I tako, idu oni po istom receptu, starom 20 i kusur godina, na ista mjesta gdje dolaze svake dvije godine, u iste prostorije gdje većina njih poznaje i raspored stolova i stolica, sa istom pričom i sličnim sloganom. Od izbora do izbora. Angažuju glavne”uhljebe”, koji opet angažuju svoje “poduhljebe” da dovedu, dovuku, dozovu rodbinu do petog koljena i iz pet zaselaka i ulica, one koje još ne znaju da omladina ode, da borce tuku, da su ukinuli ratni staž i izbrisali godine života i penzionog staža demobilisanim borcima, da su uveli akcize i poskupili živote svima nama, da su dali onima koje koriste kao glavni razlog stvaranja netrepeljivosti najbolje resurse države, da su im glavni “moćnici” pod sudskim procesima, da mijenjaju zakone da bi izbjegli zatvorske kazne, da nam je društvo bez perspektive. A sami rasuti na brojne frakcije, u međusobnoj zavadi i konstantnoj unutrašnjoj borbi za pozicije.
Njihova politika je jasna i iz izbornog ciklusa u ciklus se ponavlja bez ikakve promjene i unaprjeđivanja, politički akteri su unaprijed poznati. Poruke sa njihovih predizbornih skupova su uvijek iste priče i iste teme, ne nudeći ništa novo. Igraju na kartu dobrodušnosti našeg čovjeka koji želi da vjeruje da postoji neko ko brine za njega i koji će biti garant borbe za njihova prava. Ne nude novim generacijama razlog za pridruživanje, ne nude nikome novome šansu da uđe u njihov krug, tvrđavu koja postoji samo zbog njih nekolicine najjačih i najpodobnijih za one veće i nedostižne čiji broj telefona je garant vrijednosti u društvu.
Kako je to samo pogrešno a kako su oni samo slijepi pa to ne vide!
Oko njih se dešava stvarni život u kojem običan narod nema osnovne stvari za normalan život dostojan čovjeka i prikladan vremenu u kojem živimo. Narod se pati i njima to treba glasno reći! Nije luksuz otići u Neum na more vikendom a većina ni to ne može, nije luksuz kupiti nove knjige za dijete a većina ni to ne može. Nije luksuz naći posao odmah po završetku škole ili fakulteta a većini naše omladine je to nedostižni cilj jer su nemoćni niti mogu sa svoje pozicije da to promjene. Moraju čekati na red koji nema vrata kroz koja bi prošli, a taj red ne vodi nigdje osim vani. Strašno je i ne postoji riječ kojom se može opisati i nazvati tegoba i tuga roditelja koji od rođenja svog djeteta, svoje krvi i mesa, odvajaju od usta, brane, njeguju, odgajaju, školuju i formiraju buduće insane od svog njega, svog najrođenijeg, a onda zbog bezperspektive moraju da ga isprate u inostranstvo u nadi da će pronaći svoje bolje sutra. Strašno je što ta omladina ne može graditi svoje karijere i porodice pored svojih najmilijih. Strašno je što roditelji ostaju sami i stare tužni i usamljeni.
A da li smo mi obični roditelji i omladina krivi za to? Da li smo mi ili ljudi i žene koji vode ovu zemlju i prave zakone koje mijenjaju kada njima to odgovara, uglavnom da se prikrije njihov nepošten rad i da se zavuče ruka države dublje u džep radnika i privrednika.
Mi nismo krivi i mi želimo promjene!
Svi oni kojima je dobro, neka ništa ne mijenjaju i neka glasaju za njih a nama ostalim neka je Bog na pomoći!
Mirsad Čučuk, magistar tehničkih nauka, predsjednik IO NB Visoko.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.