postao je zagovornik ideje podizanja svijesti o ovom problemu, kod muškaraca.
Kada je u pitanju njegov odnos sa sinom, oni zaista ne mogu biti srećniji. Ali su on i žena ipak odlučili da neće imati više djece. Svjesni su da ne mogu iznova prolaziti kroz trudnoću i rađanje. Danas obožava biti otac, ali se tako sigurno nije osjećao ranijih godina.
Naglašava da što prije potražimo pomoć, prije ćemo i ozdraviti.
“Biti roditelj je kao staviti masku sa kiseonikom u avionu – stavite je prvo sebi da bi mogli pomoći drugima. I ako ne možete voditi računa o sebi, kako možete voditi računa o svojoj porodici?”
lolamagazin.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.