Međunarodna zajednica između zapadno-demokratskih principa i stavljanja traka na ruke građana

Treba svakako biti jako zahvalan međunarodnoj zajednici, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, koje su svojim naporima zaustavile rat u Bosni i Hercegovini, obezbijedivši potpisivanje Okvirnog mirovnog sporazuma u Daytonu, 1995. godine. Razlozi njihovog aktivnijeg angažmana, sadržani su u geopolitičkoj namjeri da se zapadni interesi ovdje produciraju, kao kontrast namjerama nekih istočnih zemalja, kao što su Rusija ili Turska, a koje također imaju svoje geopolitičke interese na Zapadnom Balkamu, pa samim time i u Bosni i Hercegovini.

Ipak, ovdje postoje dva, isto tako važna elementa, koje treba zasebno razmotriti, i koji svakako bude interes javnosti. Prvo od njih odnosi se na politiku međunarodne zajednice, plasiranu tokom 2006. godine, da se težište odlučivanja sa OHR-a prenese u cjelosti na domaće političare, kako bi oni na taj način pokazali da mogu voditi Bosnu i Hercegovinu. Takva politika traje već 12 godina i, sada već sa izvjesnom sigurnošu, možemo konstatirati da je posljedica tog prebacivanja tereta odlučivanja na domaće političke snage dovele do takvog dizanja etničkih tenzija, da se u zadnje vrijeme, čak spominju i neke ratne zamisli, naoružavanje različitih regularnih i para-vojnih formacija, što nije nimalo dobro. Da ne govorimo da prebacivanje odlučivanja isključivo na domaće snage, ima svoj jasno definiran okvir u kojima se oni mogu dogovoriti, kao što su tenderi, kadrovska pitanja, ko je gdje i do kada direktor nekog javnog preduzeća, upravljanje financijama, odnosno ono gdje postoji zajednički interes uključenih političkih stranaka.  Ovo najnovije aktiviranje SAD-a i EU, zapravo možemo posmatrati da je »eksperiment« prebacivanja odlučivanja na domaće političke snage u većem dijelu propao i da opet zahtijeva inostrani angažman, posebno kada su suštinska pitanja na stolu, kao što je izmjena izbornog zakonodavstva. Novi međunarodni angažman jeste za pohvalu, ali samo ako će smiriti tenzije među političkim liderima, unijeti neki mir u njihovu komunikaciju i donijeti rješenja, kao i u svakoj drugoj zapadnoj zemlju. Takva rješenje podrazumijevaju osnovne demokratske principe i zabranu diskriminacije, odnosno poštivanje svih građanskih prava, sloboda i jednakosti na individualnom nivou, onako kako to u definiranju pravne države. Nasuprot toga stoji, diskriminacija i nedemokratski principi, koji se u suprotnosti, recimo sa europskom pravnom stečevinom, tačnije sa pregovaračkim poglavljem 23. (pravosuđe i temeljna prava) koji govori o tome da svaka zemlja kandidat za Europsku uniju mora garantirati sva građanska prava na individualnom niivou.

Drugi, važan element, koji se sam nameće u javni diskurs tiče se toga šta je zapravo na pregovaračkom stolu, jer se često čuje ideja kako se mora provoditi samo odluka Ustavnog suda BiH, u predmetu »Božo Ljubić« dok sve ostalo može čekati. Uz dužno poštovanje sveukupne međunarodne zajednice, to baš i nije tako. Ako je Daytonski sporazum američki proizvod, što on nesumnjivo jeste, a time Ustav BiH koji je njegov sastavni dio, onda imate ustavnu obavezu iz članova II/2 i II/4 koji jasno utvrđuju da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktno provođenje u BiH i prednost nad sveukupnim zakonodavstvom, kao i to da je zabrana diskriminacije također ustavom utvrđena. To znači, kako provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, također, ima potpunu prednost, pa čak i u odnosu na odluke Ustavnog suda BiH. Ne bismo sada otvarali pitanje, kako je Ustavni sud BiH mogao 2016. godine da odluči drugačije u odnosu na svoju odluku iz 2002. godine, da odlučuje u suprotnosti sa mišljenjem OHR-a, koristeći neku neslužbenu verziju Ustava BiH, jer je službena po stavu OHR-a samo ona na engleskom jeziku, što se može vidjeti iz citiranog člana I/2 Ustava BiH što koristi Ustavni sud BiH u predmetu »Božo Ljubić« u kojem nemate termin »vladavine prava« koji u službenoj engleskog postoji, dok u citatima člana I/2 Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH ne postoji. Mogli bismo i dotaći termin »konstitutivni« koji u skužbenoj engleskoj verziji Ustava BiH ne postoji, već se koristi termin »konstituentni« što ima svoje drugačije značenje, jer to svakao nisu sinonimi. Oni koji tako nešto ne vjeruju, neka provjere latinski korijen tih riječi, kako bi sami stekli mišljenje o tome.

Nadam se kako će međunarodna zajednica iskoristiti svoj utjecaj na taj način da se u Bosni i Hercegovini uvedu demokratski principi, kao u zapadnom svijetu, bez diskriminacije, koja je također izrazito problematična u tom istom zapadnom svijetu ili će nas građane ove zemlje izručiti u ruke retrogradnih ideja, pa da sa trakama u različitim bojama idemo na glasanje i u različito obojene glasačke kutije ubacijemo svoje glasačke listiće. Nekako je takav primjer sličan događajima iz 1940-tih godina, kada su tako nacisti obilježavali Jevreje. Isto tako, ako neko želi postići proporcionalnu zastupljenost, govoreći tiho o idejama konsocijacijske demokracije, bilo bi jako korisno za njih da pročitaju Arenda Lijpharta »Politics of Accomodation« kada tamo jasno kaže da u konsocijaciji onih kojih ima 15% u odnosu na sveukupnu populaciju (a ne u tri željena kantona), mogu isključivo konzumirati 15% vlasti, odnosno učešća u zakonodavnim ili izvršnim organima vlasti, direktorskim mjestima i tako redom, ali svakako onih kojih ima 15% ne mogu konzumirati 35-40% vlasti jer to onda nije proporcionalna zastupljenost (posebno u Domu naroda FBiH gdje postoji paritet 17B-17H-17S zastupnika i na štetu Ostalih kojih ima samo 7). Proporcionalna zastupljenost je jedno, dok je paritet nešto sasvim drugo. Posebno je upitna zakonodavna uloga Doma naroda FBiH, gdje za većinu treba 30 glasova, dok u Zastupničkom domu Parlamenta FBIH, većina je 50 glasova, što onda znaći da njih 30 može sve stoopirati ili imati veću snagu od njih 50. Gdje je tu demokracija?

Ako je tvorac ideje konsocijacijske demokracije, Arend Lijphart, sam odustao od te ideje u knjizi »Patterns of Democracy« onda nametanje na te odustale ideje nije ništa drugo do retrogradna politika. Zato se nadam, kako će zapadni svijet, kako će međunarodna zajednica insistirati na demokratskim principima i standardima, na europskoj pravnoj stečevini, na europskim izbornim principima i standardima, a ne na diskriminacijskim idejama koje u sebi nose pojavni oblik fašizma.

vijesti.ba/visoko.ba