Odgovor Vučiću: A je li ovo mučno za Srbe i Srbiju?

U Beogradu na konferenciji za novinare, očito, nije bilo nikoga ko bi Vučića pitao: a zbog čega i s kojim pravom Srbija uopće traži izručenje Nasera Orića? Jesu li se zločini za koje srbijansko pravosuđe sumnjiči Orića desili u Srbiji? Jesu li žrtve iz Srbije? Je li Naser Orić državljanin Srbije?

I na kraju da pita: s kojim pravom čovjek s biografijom poput njegove dijeli nekome moralne i političke lekcije?

A ako već želi da dijeli lekcije i priča o pruženoj ruci Bošnjacima, onda bi država koju Vučić predstavlja morala – umjesto Naserom Orićem kojeg treba prepustiti pravosuđu BiH – da se pozabavi najmanje šestoricom osuđenika i osumnjičenika za ratne zločine koji se nalaze na njenoj teritoriji. To bi bila prava lekcija i konkretan potez ka pomirenju.

Dakle, još jedno pitanje za Vučića moralo bi biti: da je li je za Srbe i Srbiju mučno da se na njenoj teritoriji – na slobodi umjesto u zatvoru – nalazi Mirko Todorović, koji je osuđen na 13 godina zbog zločina u Bratuncu?

Da li je mučno to što u Srbiji slobodno živi Momir Savić, osuđen na 17 godina zbog zločina u Višegradu, ili Boško Lukić, osuđen na 12 godina za zločin u Ključu?

Da li je njemu, Srbima i Srbiji mučno što je bježeći u Srbiju Novak Đukić, koji je osuđen na 20 godina za zločin na Tuzlanskoj kapiji, izbjegao zatvorsku kaznu?

Riječ je o osuđenim ratnim zločincima!

U Srbiji je i Miloš Zekić, kojem je potvrđena optužnica u BiH zbog zločina u Šekovićima, kao i Milorad Pelemiš, osumnjičen za genocid u Srebrenici, a za kojim je raspisana crvena potjernica. Umjesto da bude uhapšen, Pelemiš se pojavljuje na televizji i ruga se žrtvama. Intervju za RTRS snimljen je nigdje drugo do u Beogradu.

Eto Vučiću i državi koju predstavlja zadatka – pohapsi i isporuči BiH. Mučan zadatak, dakako. A ima veze i s pravdom i s politikom.