Gibonni u Areni: Njemu publika s pravom vjeruje još od 1991.

Postoje dvije vrste publike: oni kojima je Gibonni dosadno vrhunski i oni kojima je vrhunski dosadan. Ovi prvi su pohodili zagrebačku Arenu i dva sata i 45 minuta uživali u muzici i njegovoj vrhunskoj produkciji koja je toliko konstantna da će je zlobnici zamijeniti s dosadom. A imalo se i u čemu uživati.

Početkom ove godine pitao sam se zašto Oliver i Gibonni nisu imali zajednički koncert u zagrebačkoj Areni. Odgovor je bio jednostavan: Jer svatko od njih samostalno može napuniti tu lokaciju. Tako je i bilo.

U 20:30 pjesmom “Dvije duše” počeo je nastup Zlatana Stipišića Gibonnija, alias splitskog Bona Voxa, koji je upravo tako dočekan od svoje publike, kao čovjek koji ne ostavlja na cjedilu i čije pjesme traju dekadama. “Što ćeš mene slikati, slikaj njih”, mirno je rekao splitski pjevač kamermanu. Scena je imala simpatičan i decentan mediteranski štimung: lađa s natpisom “Udica”. Uostalom, Gibonni i more su poput Nicka Cavea i Biblije: izvor inspiracije kojem se stalno vraćaju.

Kao što se ni Oliver u ožujku nije trebao zamarati sa zagrijavanjem i prijemom pjesama kod okupljenih, tako je i Gibonni cijepljen od takvih briga. Njemu publika vjeruje od 1991., kad je izdao “Sa mnom ili bez mene”, svoj solo debi.

“Sve je moje njeno” pjevala je publika unisono s Gibonnijem i Mayom Azucenom. Slijedila je “Anđeo u tebi”, opet s Mayom u duetu. “Njen manager mi je poslao CV u kojem piše da je mlađa nego što je. Ja sam ga pitao zašto. On je rekao da stariji ne mogu dobiti posao. E, a kod nas mladi ne mogu dobiti posao”, ispričao je Gibonni anegdotu s Mayom. “Onako od oka” je najavio kao pjesmu posvećenu svim ženama koje ne znaju da s muškarcima treba kao s djetetom i da ga treba stalno hrabriti i govoriti: “Ma možeš ti to”.

Stalni Stipišićev gost na koncertima, a i na pločama, Vlatko Stefanovski pomogao je Gibonniju na “Judi, zviri i beštimje”, po slobodnom sudu prvom vrhuncu koncerta. Stefanovski je izvrsnim dionicama obogatio i narednu, “Divji cvit”, a tijekom izvođenja “Tempere” publika je preuzela mikrofon od Stipišića. “Ako me nosiš na duši” pokazala je da se može i bez instrumenata, dok je “Libar”pokazao povezanost Gibonnija i publike. Gibonni je kontinuirano dobar na svojim koncertima, pomiče granice, obogaćuje pjesme, a publika to cijeni i zato je toliko dugo sinonim dobrog hrvatskog mainstream pop-izričaja.

Najnoviji primjer za to je njegova izvedba “Udice” s klapom ‘Brodosplit’, nevjerojatno mračne pjesme o ljudskom egocentrizmu koji nikako da izađe iz mode. Tijekom izvođenja te pjesme pažnja publike se mogla osjetiti u zraku, strujanje zraka između instrumenata je davalo dodatan patos ionako moćnoj pjesmi, a nakon što je završila, odjednom se prolomilo odobravanje. Emocije su još rasle kad je dirljivom posvetom Oliveru Dragojeviću počeo “Sreću”.

Damir Urban je pak koncert odveo na mračnu stranu svojom dramatičnom interpretacijom “Posoljenog zraka i razlivene tinte”, a stadionska “Vrime da se pomirim sa svitom” je, kao i skoro svaka pjesma na koncertu, opet otpjevana s publikom. Da ne bude sve uobičajeno, kao rekvizit se pojavio brod (?!) kao varijanta crowd surfinga u kojem je imala čast biti djevojka iz publike. “Zlatne godine” u ‘električnom’ aranžmanu zatvorile su prvi dio na glavnoj sceni.

“Hodaj”, “Žeđam” i “Nisi više moja bol” izvedene su na maloj sceni u akustičnom aranžmanu koji je izazivao zazubice, barem kod potpisnika ovih redova. Bio je to dream team glazbenika u kojem su se nalazili daroviti tamburaš Filip Novosel, kontrabasist Tihomir Hojsak, gitarist Nikša Bratoš, violinist Marko Ramljak i Matija Dedić (kojem ne moramo spominjati instrument). Bilo bi više nego zanimljivo čuti Stipišićeve najbolje pjesme (dakle, ne nužno najveće hitove) baš u takvom, akustičnom aranžmanu.

Gibonni i glazbenici na veliku su se scenu vratili s “Amazing Grace” u izvedbi zbora. “Toleranca” je obogaćena repanjem (!?) Maye Azucene. Još jedan stadionski favorit “Ne odustajem” prekinuta je “Cesaricom”, koja će sljedeće godine navršiti četvrt stoljeća kako je ka’ cviće bez vode. Monumentalni zvuk gotovo svih uključenih u koncert obdario je “Dobre jude”.

“Ja san dosadan ka’ baba. Pažljivo vozite. Čuvajte jedni druge i vidimo se”, rekao je i s pratećim sastavom u gusjeničinom hodu izašao sa scene.

“Ovo mi je škola” i “Činim pravu stvar” (odsvirana u sporijem i nježnijem ritmu) zaključile su ovu večer. Izvrsna svirka, dobra komunikacija s publikom, sjajan odaziv publike, dobro raspoložen Gibonni. Nakon ovakvih večeri lako je misliti da Gibonni ima najljepši posao na svijetu.

Muzika.hr / Visoko.co.ba