Djeca preuzimaju Visoko: Intervju sa članicom Grupe za zaštitu djece

Boris Stanković, učenik IX razreda Osnovne škole „Safvet-beg Bašagić“ iz Visokog, intervjuisao je članicu Grupe za podršku i zaštitu djece i mladih Opštine Visoko, Azru Žolju, a u povodu Međunarodnog dana djeteta.

1. Čini se da ste kao Grupa najaktivniji po pitanju zaštite djece i rješavanju njihovih problema. Koji su po vama najveći problemi s kojima se susreću mladi na području opštine Visoko i šta ste konkretno učinili za rješavanje nekih od njih?

Kao i svugdje, mladi na području opštine Visoko, najčešće se susreću sa problemom nasilja. Konkretno mislim na vršnjačko nasilje i nasilje na Internetu. Kada govorimo o teoriji, djeca su poprilično edukovana, međutim u praksi, situacija je drugačija. Nasilje sa kojim smo se susretali u sedmim ili osmim razredima osnovne škole, sada primjećujemo već kod djece u drugom ili trećem razredu. Neophodno je početi raditi sa djecom koja su još u predškolskom uzrastu kako bi se nasilje preveniralo u potpunosti. Konkretne korake koje smo kao Grupa preduzeli podrazumijevaju sastanke, konferencije koje organizujemo s ciljem da upoznamo javnost o našem radu te mnogobrojne edukacije i seminare. Od 2014. godine, kada smo osnovani imamo podršku opštinske načelnice, ali i blisku saradnju sa World Vision-om, te UNICEF-om i drugim, za nas, važnim organizacijama. Osim edukacija kroz koje smo mi, kao članovi Grupe prošli, učenici naših škola su prošli kroz iste takve edukacije i dalje svoja iskustva mogu prenijeti svojim vršnjacima. Kroz Grupu su uvezani Centar za socijalni rad, Centar za mentalno zdravlje, škole, vrtići, Policijska uprava te druge relevantne institucije. Ranije nije postojala dovoljno dobra uvezanost pomenutih institucija pa je bilo teško raditi na konkretnim slučajevima nasilja.

2. Koje je konkretne rezultate dao projekat „Slušam te — čujem te — imitiraj me“ koji se provodio u cilju sprječavanja vršnjačkog nasilja?

Kada je u pitanju ovaj projekat, vrlo je važno pomenuti Udruženje „Damar omladine“ i druge omladinske organizacije, „Nur“ te ORI „Budi mi prijatelj“ koje su uključene u ovakve projekte. Ovaj projekat je bitan iz razloga što se pokazalo da vršnjaci mnogo lakše usvajaju saznanja jedni od drugih, nego od odraslih. Vršnjaci vjeruju jedni drugima te kroz ovakve projekte razvijaju empatiju. Kroz ovaj projekat oni razvijaju i neke životne vještine, kao što je komunikacija, sposobnost kritičkog mišljenja, upravljanje emocijama itd. Konkretni rezultati su vidjeljivi u samim školama gdje su časovi odjeljenske zajednice bili rezervisani za edukaciju o problemu nasilja i sada u svakom odjeljenju imamo nekoliko učenika koji su, sasvim sigurno, potpuno osvješteni i u mogućnosti da pomognu i samom nastavnom osoblju pri rješavanju konkretnih problema nasilja.

3. Životne vještine i komunikacija su, naravno, bitni na svakom nivou. Možete li nam, molim vas, objasniti šta je Protokol o intersektorskoj saradnji i kako teče njegova primjena?

Osnovna namjena Protokola je da uveže sve relevantne institucije koje su zakonom obavezne da rješavaju pitanja nasilja. Protokol definiše njihovu povezanost i put kojim se trebamo voditi te načine na koje trebamo djelovati kada je u pitanju nasilje, definiše naše konkretne obaveze.

4. Naravno, jako je važna povezanost svih nivoa vlasti. Kakva je vaša povezanost sa drugim institucijama, sa višim nivoima vlasti? Koliko ste zadovoljni kao Grupa zakonskim regulativama po pitanju prevencije vršnjačkog nasilja i vjerujete li da su se stvari popravile u smjeru da možemo sprječiti da se ponove nesretni slučajevi poput Mahira Rakovca, Alekse Jankovića, u Srbiji? Vjerujete li da djeca mogu na adekvatan način prijaviti nasilje, a da se osjećaju sigurnim, da ne budu ismijavani ili ugroženi zbog toga?

Vjerujem da stvari idu nabolje. Najveća institucionalna podrška dolazi, ipak, sa lokalnog nivoa, što ne znači da ne ostvarujemo saradnju i sa drugim nivoima vlasti. Kada govorimo o konkretnim slučajevima, situacija ide nabolje, korak po korak, međutim, ne možemo očekivati da se stvari promijene preko noći jer je u pitanju spor i dugotrajan proces. Javnost je osvještena, a i mi pokušavamo da u problematiku uključimo što više institucija i da skrenemo pažnju javnosti kroz različite segmente, jedan od takvih je i današnja konferencija. Moram pomenuti Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH koje su kreirane uz podršku UNICEF-a, a nama su uveliko olakšale rad, kako u školama, tako i na terenu. Djeca su ohrabrena da prijave nasilje i osjećaju se sigurnim. Svjesni su da će u tom slučaju biti u potpunosti zaštićeni, kako oni sami, tako i njihov identitet. Preostaje nam jedino da se zakonske regulative donekle preformulišu. Ponekad kazne nisu adekvatne počinjenim djelima.

5. Nadamo se da ćete djecu nastaviti ohrabrivati da prijavljuju nasilje. Svjedoci smo koliko loših stvari i ozbiljnih posljedica može proizaći iz neprijavljivanja nasilja. Kakvi su vam planovi za budućnost? Da li ćete više pažnje posvetiti i problemima seksualnog nasilja, kao i nasilja na Internetu?

Grupa će nastaviti raditi na edukaciji svojih članova, na jačanju naših znanja i vještina. Nastavit ćemo sa edukacijom učenika i to po principu vršnjačke edukacije. Naravno, tu su i radionice na različite teme, kao i prezentacije. Plan nam je da dodatno ojačamo saradnju sa pojedinim organizacijama, kao što je UNICEF i druge organizacije koje rade na zaštiti djece. Svakako, u planu je da se u budućnosti više baziramo i na probleme seksualnog nasilja te nasilja na Internetu. Kroz rad smo i sami primijetili koliko je to zaista bitno danas.

Vrijeme se mijenja, svijet ostaje na mladima, a meni preostaje da Vam se zahvalim na razgovoru i poželim puno sreće u daljem radu.