Ko je plemkinja koja je zapravo prva potegla oružje u borbi protiv malih boginja

Do vremena kada vakcine počinju da brišu ovu zarazu u XX vijeku, male boginje su već sa odnijele oko 500.000.000 života, što je više nego svi ratovi ikada, zajedno.

Priča o Edvardu Dženeru (Edward Jenner) koji uvodi kravlje boginje u 1798. godini u vakcinaciju protiv malih boginja je jedna od modernih, naučnih, loše protumačenih priča. Ali, ono što se često zaboravlja je da je put za njegov uspjeh utabala, i to 80 godina ranije, jedna Britanka, koja je, i pored javnog ismijavanja, uvela praksu iz Otomanskog carstva – imunizaciju.

Ta žena je bila Ledi Meri Vortli Montagu (Lady Mary Wortley Montagu, 1689-1762).

Kći Vojvode od Kingstona (Kingston-upon-Hull), rođena je u nezamislivom luksuzu. Majka joj je umrla kada je imala samo tri godine i živjela je sa rodbinom dok se nije ponovno vratila ocu, kada je imala devet godina.

Njen je otac bio član Kit Ket Kluba (Kit Cat Club), koju je činila grupa plemića koji su se tu okupljali isključivo radi opijanja i pisanja poema o atraktivnim ženama tadašnje Britanije. Gurnuta u ovaj površni svijet i etiketirana zbog svoje ljepote i pameti, odlučila je da se posveti nauci.

Kako je njen otac imao veliku biblioteku i dao joj potpuni pristup istoj, odlučila je naučiti ono što su joj učitelji uvijek uskraćivali: latinski jezik, klasične studije i filozofiju. I sama postaje autorka te piše poeme prikazujući tadašnji ludi tempo i slab moral britanskog plemićkog društva.

Lijepa i mudra, nije joj falilo udvarača, ali se odlučila za Edvarda Vortlija Montagu (Edward Wortley Montagu), uglednog starijeg biznismena, čiji su uži krug činili neki od najvećih umjetnika tadašnjeg Londona. Cijenio je, ili je bar tako djelovalo, njezin intelekt, i uskoro je uslijedila njihova prepiska putem posrednika. Nadalje su uslijedili pregovori sa njenim ocem za njenu ruku, ali su ubrzo uslijedile i nesuglasice oko eventualne podijele imovine u slučaju Vortlijeve smrti. Pregovori su stoga i prekinuti.

Njen je otac imao, po njegovom mišljenju, prikladan spoj za nju, izbor sa kojim se ona nije slagala. Ali dao joj je ultimatum – ili kako on odredi ili nikako. Pobjegla je sa Vortlijem 1712. godine.

Ali kako joj je otac dao ultimatum, prekinuo je svaki kontakt s njom, te ukinuo priliv novaca. Ali, Vortli imao više nego dovoljno novca da nadoknadi taj nedostatak. Međutim, ono što nije imao je dovoljno ljubavi za nju.

Ubrzo nakon njihovog vjenčanja, stvari su se promijenile u njihovom odnosu, i Vortli je provodio sve manje vremena s njom i njihovim sinom. Dao joj je do znanja: imaće njegovu punu podršku, ali neće biti konstantan dio njenog života.

Diverziju je nalazila gdje god je mogla, a imala je i punu naklonost karlja Džordža (George) i njegovog sina, sve dok 1715. nije dobila velike boginje. Preživjela je, ali je bolest ostavila njeno lice i tijelo blijedom slikom nekadašnje Ledi Meri. Trebalo joj je mnogo vremna da se pojavi bez svilene marame preko lica, kojom je pokrivala duboke ožiljke.

Njen je život krenuo u drugom smijeru, 1717. godine kada je njezin muž postao ambasador za Otomansko carstvo. Pored mnogobrojnih situacija kulturološkog šoka, tamo je svjedočila i nečemu zaista nevjerovatnom: ritual koji je naizgled trebalo da obezbijedi imunitet protiv boginja.

Ta praksa je podrazumijevala da se malo ogrebe površinski dio kože i da se tu stave boginje od osobe koja je imala srednji oblik te zaraze, te da se sve to prekrije ljuskom oraha. Ljudi koji su tako tretirani razvijali bi blaži oblik boginja i prošli bi bez ožiljaka, a što je najbitnije, imali su puni imunitet od svih formi boginja do kraja života.

Hipnotisana jednostavnošću i efikasnošću kojom su žene u Otomanskom carstvu rješavale bolest koja je kao anđeo smrti odnijela pola Evrope, naredila je da se isti učini i nad njenim sinom. Proces je bio uspješan u potpunosti, i ona je odmah znala da tu vijest mora prenijeti i u Englesku. Ali samo kada bi tadamošnji eastablišment mogao da pređe preko svog profesionalnog, rasnog i polnog ponosa dovoljno tek da savlada novu tradicionalnu metodu žena drugog podneblja.

Kako u njenoj domovini niko nije bio spreman da je oproba, preuzela je inicijativu i ubijedila ljekara koji je doputovao u Britaniju s njom da proceduru primijeni na njenoj kćerki i na taj način dokaže svima njenu validnost. Kada se djevojčica u potpunosti oporavila, riječ o tome se proširila kraljevstvom.

Male boginje su već dugo bile pogubne za kraljevsku porodicu, pa je kralj uskoro donio odluku da će se ta metoda testirati na šest osuđenih kriminalaca, koji će biti nagrađeni slobodom ukoliko se dobrovoljno jave. Kako su se i ovi testovi pokazali jednako uspješnim, tamošnji doktori su počeli proizvoditi vakcine, i umalo uništili čitav proces. Smatrajući da su unaprijedili sam proces, unoseći u njega zapadnjačke metode, učinili su ga zapravo znatno težim za podnijeti, pa čak i opasnim za sve koji su u njega uključeni.

Ali, ta britanska vakcinacija je ipak uskoro započela val svog uspjeha.

Za neke je Ledi Meri bila heroj, zbog otkrića i hrabrosti, a za neke pak silna žena koja je zdravu djece inficirala boginjama (iako je to radila da bi oni stvorili imunitet ka istoj). Okupljlai bi se kad god bi ona prisustvovala vakcinaciji, gađali bi je trulim voće i jajima, upućujući joj pogrdne riječi.

Ona je u tim prilikama oblačila nešto crveno, da odgovara boji trulog paradajza kojim su je gađali, jer je vjerovala da je to mala cijena da bi se sprijačila patnja ostalih. Onako kako je ona patila.

Kada je vakcinacija utvrdila svoju efikasnost u potpunosti i poprimila dati oblik, doktori su sve manje imali potrebu da traže njenu pomoć. Ona se vratila nauci i preselila u Francusku, gdje je javno odbila pjesnika Aleksandera Popea (Alexander Pope), jer je beznadežno bila zaljubljena u biseksualca Frančeska Algarotija (Francesco Algarotti), da bi se u Britaniju konačno vratila nakon vijesti o suprugovoj smrti.

Žena koja je Britaniji donijela prvo oružje u borbi protiv malih boginja se konačno vratila u domovinu, da bi tamo i skončala sedam mjeseci kasnije, 1762. godine.