Medresansko “čudo” u Gračanici kod Visokog

Osvježenje je slušati životnu hutbu o aktuelnim, savremenim temama, makar to bilo i o tjelesnoj rekreaciji, za razliku od hutbi koje kao da su prepisane iz kakve knjige. A kada hutbu govori učenik medrese, tada sve zajedno dodatno dobiva na osjećaju ljepote. Tako je bilo prošli petak u Gračanici kod Visokog, u džamiji u okviru kompleksa Medrese “Osman ef. Redžović”. Nakon džume, učenici s putničkim torbama odlaze svojim porodicama. Uglavnom odlaze oni nižih razreda, još nenaviknuti na duga izbivanja od kuće, dok oni viših razreda radije ostaju u domu na koji su navikli.

Među posljednjim iz džamije izlazi profesor Džemal Salihspahić. Iako su mu 84 godine, još je vitalan, hoda polahko, štap nosi, ali više ako slučajno zatreba nego zato što je prijeka potreba. Kada sretne kojeg učenika, zastane, sa svakim se našali, upita za roditelje i njihovo zdravlje, a ponekad i za ocjene. Krećemo se tako prema upravnoj zgradi, a on priča o ovom kompleksu, o tome kako je nastalo ovo “čudo” u Gračanici.

“Za ovo se zbilja može reći da je jedno čudo”, kaže Salihspahić, ali čudo koje još nije dovršeno jer se konstantno radi na uređenju kompleksa. Ovih se dana upravo asfaltiraju pješačke staze unutar medresanskog kompleksa, a uveliko se radi i na izgradnji sportskog centra koji je izgrađen, ali još nije opremljen iznutra. Osim multifunkcionalne sale, sportski centar imat će i bazen. Za potpuno opremanje centra potrebno je 1,5 miliona maraka.

Kada je medresa 1992. godine osnovana, ovog kompleksa nije bilo. Bila je tu samo Džemalova kuća, koja je izgrađena 1935. godine, kada je i rođen. Kuća je i danas tu, a Džemal u njoj živi. Tik ispred kuće je džamija i mala zgrada u kojima je osnovana medresa. Godinama iza toga prave se nove školske zgrade, đački domovi, džamija, sportski centar…

OSMAN-EFENDIJA

“Medresa je dobila ima po Osmanu ef. Redžoviću, jednom istaknutom, dobrom hodži koji je živio nedaleko odavde. Osman je, eto, najpoznatiji hodža na ovim prostorima. Istina, bilo je prijedloga da se preimenuje na moje ime, ali ostalo je po Osman-efendiji, koji je oko sebe okupljao darovitije vjeroučenike”, priča Salihspahić, osnivač Medrese “Osman ef. Redžović”.

Prvi časovi u Medresi “Osman ef. Redžović” održani su 6. septembra ratne 1992. godine. “Bilo je komentara poput: ‘Rat bjesni, krv se proljeva, a nama je do prosvjete.’ Ja sam odgovarao: Ribari kažu da se riba peca u mutnom, tako da smo mi u ratu ‘ulovili’ ovu školu.” Džemal je gotovo cijeli radni vijek proveo u prosvjeti. Radio je u zeničkoj gimnaziji, bio direktor Gazi Husrev-begove medrese, te sekretar Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Upravo tu, na položaju sekretara, zatekao ga je rat.

1 of 6

“Došao ovdje u posjetu i nisam se mogao vratiti u opkoljeno Sarajevo. Bio sam malo angažovan u ratu. General Rasim Delić me angažovao, ali s obzirom na moje tadašnje godine, javili su mu da ja ne mogu ni naprijed ni nazad naspram omladine, boraca. Onda je on rekao: Neka profesor radi ono što najbolje zna – prosvjeta. Kad sam došao ovdje, razmišljao sam šta da učinim i javila se ta ideja o medresi. Najbližim prijateljima Salihu ef. Traki i mjesnom imamu Mirsadu ef. Mahmutoviću povjerio sam tu ideju, i onda je to krenulo i raslo do neslućenih razmjera, medresa je krčila put. Nisu bili naklonjeni mnogi tome, ali bili smo uporni. Znate, ne buši voda kamen silom već neprestano kapajući. Isto tako, ja i moji saradnici smo bili uporni”, priča Salihspahić.

Završila se jedna školska godina, druga, peta, deseta… I kada su ljudi to uvidjeli, počeli su da priznaju uspjeh, jer nije to više bila šala, maturanti su već završavali i odlazili na studij.

“Nedžad Polić, svojevremeno premijer Zeničko-dobojskog kantona, došao je jednom u posjetu i, kada je vidio to, slobodno možemo kazati čudo, rekao je: ‘Profesore, ovo se mora verifikovati, ovo se mora priznati i nastojat ćemo da vas uvrstimo u budžetsko finansiranje.’ Tako je i bilo. Do tada smo se finansirali kako smo znali i umjeli, ja sam išao često u islamski svijet i, u šali kažem, dobro unovčio svoje poznavanje arapskog jezika, tako da smo uspjeli sakupiti dosta sredstava za izgradnju. Do sada je medresu završilo 1.300 maturanata. Ima tu vrijednih i čestitih učenika, ima ih koji su doktorirali od Londona do Istanbula, dosta magistara, dosta hafiza, dosta čestitih ljudi”, priča nam Salihspahić.

Ono što medresu krasi, prema njegovim riječima, jeste dosta životnog prostora, kompleks se prostire na 45 duluma, a osim toga, ima i 100-200 duluma zemlje koja se djelomično obrađuje, a djelomično iznajmljuje.

DVA ŽIVOTNA DJELA

Salihspahić ističe da medresu karakterizira i to što ima vlastitu biblioteku, i to bogatu, s fondom od 26.000 knjiga. No, zanimljivo je da je biblioteka nastala davno prije medrese. Naime, u seoskom mektebu Salihspahić je 1968. godine osnovao biblioteku. Priča kako je u to vrijeme policija čula da je u mektebu osnovao biblioteku, i on, kad je saznao da se policija raspituje za biblioteku, što prije ode u knjižare, nakupuje knjiga o marksizmu i odnese u biblioteku. Kada je policija došla i vidjela, između ostalih, i djela Marxa i Engelsa, kazali su mu da to nije ono što su oni mislili i da nastavi raditi svoj posao.

Tako je preživjela biblioteka u mektebu koji se nalazio na mjestu gdje sada počinje džamijski harem. Kada je izgrađen školski kompleks, biblioteka je prenesena u nove prostorije, ali je i dalje malo prostora, pa će se uskoro morati početi graditi i nova zgrada biblioteke. Osim toga, Medresa “Osman ef. Redžović” ima i svoj muzej, smješten u malom prostoru u zgradi đačkog doma. Salihspahić priča da je, kao profesor historije, svjestan koliko je muzej važan, makar bio i u sobici dva s dva, ali mora postojati. Dosta je u njemu eksponata koji govore o prošlosti ovog kraja, alata i sprava koje su se koristile u domaćinstvu u prošlim vremenima. Između ostalog, tu je i prvi osnivački akt medrese, ali i bešika koja se u Salihspahićevoj porodici koristila decenijama i u kojoj je i sam spavao.

“Nadam se da će moji nasljednici i nasljednici aktuelnog direktora Dženana Handžića imati sluha da izgrade novu zgradu za biblioteku i muzej”, kaže Džemal i dodaje da ima dva životna djela. Jedno je knjiga Imam, koja je ustvari knjiga o tome kako biti imam u savremenom dobu, što predstavlja njegov islamski pogled na svijet. Objašnjava da je to teorija, rad u medresi je praksa. Sve ono što je teorijski razrađeno kroz medresu i cijeli kompleks provedeno je u praksi.

Iako je već u dubokoj starosti, Džemal ne posustaje. On i dalje planira nove projekte. Jedan od projekata na kojima će raditi jeste dom za lica treće dobi, odnosno starački dom.

“Tek je sada sazrela situacija za to. Šta se sada radi, đački domovi se zatvaraju, a otvaraju se starački domovi. Plan je bio obdanište, imamo i zemljište za to, ali imamo opadanje nataliteta. U ovoj Gračanici, u ovoj dolini, zadnjih godina rodilo se troje djece, a u susjednom selu Roma 22. Ljudi odoše. Islamska zajednica je isključivo okrenuta ka mihrabu, mi sad njenu aktivnost moramo garnirati s drugim djelatnostima. Neka bude tu starački dom u kojem bi moji učenici služili nekog starca, staricu, izveli ih, a usput bi nešto i zaradili za džeparac. Vršimo sada intenzivno pripreme za taj dom, ne luksuzan, ali takav da uho nije čulo, ni oko vidjelo takav dom – udobnost, zrak, šerijatski osnov u kućnom redu, mesdžid, mrtvačnica (ako su nekome djeca, recimo, u Americi, dok oni dođu, kada on umre, treba dva-tri dana, a za to vrijeme negdje treba biti tijelo umrlog).

Taj dom bi bio šlag na ovaj kompleks, to bi bio konkretan potez brige o starima. Efendije govore da prema roditeljima i starima treba biti takav i takav, ali niko ne mrda prstom da stvori uvjete. Uvijek su najvažnije prilike, vi ako imate priliku da budete dobar, bit ćete, ali ako se družite s lošim, postat ćete loš bez obzira što ste iz hodžine, hadžijine porodice. Taj dom će koštati puno. Ali, u konačnici, sve košta. Ja sam svjestan svoje 84 godine. I najdulji put počinje prvim korakom, prema tome, mi ćemo početi. Ja imam situacija da dođu ljudi i kljukaju mi pare. Znaju da će biti uložene u hajr. Vidite, meni nikad nije palo napamet da kupujem skupe aute, kuće, ja još živim u kući koja je izgrađena kad sam se rodio, a kroz moju blagajnu je prošlo 26-27 miliona maraka. To povjerenje je dovelo do toga da dođu ljudi i, iako više nisam direktor, pitaju gdje je profesor Džemal da damo prilog”, priča direktor Fondacije “Osman ef. Redžović” Džemal Salihspahić o svom novom projektu koji će, prema svemu sudeći, također biti veliki uspjeh.