Stara li se iko danas o obalama Fojnice?

Ko hoće hodati po jaliji, centralnoj ulici Visokog bolje da gleda predase a ne po obali Fojnice. Sigurniji je.

Tuga od stanja i našeg nemara da učinimo prijatnim centar grada u kom se sva zbivanja dešavaju i podsjećaju nas na vremena kad je korzo činilo naše popodnevne sardžaje. Imamo danas sve na Jaliji ali nemamo prostor da uživamo posebno kad ljeto dolazi. Nekada je Rasim Mandra čuvao i čistio drvorede i obale pa kako njega  nestade, nestade i užitka  boravka u Adi gdje su se svi sadržaji kulture i umjetnosti provodili, a onda i zadovoljstva dešavala i užitak koji je samo imao i bio stacioniran na obalama Fojnice duž naše Jalije.

Kako je samo stari Skondo nekad znao zasvirati klarinet  u Prijekom i u Adi i obali uz svoje drugare, a mi s ove strane slušali i govorili , eno joj stari  Skondo „vadi ponovo dušu”, a znao je neka znate. Evo šta danas imamo makar nam preduzeće Sliv Bosna –Sava pokušaše urediti Adu. Ima li iko da spasi obraz Visokom i odagna „epitet“ pesinave čaršije, a Bogami i jeste tako bez ikakvog okolišanja na mjestu gdje bi trebalo sve da blista. Vidimo kako je pa nam bilo krivo ili ne.

U moje doba su se ovakve stvari rješavale malim radnim akcijama.

Evo Merseda prihvatio se samostalno radne akcije u haremu  Tabačke  đžamije. Uz to je našao i zid stare avlije harema. Bravo Mersede kad u novom nalaziš staro, aferim momak.

Kalakanov vir.  Malo ljudi u Visokom znaju za ovaj naziv. Na desnoj obali Fojnice u kući u kojoj je živio Borica električar  oko 1928. je živio bostanđija Kalakan koji je imao dvije kčeri.

KALKAN

Kažu da su to bile predivne mlade djevojke, koje su svirale harmoniku i  divno, divno znale zapjevati u sumrak ljetnih noći. Više  Tabačke džamije je bila zavezana lađa starog Mašure koju je mogao svako iskoristiti, ako je bila slobodna, uz malu nadoknadu.  Kažu neki Salihbegović je bio zaljubljen u kćerku Subhu, stariju Kalakanovu kćer. Mnoge djevojke su bile očarane tom vezom pa su govorile da im je biti Subha Kalakanova. Hamdo je radio u svojoj  mehani pa kad bi sunce zalazilo on je išao u Kalakavov  vir sa zembiljom  akšamluka, sjedao u lađu i sa dugim srgom se otiskivao do vira gdje ga čekala Subha. Sve bi pripremila Hamd,i a onda bi se latila harmonike i tiho razvukla sevdalinku koju je uvjek ona birala. Kažu, bilo je predivno, pa su ostale  djevojke i zavidjele tim trenutcima tuđe sreće. I tako svaku večer dok je ljeta. Ljubav rekli bi danas, momci bi danas  rekli „ ljubavna priča. Onda su djevojke to govorile ,a danas u naše vrijeme momci preuzeše užitak spominjanja. Mislilo se da će biti predivan par, ali se nešto desi što se nije očekivalo. Ode Hamdo na vojsku, vlahi pod komandu, a u Visokom se pojavi stasiti turčin koji je došao tražiti dragu u Visokom. Desi se nešto što niko, ni jedna djevojka ni momak iz mahale, nisu očekivali. Naša se  Subha zaljubi u Turčina i ode u ljubavi s njim u Jedrene. Kažu, živjeli su dugo i imali dosta djece. Pojedini Visočani koji su imali priliku otići u Tursku i sreću da nabasaju na kuću naše Subhe bili su ugošćeni od njih sve dotle dok su mogli pjevati naše sevdalinke sa Subhom.  Od tada se Kalakanov vir prestade polahko spominjat, a onda ga zatrpa smeće kao ovo danas. Niko ga ne očisti i vir se izgubi kao da ga nikad nije bilo. Stari Kalakan prodade kuću , ode u Sarajevo živjeti i bi obradovan kad ću da je  da je njegov nesuđeni zet  otišao živjeti u Sarajevo.

Nadati se je da će se neko postidjeti i očistiti obale svaki puta kad poplave minu.

Utisci s proljeća 2015. kad se ljubavi rađaju i trajno nestaju.

(Po priči Mehe Karavdića, tetka moje žene, u spomen na njenu rahmetli  tetku Fadilu.)