Trijumf primitivizma

Pravo značenje riječi primitivac je prost, neobrazovan čovjek. Ali kod nas najveće primitivce, oličenje primitivizma, nalazimo upravo među onima koji posjeduju nekakvo obrazovanje. Jedna od karakterističnih osobina pravih primitivaca jeste njihova sposobnost da dugo i vješto skrivaju svoj primitivizam. U mirnim vremenima ugnjezde se u nekoj sredini i svojim manirima naizled uglađene osobe, pristojnim izgledom i uljudnim ophođenjem, uspjevaju da zavaraju okolinu. Suština je zapravo zamaskirana sa nekoliko skupih odijela i nekoliko naučenih fraza. Primitivci su tako ušuškani u samoj srži društva poput larvi koje mogu ostati larve čitavog života. Ali ako naiđu za njih povoljne okolnosti, iz tih larvi se razvijaju štetočine koje iznutra nagrizaju i dovode do propasti sve što dotaknu.

Primitivizam se svuda unaokolo širi kao paučina. A kada nema vjetra da ga razduva, štošta se uhvati u njegove mreže. Primitivci jedni druge prepoznaju i onda kada su premazani sa hiljadu zaštitnih boja. Postoji prava internacionala primitivaca i njihova međusobna solidarnost. Podržavaju se i pomažu kada se nađu u nevolji. Primitivizam se jako vezuje za prostakluk, a prostaštvo je za mnoge opčinjavajuće.

Prostak vjeruje da svijet postoji samo njega radi. On nema nedoumica, kolebanja, grižnje savjesti, trauma. Svijet viđen njegovim očima je pojednostavljen, uprošćen, bez moralnih dilema. „Ili kako ja kažem, ili nikako!“ Udara pesnicom o stol, ili pesnicom u oko kako bi stavio do znanja da mora biti po njegovom. Ima širok osmjeh kojim pokazuje zlatne zube. Nosi razdrljenu košulju da bi otkrio maljave, muške, junačke grudi.

U mirnim vremenima primitivci kao oličenje prostakluka katkad služe za podsmjeh. Njihova neutoljiva glad i žeđ da sve prilagode i potčine sebi djeluje budalasto i megalomanski. A kao odgovor na sredinu koja im se ruga, stvaraju svoju kulturu, svoju državu u državi. Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvijezde i kraljeve. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa. Duh primitivizma osjeća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki djelić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg.

Primitivac nanjuši drugog primitivca na daljinu. Primitivac uvažava drugog primitivca. U tom drugom vidi sebe, kao u ogledalu. Vidi grubost koja mu imponuje, prostaštvo kome se divi, autentičnu bezobzirnost. Primitivac u politici poštuje i uvažava samo načelo sile, primitivac u društvu ushićava se opštim bezumljem, a intelektualni primitivac, taj contradictio in adjecto, ali itekako postojeći u društvima zarobljenog uma i sužene svijesti, kolektivizma i populizma, uništava svako mišljenje, svaki uzlet duha i u prvim je redovima borbe protiv individualizma. Primitivizam je korov kojeg ima posvuda. Poput je rđe koja se svuda hvata, poput kiseline koja sve nagriza. Primitivan čovjek veruje da je uvijek u pravu, ne priznaje drugačije mišljenje, slijep je i gluh za sve razloge i činjenice. Nije u stanju da ima viziju budućnosti, a prošlost svodi u nekoliko stereotipa kojima objašnjava ukupnu istoriju čovečanstva. Primitivizam je toliko žilav, jak, dosljedan i uporan da se prenosi kao nasljedna bolest sa generacije na generaciju. I tamo gde se čini da je iskorjenjen, iznenada se javlja, niče iz pepela svoga uništenja. „Čežnja za primitivnošću je bolest kulture“, napisao je Santajana.

Primitivizam rađa fanatizam, a fanatizam primitivcima daje novu snagu, snagu varvara spremnih da ruše, gaze, uništavaju. Šovinizam, fažizam, staljinizam, objedinjuju u sebi primitivizam i fanatizam. Fanatici slijepo hrle ka ostvarenju svoga cilja. Ujedinjeni su u mržnji. Mase zaslijepljene fanatizmom, podjarmljene mržnjom, hranjene primitivizmom, pretvaraju se u ljudska krda. Idu i prema sopstvenom uništenju jer sljepilo fanatika i glupost primitivaca jedino mogu biti zaustavljeni istom takvom brutalnom silom kojom su krenuli da unište sopstvenu civilizaciju.

(Filip David: Jesmo li čudovišta?)