Adis Hasaković: Dobro smo mi ikako

Ili, brate, da podvučemo crtu – treba li nam država ili ne? Hoćemo li je braniti ili nećemo?

Bosna i Hercegovina je, kako je u junu pisalo Oslobođenje, prema raznim izvještajima „na dnu je ljestvica o čemu god da se radi“. Posljednja loša ocjena došla je od Evropske komisije koja je ocijenila da je poslovni ambijent u BiH najgori u Evropi.

Kažu da je ekonomski rast ispod mogućnosti zemlje, da se ne provode potrebne reforme, raste vanjski dug i da siva ekonomija jača.

Jedan od važnih razloga za tako lošu ocjenu, po mom mišljenju, jeste politička nestabilnost koja se gotovo pa fabrikuje iz dana u dan. Nema značajnijeg ekonomskog rasta, dakle onog koji nam je potreban od sedam i više posto, ako svakodnevno imate pozive na secesiju, nova administrativna razgraničenja, pa i ratove.

Dobro smo mi (rasli) ikako.

Zato je naš ekonomski rast dobar unatoč političkoj nestabilnosti, jer iza nje se kriju i svi oni nesposobni političari i administracija koja bi mogla i morala biti kudikamo efikasnija i koja bi svoje (skupo) postojanje morala podrediti razvoju, prije svega ekonomije, ali i obrazovanja, konkurentnosti i životnog standarda uopće.

Dnevne doze terapije

Zato bih volio da nam neko kaže koje smo mi to nove vrijednosti kreirali u postdejtonskoj epohi kao društvo, vrijednosti koje su nas trajno zadužile? Ne govorim o proklamovanim imperativima, već novokreiranim materijalnim i nematerijalnim dobrima?

Dalje, u čemu smo konkurentni u svijetu sa kontinuitetom koji se podrazumijeva, u npr.  sferi obrazovanja, ekonomije, sporta, umjetnosti? Ne govorim o sporadičnim uspjesima koji nas kuraže i daju nadu da istrajemo jer je uspjeh (ipak) moguć. Ko nam može kazati gdje ćemo stići kao nacija za 10 godina, da upravo kao nacija, jer negdje ćemo morati prispjeti svi zajedno i odjednom kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali? Govorim o našim životima u prostoru i vremenu koji su nam dati u amanet.

Najjači su mi oni koji ničim izazvanim u svojim dnevnim dozama terapije na javnim pričaonama (pardon, jači su mi samo mediji koji to uzimaju za urednički relevantan sadržaj, pa emitiraju u rubrikama tipa „stavovi sa društvenih mreža“) govore kako su u Njemačkoj veće plaće, a manji troškovi ovoga i onoga.

Kada već svi imamo mišljenje o svemu, zašto se ne zapitamo kako to funkcionira obrazovni sistem, šta je sa socijalnom politikom, kako država nagrađuje uspješne, šta radi sa nesposobnima, koji je stepen ljudskih građanskih sloboda, na kojem stupnju razvoja je demokracija, i, napose kako jedan Nijemac i Njemica funkcioniraju na privatnoj i nacionalnoj/kolektivnoj razini?

Krivo smo shvatili demokratiju

U Njemačkoj se zna ko kosi a ko vodu nosi. Ne možete voditi neku kompaniju, mjesnu zajednicu, a još manje sportski klub, ako nemate sposobnosti za to. Štaviše, pokaže li se neko sposobnijim od vas, ne budete li napredovali, sistem vas mijenja. Upravo tako, sistem.

Do njega se ne dolazi „stavovima“, već učenjem, radom i željom da se pobijedi (bude najbolji). I, tako hiljadu godina. Roditelji djeci, dok još ni prohodala nisu, prenose osjećaj odgovornosti, najprije za vlastite postupke. Kako odrastaju, razne poluge istog sistema, ali prije svega obrazovna, zatim politička i napose tržište rada, teoretski i praktično nameću svoja viđenja osnovnih vrijednosti društva u kojima je utkana odgovornost.

Na kraju imamo pojedinca koji je odgovoran za svoje postupke i rijetko kada da mu je neko drugi kriv. Ali imamo i društvo sastavljeno od tih pojedinaca koje odgovorno brine o zajednici i njenim vrijednostima.

Njemačka kancelarka neki dan je u Bundestagu glasala protiv istospolnih brakova zbog njenih kršćanskih, ali i ustavnih svjetonazora i načela, ali se nada da će novi zakon pomiriti Nijemce. Ovo teško može shvatiti um koji komunikaciju koristi da bi ostvario nadmoć. Mi smo, dakle, kao društvo, sada se to već može otvoreno kazati, krivo shvatili demokraciju, a u njoj sasvim pogrešno razmjenu mišljenja.

Samo rijetki uspijevaju

Nije poenta u tome da nekoga ubijedimo u nešto, već da komuniciramo. Ne, nema šanse. Ako nećemo u toj komunikaciji pobijediti, zašto onda uopće općimo!?

Pa mi smo i revolucionarni izum društvenih mreža, koji tako radikalno mijenja svijet, pretvorili, bolje rečeno uspjeli prilagoditi, našim sumnjivim potrebama za vlastitom dominacijom (da mi je znati nad čim). Umjesto da komuniciramo, mi prenosimo, namećemo, šerujemo, favoriziramo, protežiramo, hvalimo i kudimo. Pri tome smo šatro duhoviti, domišljati, sarkastični i dubokoumni. U stvari, krijemo se iza vlastitog nerada i neznanja, spinujemo i skrećemo pažnju sa vlastite nekompetentnosti. Nigdje razgovora. A kada ga otvorimo, bolje da ga nismo ni počinjali. Ne umijemo ga završiti normalno, ljudski i civilizirano. Vjerovatnoća da ćemo se posvađati oko bilo čega čatajući i komentirajući je ravna promašaju na sportskoj. Samo rijetki uspijevaju.

A vrijeme leti.

Možemo li zamisliti našu djecu da će biti u stanju konkurisati vršnjacima u svijetu u poslovima koje će obavljati da bi izdržavali njihove porodice? Šta će biti sa nacionalnim resursima i ko će biti njihov vlasnik? Pametne nacije razmišljaju o ovim pitanjima, istražuju i investiraju u znanje kako bi kreirali najbolje strategije, a onda sve svoje snage fokusiraju na njihovu provedbu.

Država je u toj raboti glavna i bez nje ne može. Koliko god nam neko napadao državu i koliko god bili nezadovoljni, pa i bijesni, nikada te napade ne smijemo poistovjetiti sa političkom borbom. Ko god da vlada ne treba nam biti svejedno, ali država je nedodirljiva. Sa njom imamo šansu.

Država se razvija i brani. Ko napadne državu, makar i verbalno, mora osjetiti njenu snagu. Probajte govoriti protiv Kine u Kini. Probajte djelovati protivustavno u Njemačkoj.

Kamo reakcija, ministre?

Ako ubiranje indirektnih, dakle državnih, poreza funkcionira perfektno, znači da može. Ali, ako ministar Šarović kaže da smo izgubili toliko i toliko miliona za energetske projekte jer se nisu dogovorili predstavnici entiteta, i laiku je jasno da je riječ o slučaju za državnog tužitelja. Pa da vidimo ko je to opstruirao milione. Zašto, kada je vidio da nema reakcije pravne države, ministar nije sam reagirao i zatražio pravdu? Ili, zašto neko drugi, pozicija i opozicija, svejedno je, nije reagirao?!

Pljuvanje po „mrežama“ kako ne valja država frustrira samo onoga ko pljuje. S druge strane, reklamirati osrednjost kao vrhunsko postignuće frustrira sve nas.

Ili, brate, da podvučemo crtu – treba li nam država ili ne? Hoćemo li je braniti ili nećemo? Sve, ali bukvalno sve, političke stranke ako nisu u stanju državu ne samo deklarativno staviti ispred interesa i politika koje zagovaraju, ne trebaju ni postojati. Pa da znamo na čemu smo. Ja znam.

U Njemačkoj imamo poseban državni mehanizam za zaštitu ustavnog poretka, zove se Verfassungsschutz. Kažu, ko se njima zamjeri, loše mu se piše, ali se zato Njemačkoj posreći. Što se i u ovome ne mjerimo s njima?